Istorija i mi

Istorija je najomiljenija tema za razgovor stanovnika ove drage nam i neshvaćene zemlje. Kako i ne bi bila, jer Historia magistra vitae est. Ili što bi se reklo u prevodu – Istorija je učiteljica života. Eto šta je gimanzijsko obrazovanje. I nakon više od dvadeset godina, bez problema mogu da se setim dvadesetak latinskih izreka i prve rečenice iz udžbenika latinskog – Puella pulchra est. 
Šta sam ono hteo da kažem? Da, istorija i mi. Volimo istoriju. Zapravo, malo je reći da je volimo. Mi živimo istoriju. Istorijske teme su nam podjednako zanimljive kao dnevno-političke. Gledaću da ne spominjem ove današnje, nazovi, političare. Najčešća istorijska tema oko koje se vrti razgovor je – kosovska epopeja, počevši od Boja na Kosovu, pa do skorašnjih događaja. Druga neiscrpna tema je II svetski rat i partizani i četnici. Nije bitno koju stranu više cenite, važno je da će se ta tema raspredati u sitna crevca.
Treća omiljena tema je savremena istorija, moderni balkanski ratovi u brojnim varijacijama – mi i Hrvati, mi i muslimani, mi i Šiptari, mi i ostatak sveta. Ovo je tek posebno pikantna tema.
Često se desi da zbog istorije padnu i teške reči, a nekad i teški udarci. A tek što volimo strancima da objašnjavamo nacionalnu istoriju. Pogotovo onim Amerikancima, koji imaju istoriju od sto i kusur godina…
Posebno je zanimljivo da mi zapravo obožavamo teorijsku istoriju, ali da nas ova materijalna zbunjuje i nervira. Pitate se u kom pravcu idu moje misli. U mnogima, da budem iskren, pošto je već kasno… Evo samo nekih primera gde je jasna uplašenost od materijalne istorije. Ne zamerite što se držim Beograda, ali ipak ovde živim preko dvadeset godina i nekako me ovdašnji istorijski nemar najviše pogađa.
Vinča – najstarije neolitsko naselje u Evropi. Zapušteno, neistraženo, skrajnuto. Taman posla da od toga napravimo jedno od najzanačjnijih nalazišta za arheologe zemlje i sveta, mi smo u neposrednoj blizini postavili deponiju. Važno je da znamo da kažemo da smo bili ovde pre svih…
Rimljani (i ostali) – nailazimo na brojne tragove rimske kulture prilikom renoviranja ulica i dizanja solitera. Nismo blesavi da nalazište lepo zaštitimo debelim staklom (ili na neki pametniji način) da može svako da uživa. Ne… Mi ćemo to lepo ponovo pokriti betonom, pa neka se tamo neke generacije bakću sa tom polomljenom grnčarijom i kupatilima i ostalim rimskim izmišljotinama. Obnoviti ponovo stari carigradski drum? I to je ideja za naivce.
Beogradski tuneli – većini ljudi potpuno nepoznati, a takvi bi i ostali da nije bilo Zorana Lj. Nikolića i njegove knjige Beograd ispod Beograda (čitao sam i ovu i ostale njegove knjige i bio oduševljen). Već godinama se nakanjujem da odem na tu turu i evo, svečano obećavam da ću taj plan ispuniti sledeće godine. Zar nije glupavo da se svi ti tuneli detaljno istraže, osvetle, oragnizuju redovne ture, pripreme brošure, oragnizuju različiti događaji? Šta znaju Parižani što imaju one katakmobe.
I i II svetski rat – Što se tiče I svetskog rata, tu još manje-više vlada usaglašen stav većine. Mada, i ta obeležja su stidljivo i često nejasno postavljena. II svetski rat je već posebna priča. Nekad imam osećaj da se ponašamo kao da smo bili nacistička zemlja, koja se stidi svog učešća. Nismo blesavi da obeležavamo godišnjice pobede nad fašizmom ili taman posla da podgnemo spomenik nekom istaknutom borcu NOB-a. Neshvatljivo mi je da Tito nema ulicu u Beogradu(dobro znam da ima Kuću cveća) i da su njegove biste preživele samo u nekim kafićima. Kakv god da je bio, ipak je bio važan deo naše prošlosti.
Ovde je  prvi znak da je došlo do promene vlasti, izmena naziva ullica. Jasno je da je to uvek najvažnije. Lako je promenit naziov ulice, ali srušti neku istorijsku zgradu? E… to je još lakše.  Prolazim pre nekoliko dana iza Glavne železničke stanice i sve mi teško oko srca gledajući kako se raskopavaju šine, čisti ceo teren da bi stanovnici BG H2O imali što lepši pogled (neko je spominjao da će iz istih razloga pomeriti i tramvajski most). Saznali smo da se u blizini same stanice nalazio i železnički muzej u kome su čuvane retke lokomotive, koje su nedavno posečene u staro gvožđe. Pazite, nemam ništa protiv napretka, ali mi smeta sildžijsko i bahato ponašanje. Istorija? šta to beše, važno je samo da se pune džepovi.
Za kraj, ne mislim da su samo sadašnji politikanti krivi za brisanje istorije. To je rađeno i pre njih. Mada, istini za volju volju, sadašnja ekipa je posebno vredna. Kad se samo setim hrasta, starog šest stotina godina, koji je pao zbog autoputa, srce mi se stegne.
Važno je da smo svesni brisanja istorije, a pravo pitenje je – šta ćemo raditi sa tim saznanjem. Nešto mi nije najizglednije da će se bilo šta promeniti na tom polju.  Kao  što ste čuli mnogo puta do sada: Narod koji ne poznaje istoriju, prinuđen je da iste grške ponavlja i u budućnosti. 

 

Slika – Free-Photos

11 thoughts on “Istorija i mi

  1. Lijepo si ovo napisao, lijepo i zapazio…Da vidiš tek šta rade sa ,,Titovih pionira,, koji postave djetinju sliku na dan bivše nam SFRJ i čestitaju praznik nepostojeće zemlje, s ove strane Drine. Još ako se drznu da napišu par riječi, auu, odmah opletu novopečeni istoričari što su nakon narkomanske apstinencije pronašli Hrista i shvatili konačno kako je važno da znamo šta je bio i jeste za nas ,,Veliki rat,, (prvi svjetski). Ovaj drugi, ma nije se ni desio prijatelju, partizani su nas sve ubijali, i još neki od nas trebaju da se stide što su mu đedovi poginuli sa petokrakom na kapi. Tita ako spomeneš bićeš izvrgnut ruglu na javnim portalima kao sorošev plaćenik i jadni zanesenjak koji se Boga odrekao. Istorija. Da. Al Čičina. Sve druge ,,godišnjice,, bile su bratoubilačke, jer kukavci nisu znali odabrat stranu, pa pomislim u trenutku da mi je đedo sam sebi palio kuću tri puta u tom bunilu a ne fašisti. Pa ga se u grobu sa petokrakom na nadgrobnom spomeniku moram stidjeti, i nema veze što je njegov otac dobio orden nekog Kralja…taj je bio dobar, ovaj drugi nije. jebi ga. O ovoj najnovijoj (H)istoriji ili histeriji ni ne smijem. Trao ko je koga stigao. Sve ćemo prekriti betonom negiranja. Ne osvrćući se. Eto.

    1. Upropasti nas istorija, šta drugo da kažem… I ovd eje isto, ako spomeneš da je bilo dobro(nekoj većini) u doba Juge, odmah drvljei kamenje. Te nacija, te rod, te, koreni, te sveto ovo ili ono… Tako je i najlakše, sve pokriiješ betonom i mirna Bosna…

  2. Eh, nije to stvar odnosa prema istoriji, već izabrane kulturne elite. Lakše je prenositi „s kolena na koleno“ priče koje se mogu menjati i prilagođavati, nego ostaviti neki pisani zapis.
    „Čekaj, pa zbog napisanog se može i stradati, zar ne? Mžda zaista to neko i pročita… Cccc… Uništavaj!!!“
    A sem pisanih, materijalni dokazi iziskuju ulaganje. Arheolozi, restauratori, pažljivi radnici. Zatim specijalni načini čuvanja i obučeni radnici. Muzeji….
    „Aman, ko će da plati sve to? Kome sve to treba? Kakvi bre turisti, promocije, trte mrte? Dajte jednu pevaljku za ovaj sto i dosta od te kulture za danas… Ovi arheologi su gi školovani, lako će da si nađu posao. Eno na pijaci traže radnike niko se ne javlja…“
    A istorija? Poštovanje nečega (kakvo god to bilo) pre nas?
    „Ma istorija počinje i završava se sa mnom… Posle mene neka pričaju šta oće, ja ih čuti neću….“
    I tako… Kulturna elita elitizuje kulturu pokušajem izbacivanja suvišnog balasta. Balasta koji smeta eliti, samim tim i balasta koji smeta kulturi…
    P.S.
    Izvini za ovako dugačak komentar. Smorih se i sam pišući ga, ne znam kako će biti onima koji ga budu čitali 🙂

    1. Pročitah komentar do kraja… 😀 Ti i Frida se raspisali, koliko se ukupno nije komentarisalo kod mene mesec dana unazad… 😀
      To stalno govorim, problem naših politikanata, a to se prenelo i na građanstvo je da svi gledaju na kratke staze. Daj sad da drpim kad imam šemu. Ko će uzimati po malo narednih dvadeset godina…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *