Iskra

Rođena je u siromašnoj porodici. Otac alkoholičar, češće van, nego u kući. Iskra je rano shvatila da je bolje za sve kada otac nije u blizini. Majka je teškom mukom uspevala da obezbedi najosnovnije potrepštine za troje dece. Sve što bi zaradila čišćenjem i pomaganjem po drugim kućama, morala bi odmah da potroši za hranu, račune ili komad garderobe za neko od dece. Nije bilo pametno držati novac u kući.
Otac se nije ustezao da majku, kaišem i pesnicom, natera da mu kaže gde je sakrila novac. A često bi i Iskra, kao i njene sestre, morala da se sklanja od očevog besa. Nazivao bi ih prljavim kurvama, cepao im odeću i udarao gde bi stigao…
Iznenadivši i sebe, koliko i sve oko sebe, upisala je gimnaziju „na dobrom glasu“, šta god to značilo. Od prvog dana srednje škole, Iskra je znala da nikada neće biti jedna od njih. Mogla bi biti veoma lepa, samo da je dozvolila svojoj lepoti da ispliva na površinu. Ali ko se ne oseća lepim, ni jedno ogledalo mu ne može pomoći. Pečat siromaštva i nesreće bio je suviše očigledan. Koliko god da se trudila, nije mogla da prevaziđe nepoverenje ostalih učenika. Prihvatila je to kao neminovnost i držala se za jednu ili dve nazovi, drugaricu. Tiho i neupadljivo je pokušavala da prođe kroz srednju školu. A posle? Posle je još uvek bilo daleko.
Isuviše nesigurna u sebe, čak i kada bi dobro naučila gradivo, često bi dobijala niže ocene nego što zaslužuje. Nekako je uspela da završi prvi razred, ali je u drugom gradivo bilo previše za Iskru. U isto vreme i otac je češće bio pijan, nego trezan. To je dovelo do toga da je bila prinuđena da dolazi na dopunsku nastavu. Najčešće iz matematike. Srećom, profesor matematike bio je pravi pedagog, koji od svakog učenika želi da izvuče ono najbolje. Iskri je prijala njegova posvećenost. Roditelji drugih učenika mogli su svojoj deci da priušte privatne profesore, te se često dešavalo da Iskra bude jedini učenik na dopunskoj. Pričali su o matematici, ali i o muzici, filmovima, životu.
Napokon se činilo da je našla nekog ko je neće osuđivati i gde može da bude samo – Iskra.
Jednog dana, profesor je rekao da se ne oseća najbolje, pa bi bilo najbolje da ona dođe kod njega u stan na dopunsku. Nije se zabrinula, jer je znala da je oženjen i da ima dvoje dece od desetak godina.
Čas je proticao uobičajeno, red zadataka, red razgovora uz kafu i kolačiće. Profesor se izvinio što je skuvao slabu kafu. Žena je odvela decu na treninge, a on se slabije snalazi u kuhinji.
Pred kraj časa, prišao je Iskri, ovlaš joj prešao prstima preko lica i rekao da je veoma lepa. Iskra je pocrvenela. Dogovorili su se da i sledeći čas održe kod njega u stanu, jer je tako mnogo lakše i prijatnije. Na odlasku je prijateljski poljubio Iskru u obraz. Nije tome pridavala suviše pažnje, ipak se sada svi ljube prilikom susreta i rastanaka.
Njihovi časovi su se nastavili. Profesorova žena najčešće nije bila u stanu, nekako su se ti časovi uvek poklapali sa treninzima i ostalim aktivnostima njegove dece.
Mesec dana, nakon što je počeo da drži kućnu dopunsku nastavu, profesor je tokom časa prišao Iskri i spustio joj ruke na ramena.
Uz izgovor da će lakše raditi zadatke, ako je opuštena, počeo je da masira njena ramena. Posle nekog vremena, njegove ruke su počele da se spuštaju niz Iskrina leđa. Sagnuo se i spustio poljubac na njen vrat. Iskra je bila suviše zbunjena da bi bilo kako reagovala.
Profesor je tiho govrio da ne treba da se plaši, da ga ona neverovatno privlači i da ne može bez nje. Nema ničeg lošeg u ljubavi. A on nju voli neizmernom ljubavlju.
Počeo je polako da skida njenu odeću. Iskra se tresla od straha. Uzeo je njenu ruku i poveo Iskru u spavaću sobu. Pokušla je da se odupre, ali njegov stisak je bio isuviše jak.
Profesor se zahvalio na predivnom vremenu koje su proveli zajedno i zakazao sledeći dopunski čas za nekoliko dana. Blago ju je upozorio da ne priča nikome o njihovoj vezi, jer većina to ne bi razumela, a i ne bi bilo dobro po nju.
Kada je došla do kuće, brzo se uvukla u kupatilo i dugo je ribala kožu, sve dok nisu počele da se pojavljuju kapljice krvi. Razmišljala je da li da kaže majci, ali je bila sigurna da majka nije mogla da pomogne ni sebi, a kamoli njoj. Uvuklase ćutke u svoj krevet. Osećala je i sramotu, ali i strah. Nije smela ni da pomisli šta bi se desilo kada bi otac saznao. On sigurno ne bi bio na ćerkinoj strani.
Narednih dana se osećala kao da hoda kroz izmaglicu. Nije se sećala ničeg što se dešavalo u školi. Ni da li je sa nekim pričala, ni da li su je profesori ispitivali, praznina. Došao je i dan, kada je profesor matematike Iskru podsetio da to veče imaju dopunski čas.
Sa zebnjom je došla u njegov stan. Opet je bio sam. Ovog puta matematika nije bila ni izgovor. Odmah se bacio na Iskru kao gladna zver. Dok je skidao njenu odeću, govorio je da je voli i da će njihova ljubav večno trajati. Da voli samo nju, a da je sa ženom samo zbog dece.
Iskra je najviše od svega želela da bude voljena, ali je znala da su to samo prazne reči. Proklinjala je svoj strah, stid i nemoć, koji su je kočili.
Privatni časovi su nastavljeni sledećih meseci, bar jednom do dva puta nedeljno. Profesor je nekad bio nežan, nekad grub, ali je Iskri svaki njegov dodir izazivao mučninu.
Iskru je ispunila neprozirna tama, ali nije znala gde da nađe prekidač. Preteško je bilo breme za njena krhka leđa. Razmišljala je da sebi oduzme život, ali nije imala hrabrosti za odlučujući korak. Verovatno će na kraju popustiti.
Ocene su se pogoršale, ali i njeno ponašanje. Postala je povučenija, ali i osetljivija nego inače. Svaku, pa i najbezazleniju kritiku bi dočekala sa suzama. Brižna profesorka engleskog jezika je posle jedne burne epizode odvela Iskru kod školskog psihologa. Sedele su u tišini dok se u Iskri sve lomilo. Kada je pogledala u oči profesorke i psihologa, znala je da je sigurna.
Uz mnogo suza i zastajkivanja, ispričala je sve.
Obe žene bile su u šoku. To je bio početak borbe za istinu i pravdu, ali i početak novog pakla za Iskru.
Otišle su do direktora i prenele mu Iskrine reči. On je bez emocija saslušao optužbe protiv profesora matematike. Rekao je da će sve ispitati obavestiti ih o razvoju slučaja.
Psiholog škole je pozvala Iskrinu majku da se posavetuju kako da nastupe. Slomljeni glas sa druge strane žice se složio da treba pomoći devojčici, ali da je to sve džabe. Žena bolje prođe ako ćuti i gleda svoj posao. Iskrina majka je na kraju razgovora zamolila psihologa da više ne zove, da slučajno ne čuje njen muž.
Bilo je jasno da Iskra nema nikog svog ko bi joj pomogao.
Već sledećeg dana, došlo je do promene.
Profesori su počeli da joj dobacuju dvosmislene kometare i da je podsmešljivo gledaju. Čak su je i neki đaci gledali drugačije, a mnogi su se i ponašali prema Iskri kao da je kužna. Ono što je rečeno direktoru, bila je tajna i samim tim, naravno svi su saznali za nju. A školska istina ne mora da ima veze sa pravom istinom.
Nekoliko dana kasnije, direktor je Iskru pozvao na razgovor. Naravno, bio je prisutan i profesor matematike. Ukazali su joj da je bolje da ne talasa i da povuče sve što je ispričala psihologu i profesorki engleskog. Da će za nju biti bolje da ćuti, da nema pravo da blati istaknutog profesora, kao ni ugled škole. I da je najbolje da u tišini promeni školu.
Iskra je istrčala iz direktorove kancelarije u suzama.
Naredne nedelje su bile još teže za nesrećnu devojku.
Svima je bilo jasno šta se dešava, ali niko nije želeo ili smeo da glasno kaže šta misli. Direktor je školom vladao čeličnim stiskom. Jasno je stavio do znanja da će svako ko bude stao na Iskrinu stranu izgubiti posao, a verovatno pretrpeti i druge posledice. Profesori su znali da to nije prazna pretnja i da direktor ima jake političke i kriminalne veze i da je uz pomoć njih zaustavio širenje priče van škole. Njagore od svega, bilo je to što je većina profesora mislila da njihov kolega matematičar nije uradio ništa loše. Iskra je verovatno još jedna mala kurvica, kao i većin anjenih vršnjakinja. Jedina sreća bila je u tome što profesor više nije držao Iskri privatne časove.
Iskra je svakodnevno bila na ivici nervnog sloma. Bila je svesna da joj neće pomoći ni roditelji, ni profesori, ni psiholog, ni policija, ni novine – niko…
Rešenje njenih problema došlo je slučajno, dok je bila na času informatike.
Napisaće anonimni blog. Tako je i uradila. Vrlo brzo, hiljade čitalaca su pratile njenu priču u nastavcima. Blog je podigao veliku prašinu, više nisu pomogla zataškavanja. Spominje se i krivično gonjenje profesora matematike, kao i direktora srednje škole.Iskri se javio izdavač koji je odlučio da odštampa njenu priču kao roman. Sad će tek poleteti perje.
Profesor matematike je Iskri oduzeo sve, ali ipak mu je na neki način bila zahvalna. Da nije bila njega, ko zna kada bi prekinula začarani krug svog života…
Slika – Efes

15 thoughts on “Iskra

    1. Možda sam malo zbrzao pri kraju, Mogla bi da ispadne novela od svega, ali to je predugačko za blog, verovatno i sada ima suviše teksta… 🙂 A možda je i bolje da nekom boljem od mene ostavim da se time bavi…

  1. Teška i bolna priča….sa možda najboljim mogućim krajem… najboljim jer sistem ne štiti žrtve 🙁 Žrtve toliko puta moraju da ponove svoju priču da bi prijava od policije, preko tužilaštva došla do suda da je to ponekad mnogo gore od dela koje prijavljuju 🙁

    1. Sistem je obično protiv malog čoveka… To je strašno šta žene moraju posle da prođu. Najgore od svega je što sam sve pisao po istnitim događajima… 🙁 Ako voliš ozbilje priče, imam ih još nekoliko na blogu, Gospodin Petrović ili Roditeljska ljubav, npr… Hvala ti na komentarima… 🙂

      1. Na žalost, i moj odgovor je imao veze sa realnošću, a žrtve sa kojima dolazim u kontakt su uglavnom deca, oba pola 🙁
        Hvala na preporuci, ali da ne preteram sa surovom realnošću radije ću mešati teme i čitati (te) 🙂

  2. Teška priča, brutalno istinita. Zlostavljača ima posvuda, bolesnika ako mene pitaš. Nevjerovatno kako su takve osobe, mislim na djecu zlostavljanu u porodici, uvijek laka meta za druge zlostavljače. Bravo za Iskru koja se sama izborila 🙂

Оставите одговор на Hank Moody Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version