Ljubav preko žice

Noć… noć je savršena za provod, rekli bi neki, neki koji smatraju da život treba provesti u istraživanju raznih čulnih nadražaja…
Noć je savršena za tužne i usamljene, jer mogu da sažaljevaju sebe i okrivljuju prevrtljivu sudbinu, koja ih stalno sapliće…
Noć je savršena i za učenje, mada bi zluradi rekli, da oni dobro znaju, šta se noću uči, ali neka njima njihova prljava mašta…
Ivana je spadala u sve tri kategorije. Uživala je u dobrom provodu, ali je bila suviše usamljena i tužna da bi otišla bilo gde. Naravno, ona je bila ubeđena, da je je sa njom sve u redu i da se sasvim dobro oseća. Dobro, možda ne savršeno, ali ko danas može iskreno da kaže, da se oseća sasvim savršeno? A povrh svega, spremala je ispite. Zapravo, svima, pa i sebi, je pričala da sprema ispite, ali je samo gledala knjige, bez pamćenja ikakvih podataka.
I dalje nije prebolela Vladu, iako je prošlo već dve godine kako joj je, kao maljem, razbio sve njene emocije na milijardu delova. Što mu i nije bilo naročito teško, pošto mu ih je ona ionako pružila na dlanu, zato što je mislila da je on vredan toga. Još uvek je bila daleko od toga da složi razbijeni mozaik, mada su svi mislili da je on, bar što se tiče Ivane, davno zaboravljena priča. Ali život nije tako jednostavan, zar ne? I nije najgore kad se tuga vidi na nečijem licu, mnogo je gore, kada je to nešto, teško i tužno, negde duboko u nama, ispod svih fasada, koje svakog dana nosimo na našim licima. Kažu da u očima sve piše. Ali, ko danas ima vremena i želje da gleda drugog u oči? Svi se bojimo, da ćemo tamo videti sebe, a to baš najčešće i nije tako prijatan prizor…
Dok je ona iznad knjige, plovila kroz svoju tugu i svakog trenutka je mogla da ode isuviše duboko, iz etra je stigao savršen pojas za spašavanje i izgovor za gurnje knjiga u stranu.
„Šta radiš? Kako si?“, pisalo je na ekranu mobilnog telefona.
„Hvala na pitanju, nikad nisam bila bolje. A koga zanima?“
„Nekoga, kome puno nedostaješ i koga dugo nisi videla.“
„Zanimljivo, ali verujem da si ipak promašio broj.“
„Nisam, Ivana, ja želim da pričam baš sa tobom. Prošli su meseci kako se nismo videli, pa ne znam da li me se sećaš. Nik.“
„Naravno, da te se sećam“, odgovorila je Ivana u sledećoj poruci.
Setila se Nika i osmeh je prešao preko njenog lica. Često su se viđali u njenom omiljenom kafiću. Uvek se nekako držao po strani i mada nikad nisu mnogo pričali, nešto u njemu, Ivanu je privlačilo poput magneta. Ali, nikad nisu prešli preko granica lake konverzacije. Prvo je u njenom životu bio Vlada, a posle… Posle je tu bio samo njen razbijeni mozaik…
„Eto, dugo se nismo videli, pa sam hteo da čujem kako si i šta radiš? Motaš li se i dalje po „Čupavom ježu“?“
„Tu i tamo svratim sa drugaricama. Nisam te videla u „Ježu“ ne pamtim. Gde si, šta radiš?“
„U zatvoru sam. Znaš kako to ide sa pogrešnim mestom u pogrešno vreme. Drug me zamolio za vožnju, a ispostavilo se da je pošao da utera reket i eto, postao sam saučesnik. Nikad nisam bio iz tih priča. Strašno mi treba neka veza sa spoljnim svetom, da ne bih poludeo ovde. I eto, ti si mi pala na pamet. Mnogo bi mi značilo, ako bi htela da se malo dopisujemo. Naravno, ako ne želiš, potpuno te razumem i neću te više uznemiravati. :o(“
„Ne, nije problem. Bockaj poruke, možemo i da se čujemo kada budeš mogao. Koliko ja znam mobilni telefoni su zabranjeni u zatvorima. :o) “
„Jesu, ali sve se da srediti. Mnogo ti hvala, neću ti to zaboraviti. Moram da prekinem, pošto ovaj telefon delim sa još dvojicom. Čujemo se.“
„Ćao, čuvaj se.“
Spustila je telefon i izgubila se u svojim mislima. Možda je Nik došao kao poručen, da ona sredi svoj mozaik. Ako ona može pričom da olakša njegov boravak u zatvoru, možda će joj to pomoći da se izvuče iz svog crnila.
Gurnula je knjige sa kreveta, ispružila se i duboko zamišljena, polako utonula u carstvo snova.
Njihovi mali noćni razgovori su se nastavili i sledećih dana. Ivana je shvatila, da jedva čeka noć, da bi mogla da priča sa Nikom. Posle nekoliko nedelja, osetila je da se nešto promenilo. Više nije bila potištena, naprotiv, osećala se fantastično. Zapravo, najbliže istini je da se osećala zaljubljeno i to tako jako, da joj izgledalo, da tako nešto nikada ranije nije doživela.
Ono što je bilo zamišljeno kao terapija za jednog zatvorenika, pretvorilo se u terapiju za jedno razočarano žensko srce.
Prijalo joj je da priča sa nekim, ko nije fizički prisutan. Mogla je da mu otkrije, sve što ju je pritiskalo. Čak je sa njim slobodnije i opuštenije pričala, nego sa prijateljima, koji su je okruživali. Sve je nekako ličilo na situaciju, kada strancu iz voza ispričate ceo svoj život i sve svoje strahove, samo zato što znate da se više nikada nećete videti.
Pre nekoliko dana, Nik joj je rekao da bi njihova deca (!?) bila i lepa i pametna i da jedva čeka da izađe za neke dve godine i da sve to proveri u praksi. Bila je potpuno zbunjena tim komentarom i shvatila je, da je cela priča otišla jako daleko. Da li se ona zaljubila, da li ga stvarno voli, da li je spremna da ga čeka dve godine? Da li on nju stvarno voli ili se samo zabavlja iz zatvora, kakav će biti kada izađe, da li će se promeniti? Ta i mnoga druga pitanja su je mučila i znala je da će to morati da reši sama i da joj tu niko ne može pomoći. Roditelji su joj vrlo otvoreno rekli da im se ta zatvorska priča ne dopada i da je nikada neće podržati u uništavanju njenog života. Prijatelji su joj rekli da ona valjda zna šta radi, mada je znala da niko od njih ne odobrava njenu romansu u rešetkama.
Ipak, bila je potpuno ubeđena, da su svi oko nje u krivu i da tako pričaju, samo zato, što ne poznaju Nika kao ona.
„Oni su svi snobovi, jer misle da ko god je u zatvoru, taj mora biti ološ i šljam“, mislila je Ivana. „Dokazaću im svima koliko su pogrešili, i da je Nik fantastična osoba.“
Kao i uvek, igrala je po svojim pravilima, pustila je da je srce vodi, pa neka košta šta košta.
Dani i meseci su brzo prolazili. Na sve moguće načine se trudila da mu što više olakša boravak u zatvoru. Nosila mu je hranu, prala garderobu, podmićivala stražare kada bi paket bio teži od propisanog ili kada bi unutra bio telefon, pritiskala njegove advokate da ga što pre oslobode nepravednog zatvora.
Bila je srećna, ali u isto vreme i nesrećna. Kako je veza sa Nikom postajala sve ozbiljnija, tako su njeni odnosi sa roditeljima bili sve hladniji. Sa majkom je pričala tu i tamo, mada ova nije propuštala priliku, da Ivani stavi do znanja da ne odobrava taj odnos. Sa druge strane, sa ocem se konverzacija završavala posle pozdravljanja. To ju je najviše pritiskalo, pošto je sa njim, kao i svaka „tatina ‘ćera“, uvek imala poseban odnos. Ali opet, bila je spremna da žrtvuje sve, samo da sačuva vezu sa Nikom.
Posle nekih godinu dana, tamni su se oblaci nadvili nad zatvorski bluz. Počela je da primećuje promene u Nikovom ponašanju. Iako je znao da su njeni prihodi, zapravo, studentski džeparac, vrlo mali, on je počeo da iznosi sve sve veće zahteve.
„Patike i trenerka moraju da budu određene marke. Ne mogu ovde da idem kao klošar, svi će me maltretirati. Donesi mi bolji telefon, šta da radim sa ovim prastarim kršom“, govorio bi kada bi se videli ili čuli.
U njoj je sve ključalo. Da li je moguće da je toliko pogrešila i da mu je ona sve vreme služila za iskorišćavanje? Iako je znao sve o njoj, poigravao se njenim srcem iz dosade, obesti ili ko zna, zbog čega? Prošlo je još nekoliko nedelja i ona je već bila potpuno ubeđena da je pogrešila i da je ispala glupa u društvu. Odlučila je da prekine agoniju kada mu sledeće subote ode u posetu. Znala je da će joj od svega najteže pasti sučeljavanje sa roditeljima, jer nekad je najteže nekome priznati i oprostiti što je bio u pravu.
Došla je i subota. Pre nego što je krenula, pogledala se u ogledalo. Bila je potpuno srećna, jer je izgledala kao vojnički san.
Stigla je u zatvor i sigurnim korakom se uputila ka sobi za posete. Nika su ubrzo doveli stražari i on je seo preko puta Ivane. Nije se ni pomerila,  već mu je odmah mirno rekla da je kraj i da ona odlazi. Ostavila je paket, koji je donela, ustala, okrenula  leđa i krenula ka vratima. Znala je da ju Nik netremice posmatra i da čeka da pokaže slabost, tako što će se okrenuti. Nije mu pružila to zadovoljstvo, već je smireno i graciozno napustila prostoriju za posete i izašla iz zatvora. Kada su se iza nje zatvorila teška zatvorska vrata, osećala se kao osuđenik pušten na slobodu.
Sela je u prvi taksi i krenula ka kući. Taksista je video suze, koje su tekle niz njene obraze, ali ništa nije rekao. Godinama unazad odvozi uplakane devojke sa ovog mračnog mesta…
Shvatila je, da se zapravo, sve odigralo na najbolji mogući način. Sve vreme, koje je izgubila na Nika, pomoglo joj je da potpuno izbaci Vladu iz sistema. Na tome je Niku, uprkos svemu, beskrajno zahvalna. Konačno je ponovo složila svoj mozaik i ponovo je bila spremna da preuzme svoj život i da bude srećna, pre svega sa samim sobom, a potom i sa divnim ljudima, koji je okružuju…

3 thoughts on “Ljubav preko žice

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *