Čitamo domaće, da ili ne?

Poslednjih nekoliko meseci sam angažovaniji po brojnim književnim grupama širom FB. Koliko je to dobro, pokazaće vreme. Primetio sam da se svako malo, u bar nekoj grupi ( a ima ih onoliko) pokreće sledeće pitanje: „Čitate li domaće pisce?“. Često to pitanje ima negativnu konotaciju. Posle nekoliko komentara, dolazi se do zaključka da postavljač pitanja isključivo misli na savremene domaće pisce. Autoritet Ćopića, Andrića, Selimovića, Nušića, Seliškara, Njegoša, i ostalih stanovnika naših lektira se ne dovodi u pitanje. Obično se kod ovakvih anketa misli na savremene domaće pisce.
Naravno, obično se publika podeli na one koji ne čitaju domaće pisce mlađe od Andrića i na one koji zdušno podržavaju domaću scenu. Jasno je da postoji i određeni procenat neutralnih, koji ni sami ne znaju šta da misle o ovoj temi.
Nekad bih se uključio u debatu, a nekada ne bih.. Mada, obično se uključim… Šta da vam kažem, nekad bih na lakt progovorio, da ne kažem nešto drugo.
Da ne bih morao svako malo da pišem isto, od sad ću samo ostaviti ovaj tekst umesto kometara.
Dakle, savremeni domaći pisci.
Često se u javnosti stiče dojam (utisak, ako vam je tako draže) da danas svako može objaviti knjigu i da je svaka nova domaća knjiga smeće. Tačno i samo jednim delom tačno.
Svako ko poželi, može da odvoji relativno skromnu sumu novca i da objavi knjigu. Na kraju krajeva, lično sam to uradio kada sam odlučio da objavim moj roman „Drugo carstvo„. Pokušao sa da se probijem kod velikih izdavača, raspitivao se kod malih i na kraju sam sam objavio roman. No, dobro, o izdavaštvu, samizdatu (za i protiv), možemo neki drugi put.
Masovna produkcija knjiga neizostavno dovodi do toga da se pojavljuju i odlične i dobre i loše knjige. Znam, neko će reći da nema loših knjiga i da svaka knjiga ima svoju publiku. Ima istine u tome, ali budimo realni, neke knjige su jednostavno loše. Možda su im teme zanimljive, ali su napisane nevešto ili nerazumljivo. I to ima dobrih strana, kad pročitate lošu knjigu, možda ćete reći –  Hej, pa ovo je loše, želim da pročitam/napišem bolju knjigu. realno, više se uči o pisanju iz loših knjiga, ili bar iz onih za koje mi smatramo da su loše.
Često se dešava i da kritikujemo ono što nismo pročitali. Pre nekog vremena sam pročitao knjigu Kije Kockar. Nije me nešto dojmila (opet,  ima poprilično knjiga koje sam čitao, a da su mi bile – njah), a nije ni toliko rđavo napisana kao što se osula paljba. I naravno, misterija je da li je u pitanju bio neki pisac iz senke i li je ona sama pisala. Ne bih znao, ne poznajem dotičnu. Ali ono što mi se izuzetno svidelo je sledeće: na nekoliko mesta u knjizi je rečeno kao je obrazovanje važno i da deca treba da se školuju, pa čak i sami, ako roditelji ne mogu da im pomognu. Pouka je dobra, sve ostalo baš i nije za mene. Eto, naučih nešto i iz te knjige.
Neke knjige se preporučuju pogrešnim čitaocima. Pošto rado čitam fantastiku, logično je da i najvećim delom pratim knjige iz te oblasti. Dešava se da se za domaće fantstičare čuje da su napisali najbolju knjigu fantastike, ali u reklami zaborave da napomenu, da je pisana za mlađe čitaoce (ili čak i sami pisci ne žele da ih neko povezuje sa dečijim knjigama ili još grđe fantastikom). Izgleda da je kod nas sramota biti pisac za decu? Em, fantastika, em dečija, pa može  li biti gore? Čudno. Umesto da se ponose time što mogu da uvuku decu u magični svet knjiga, neki radije trpe kritike odraslih čitalaca, koji su očekivali „ozbiljniju“ knjigu.
Dalje, u ovo moderno vreme dobar marketing čuda čini. I naravno da će, ako im se plati, marketinški stručnjaci svaku knjigu predstaviti kao najbolju knjigu ikad napisanu. Svako od nas se opekao više puta, pa smo postali krajnje obazrivi.
Da, ima onoliko knjiga, koje možda ne zaslužuju da se zbog njih seče drveće ili reciklira papir. Ali sa druge strane. Ima sasvim dovoljno dobrih, čak i odličnih savremenih pisaca širom bivše SFRJ. Gde su? Obično skrajnuti na donje police u knjižarama (ima ih i na istaknutim policama, ali njih verovatno već znate), skriveni u brojnim FB grupama, na neuglednim sajtovima malo poznatih izdavačkih kuća. Ne kače svakog dana 42 objave o tome kako su napisali fenomenalnu knjigu. Bore se za svoje čitaoce, jednog po jednog. Čekaju da sami čitaoci preporuče njihove knjige. Dobro, ne kažem da pisci treba da izbegavaju samoreklamiranje, neophodno je u nekoj meri, ali treba da doziraju samohvalu.
Tragajte, pored poznatih dobrih i odličnih pisaca, postoje i oni nepoznati. Vaše zadovoljstvo će biti veće kada naiđete na nepoznato blago.
Zato smo važni mi čitaoci. Mi moramo da čitamo domaće pisce, mi moramo da vršimo filtriranje. Jer samo tako možemo da otkrijemo novog Ćopića, Andrića, Selimovića, Nušića, Seliškara, Njegoša i da ne nabrajam dalje. Mislite da se samo kod nas masovno objavljuju knjige? I preko grane, se svakog meseca  pojavi na desetine novih knjiga. Nisu svi Italijani, Norvežani, Britanci, Šveđani, Amerikanci dobri pisci, ali tamo su čitaoci rekli šta misle i samo najbolji i najprodavljivi se prevode na naše jezike.
Igrom slučaja, upoznao sam brojne savremene pisce i zbog toga sam vrlo srećan. Šta da vam kažem, svi se vrtimo po istim mestima i logično je da se znamo, makar virtuelno. Čitao sam mnoge od njih, pogotovo one koji pišu knjige o temama koje me privlače. Što se tiče mog mišljenja o tim knjigama zauzimam sledeći stav.  Kada mi se knjiga dopadne, onda to javno kažem. Ne bih sada po imenima spominjao drage savremene pisce, jer ću garant nekoga preskočiti, neki su veoma poznati, neki umereno. Znate vi dobro koji ste…
Možda neki od vas čitaju moje mesečne preglede pročitanih knjiga? Tu ćete videti koga sam čitao. A ako nisam zadovoljan knjigom, onda obično spomenem da sam pročitao, bez nekog velikog udubljivanja. Sve primedbe, u oba slučaja, pošaljem direktno autoru u vidu privatne poruke. Ne želim da budem taj koji će gaziti tuđi trud, niti mi je to manir, niti me neko plaća za to. Što se mene tiče, ko god uspe da napiše smisleni tekst na preko sto strana, od mene ima dvojku. Ocena raste kavalitetom (potpuno subjektivna kategorija) napisanog.
Eto, za kraj podvlačim, čitajmo domaće pisce, čitajmo strane pisce i uživajmo u pisanoj reči. I da ne zaboravim. Mnogi pisci su poslednjih nedelja okačili svoje knjige u brojnim FB grupama. Eto, možete potpuno besplatno da pružite podršku domaćim piscima.
Slika – Pixabay

6 thoughts on “Čitamo domaće, da ili ne?

  1. Prvo, sviđa mi se novi izgled web mesta ?
    Ljudi koji dele knjige na poznate i nepoznate, debele i tanke, a pisce na domaće u strane, mlade i stare, po meni i nisu pravi čitaoci. Onaj ko zaista voli pisanu reč, neće deliti pisce i knjige po ovim kriterijumima.
    Konkretno tvoj roman je nešto što najavljuje mladog domaćeg pisca sa velikom perspektivom.

    1. Hvala za sve pohvale i za mesto i za roman… Slažem se s atobom, baš zato sam i morao da napišem tekst. Svakih nedelju dana u nekoj od grupa naiđem na to pitanje – Domaći da ili ne, i zašto ne? …

  2. Uvijek sam čitala sve i svašta, žanrovi su bili različiti. A onda mi se učinilo ( bar ja stekoh takav utisak) da postoji „crni talas“ u književnosti kao i na filmu. Pojavio se negdje tokom devedesetih. Pročitala sam nekoliko knjiga slučajnim odabirom i razočarala se. U pitanju jesu bili domaći pisci, Recimo da su knjige bile kao da sam ih ja napisala onog mjeseca kada sam počela voditi blog, nisu imale neku poentu, ali su imale te neke scene seksa, i ubistava,, i da tu je bio „gej prijatelj“. Ne pitaj me za nazive knjiga i imena pisaca nisam ih upamtila. Priznajem tada sam počela da izbjegavam domaće pisce, ili da pažljivije čitam kritike.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *