Mnogo smo hrabri…

Mnogo smo hrabri. I kao nacija i kao pojedinci, pogotovo kao pojedinci…

 

Ne prođe dan, a da ne pokažemo izuzetnu hrabrost.

 

Evo, od juče ključa u meni i sve ne mogu da se načudim hrabrosti sviju nas.

 

Pojavio se tekst u novinama u kome se Mika Aleksić, vlasnik jedne od najčuvenijih glumačkih školica, optužuje za silovanje starijih maloletnica (kao i punoletnih devojaka). Neću se baviti time da li je to istinito ili nije, postoje sudovi, pa neka rešavaju. Lično sam stava da niko ne bi pričao javne takve stvari da tu nema nečeg, ali dobro sad.

 

Inače, glavni nosilac medijskog udara je Milena Radulović, devojka od dvadeset i pet godina, koja je javno rekla da je imala sedamnaest godina, kada je prvi put silovana od strane čoveka koji je držao proslavljenu školu. I da je odlučila  da istupi u javnost baš sada, jer su joj je obratile devojke koje trenutno pohađaju navedenu školu glume i prolaze kroz isto kroz šta je prolazila i Milena.

 

Da se odmah razumemo, silovanje je apsolutno nedopustivo, bez obzira da li je osoba maloletna, punoletna, da li je pristala na seks, pa odustala, da li se šetala gola ili šta god. Takođe za silovatelje i pedofile bih primenjivao drakonske kazne. Da me se manete sa socijalizacijom.

 

Ono što me posebno potreslo u celoj priči je reakcija javnsoti. Naravno, veliki broj ljudi je stao na stranu mlade glumice, ali primećujem da ima isuviše drugačijih komentara. Javljaju se hrabri komentatori da objasne devojci neke stvari. Ovo su bili neki:

 

„Zašto je ćutala tolike godine?“

 

„Što se nije poverila roditeljima?“

 

„Zašto se nije branila?“

 

„Traži medjisku pažnju?“

 

„Neko ju je nagovorio da blati čoveka.“

 

„Možda je i ona kriva.“

 

„Danas devojke prizivaju same nesreću.“

 

Da li stvarno bilo kome treba da se objašnjava koliko sam čin silovanja deluje ponižavajuće na žrtve, kako lomi psihu? Kako na žene, tako i na muškarce. Nešto baš i nečujem da muškarci trče da se pohvale kako su bili žrtve silovanja (a nije da nema takvih slučajeva i to ne samo u zatvorima)? Devojka od sedamanaest godina, treba da iznese u javnost nešto najintimnije, nešto što ju je pogodilo na toliko mnogo nivoa, treba da kaže – bila sam žrtva? Bilo bi neverovatno da je mogla, ali je odlično što je i sada istupila i odlučila da pomogne drugim devojkama.

 

Zanimljivo je koliko se javilo hrabriša po interentu, zar ne?

 

Mnogi znaju da je Milena trebala da kaže odmah šta se desilo, a ne da čeka osam godina. Ona sa svojih sedamnaest godina mora da bude hrabra, kao i mi. Zar ne? Odmahj se podižu glasovi: mi smo čuli da se to dešava, nije to ništa novo, to je takav svet…. Da parafraziram Balaševića – Svi to znaju, svima jasno, samo ona da kaže glasno.

 

Naravno, mi smo svi čuveni kao nacija velikih virtuelnih hrabriša, a zapravo smo u stvarnom životu gomila ćutologa.

 

Svakodnenvo nas ponižavaju, vređaju naše ljudsko dostojanstvo. Možda nas ne siluju sve fizički (kako su krenuli ni to nije daleko), ali zato mentalno.

 

Bombarduju nas besmislenim vestima.

 

Političari rade šta žele, vređaju, kradu, oimaju, srozavaju nas, prave od nas građane šestog sveta i zarobljenike rođene zemlje.

 

Poslodavci nas ponižavaju bednim platama, „kratkim“ radnim vremenom, zadacima koji često prevazilaze okvire naših radnih zaduženja, a ni verbalno ili fizičko nasilje nije daleko.

 

Neki oko nas sve prolaze preko veza.

 

Forsiraju podobne, a ne kvalitetne.

 

Moćnici duguju milione za  struju, poreze, dok se običan puk izbacuje iz stanova za par hiljada evra.

 

Na naše oči se urušava sve što može – obrazovanje, zdravstvo, kultura…

 

Satiru nam prirodu i pretvaraju nas u pustinju.
Još malo će nas prodavati kao robove po pijacama.
Treba li da nastavim?
I šta se dešava?

 

Umesto da zajedno stanemo i kažemo DOSTA, mi se međusobno trvemo, dižemo bune na društvenim mrežama, a u stvarnosti ćutimo i ne progovaramo. O da, primećujemo mi sve nakradno oko nas, ali se tome sčudimo, smejemo, smišljamo mimove i viceve. Svaka nam čast na hrabrosti.
Ćuti, može i gore. Čuvaj to što imaš, vidiš kakvo je vreme, su nam najčešća opravdanja. Hrabro, nema šta.

 

Povremeno (kako vreme prolazi, sve ređe i ređe), pojavi se neko hrabriji od svih nas i javno istupi protiv zla. I šta s edesi? Ništa. Mnogi napadnu osobu koja je istupila, ostali, podržavaju  virtuelno, čak se i tu kalkuliše. Da li da pritisnem lajk, da li da komentarišem, da ne vidi neko?
Da ne grešim dušu, postoje ljudi, koji podignu svoj glas, ne obazirući se na cenu koju moraju da plate, ali su na žalost u ozbiljnoj manjini.

 

Zanimljivo je da su žene najčšeće te, koje imaju hrabrosti da se bore protiv sistema, nepravde. Nekako se čini da danas samo žene imaju ono nešto između nogu.

 

Jave se povremeno i klinci, koji traže pravdu i bolje sutra. Obično im kažemo – Bravo deco, i nastavimo po starom.

 

Mi smo se borili, reći ćete. Jesmo, ali se nismo izborili. Borba za bolje sutra ne prestaje. Ona je stalna. Džaba pobuna, ako se borimo samo kad nas neko načepi. Moramo da se borimo za svakog od nas, za druge, za one koji su slabi i nezaštićeni, jer samo tako ćemo se izboriti za sve.

 

Ceo Balkan je obuhvatila apatija i nebriga za sve što nas okružuje. Dopustili smo im da nam ubiju nadu i želju da živimo bolje. Treba da živimo bolje, ako zaslužujemo i ako se izborimo za to pravo. Ljudi su ginuli ukidanje robovskog rada, za pravo glasa, za pravdu. A mi ćutimo polu gazdama, lažovima, nasilnicima, secikesama…

 

Nemojte da mislite da pišem ovaj tekst da bih pokazao svoju nadomoć Ne, nikako. I ja često ćutim, kao i vi. Nadam se da ću u budućnosti, bar malim delom bii hrabar kao Milena.
Slika – The DigitalArtist

6 thoughts on “Mnogo smo hrabri…

  1. Najpotresnije mi je kad zene ne pruzaju solidarnu podrsku, nego se ukljucuju u opstu hajku, a to sam videla i na primeru Marije Lukic. Nekako smo prsli po svim savovima, rekla bih

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *