Suze i smeh

Uvek sam bio drugačiji od ostale dece. Obično sam bio više okrenut ka sebi, nego ka drugima. Ni previše nasmejan, ni previše tužan. Ravnodušan, moglo bi se reći. Niti sam se previše radovao novim igračkama, niti su me rastuživale kazne ili uvrede. Kada sam bio mlađi, roditelji su posumnjali na autizam ili nešto slično. Naravno, sva ispitivanja su ukazivala da sam savršeno zdrav i da sam jednostavno takav.
Ko zna kako bi se sve završilo, da jednog dana, dok sam se izgubljen u svojim mislima vraćao iz škole, nisam začuo cviljenje. Dopiralo je iz raskvašene kutije gurnute pored kontejnera. Pažljivo sam prišao. Možda je pacov? Nikad nisam video živog pacova. Podigao sam štap i približio se kutiji. Kada sam pogledao, unutra je bilo šareno, čupavo štene, rase – avlijaner.
Bio je mršav, izgladneo, snage jedva dovoljne da slabo podigne glavu i zakevće. Možda bih i prošao pored njega, da me pogled koji mi je uputio nije podsetio na mene.
Pažljivo sam ga umotao u duks i odneo do kuće. Roditelji su bili iznenađeni dolaskom neočekivanog gosta, ali su ga prihvatili u nadi da će mi pomoći.
Danima sam ga držao umotanog u ćebence i hranio mlekom uz pomoć šprica. Potpuno sam se posvetio zadatku. Roditelji su mi pomagali dobronamernim savetom, kao i noćnim bdenjem.
Trećeg dana je prikupio dovoljno snage da ustane i  stidljivo ispita gde se nalazi. Nakon što sam ga nahranio, zavukao mi se u krilo i tu zaspao. Nešto je puklo u meni i licem mi se razlio široki osmeh.
Dobio sam prvog prijatelja.
Od tog dana, svaki trenutak smo provodili zajedno. Gde god bih išao, on bi bio sa mnom.
Bio je nestašan, lajao bez razloga, nije slušao nikog osim mene, jurio je komšijske mačke i piliće, često odnosio cipele i papuče. Ukratko, uglavnom su svi mislili da je nemoguć, svi osim mene. Mada, nikad nikog nije ugrizao i uvek je bio spreman za igru.
Jednog dana, moj četvoronožni prijatelj je čudno zavijao. Skoro isto kao kada sam ga video prvi put. Ležao je skupljen ispod stola. Položio sam dlanove na njegovo meko krzno. Bio je vreo, a telo su mu potresali nekontrolisani trzaji. Pogledao me svojim krupnim očima, liznuo mi ruku još jednom i onda se umirio. Staklasti pogled je i dalje bio uperen u moje oči. Ništa nisam rekao, samo sam gorko zaplakao.
Rekli su mi kasnije da se otrovao hranom. Nikada nismo saznali da li ga je neko otrovao namerno ili slučajno. Sumnjalo se na komšiju Simonovića, osvedočenog mrzitelja životinja, ali na tome je ostalo. Ko bi ga znao. Ne možemo čoveka da okrivimo bez dokaza.
Ponovo sam se povukao u sebe i bio isti kao ranije, ni previše tužan, ni previše nasmejan. Ravnodušan. Nikad više nisam imao kućnog ljubimca, ni pravog prijatelja.
Prolazile su godine. Žene, ali ni muškarci nisu me zanimali. Ponovo sam bio sam sebi dovoljan.
Na iznenađenje mojih roditelja, kao i okoline, pošto su mi svi predviđali svetlu intelektualnu budućnost,  upisao sam stručnu srednju školu. Nakon tri godine, postao sam mesar.
Vredno sam radio kod nekolicine majstora zanata, dok nisam mislio da znam dovoljno. Uz svesrdnu pomoć roditelja, otvorio sam vlastitu mesaru u neposrednoj blizini naše kuće. Zahvaljujući kvalitetnom mesu, koje sam prodavao, kao i ljubaznošću kojom sam obasipao mušterije, radnja je uvek bila puna i odlično je poslovala.
Posebno mi je bilo drago što ceo komšiluk dolazi kod mene, a ne u velike markete. Za svakog od njih bih sa posebnom pažnjom pripremio narudžbinu.
Jednog jutra sam pročitao vest, u lokalnim novinama.
„Željko Simonović, 63. pronađen je mrtav u svom stanu u ulici Bagremova. Izgleda da je greškom sam sebi presudio, pošto je u kuhinji imao kutiju sa otrovom, istovetnu kutiji sa začinima. Pronađene su znatne količine otrova u njegovoj garaži. Sumnja se da je odgovoran za brojne životinje, koje su  na isti način izgubile živote.”
Izgleda da je nešto pojeo, rekao sam sam sebi dok sam začinjavao meso.Lepo kažu da nema većih otrova od začina. A i to meso danas, pune ga ko zna čime.
Širok i mračan osmeh, mi je ponovo obasjao lice.
slika – distel2610

16 thoughts on “Suze i smeh

Оставите одговор на Shonery Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *