Možda ste primetili da je sve u životu povezano? Eto, knjižare ne bi postojale bez knjiga. A knjiga nema bez pisaca. Nekad je bilo mnogo bolje. Pisci su bili neka mistična bića koja su sedela po svojim sobama i pisala svoja dela. Bezmalo niko nije znao kako izgledaju. Više nije tako. Prvo su amrtikanski pisci počeli da se pojavljuju na zadnjim koricama, pa smo počeli da ih prepoznajemo. A tek sada, u ova moderna vremena i uz moderne tehnologije, više nema anonimnosti. Mahom su skoro svi pomireni sa tim da je knjiga roba kao bilo šta drugo(ma koliko da im se ne dopada takva realnost ili ne žele to da priznaju), i da zahteva i njihovo angažovanje da bi doprli do čitalaca. E sad, dok se bave marketingom, često prenebregnu jednu poprilično važnu kariku, knjižare, kako objekte, ali njaviše od svega ljude.
I tako, svraćaju neki od pisaca i u knjižare, češće ili ređe. Knjižari, pogotovo mi koji duže radimo, ih mahom prepoznajemo. E sad, u zavisnosti od toga kakvi su (a dobro znamo kakav je ko) pružimo im odgovorajući tetman. Na žalost, čak i najgori će obično dobiti profesionalni minimum. Već sam vam pisao o Knjižarskom zidu i tretmanu pisaca, bivših (i aktulenih) knjižara.
Postoji nekolicina njih, koji uopšte ne zerezuju te fore slava, ludilo, ovo-ono. Dođu, kupe neku knjigu (često i svoju da bi mogli nekome da poklone), opušteno proćaskaju sa knjižarima, potpišu nekoliko knjiga i to je to. Ovo se mahom odnosi na generaciju X ili Bejbi bumere. Bude i neki od mlađih pisaca u tom fazonu, ali je ređe. Jasno je da rado preporučujemo njihove knjige i da ih okrećmo često na lice, pogotovo ako su dobre. Isto prolaze i one koje poznajemo iz privatnog života, a normalni su likovi.
Jedan od pripadnika nove spisateljske generacije uvek u knjižare dođe kao na slavu. Proćaska sa svima, potpiše knjige, uvek ostavi neki slatkiš i ajmo ča. Dobro, nije da ga mi preporučujemo zbog tog mita, hvalimo ga jer je dobar onaj triler koi je napisao. Ali lepo je znati da neko ceni naš trud i što želi da nam makar malo osladi svakodnevnu muku.
E sad, ima poprilično onih drugih, a o njima verovatno želite da čitate?
Ima jedan, vrlo nepoznat široj javnosti, ali poznat samom sebi. Objavio je preko male i praktično nepoznate kuće dva, tri romana koje niko niti čita niti kupuje. On ima običaj da samo prođe kroz knjižaru, bez da se ikome javi, ode u ćošak gde je izloženo njegovo nedelo i onda ga izvuče sa police i okrene na lice. Pošto se ponaša kao neuviđavan gost, onda mi lepo istu tu knjigu okrenemo na riknu. A nekad jednostavno zaboravimo i da je dopunimo iz šteci, ako se siučajno proda. Živi smo ljudi, ne možemo da vodimo računa baš o svakoj sitnici.
Dalje, imamo poznatog pisca, relativno mladog, ali vrlo uspešnog. Ljudi ga znaju, pojavljuje se po emisijama, priča se da će snimati film i seriju po nekim njegovim knjigama. On obično uđe u knjižaru smatrajući da je makar niže božanstvo i nas gleda kao da smo nešto što mu se zalepilo na đon. Možda se njegove knjige solidno prodaju i možda nisu rđave, ali to ne znači da ćete čuti bilo kog knjižara da ih je preporučio.
Pisci koji su poznati iz nekih drugih oblasti su tek kategorija za sebe. Povremeno nam dođe i novopečeni pisac, čuvena gradska faca, napisao crtice iz njegovog života ispunjenog alkoholom, opijatima i ostalim gradskim facama. Kad ga čovek vidi na malim ekranima, pomislio bi da je hodajuća mudrost. Ali uživo je, druga priča. Bahat, sklon prostačkim forama, žene posmatra kao niža bića. Bio je u knjižari sa nekim drugom, kupio svoju knjigu (sa namerom da je pokloni drugu) i napravio scenu jer nije dobio popust na knjigu. Nije poneo karticu za popuste, ali šta će mu, i tako ga svi znamo. Malo su mu se zamaglile sunčane cvike kada mu je Stanko rekao da ne može i da je poitika firme ’nema kartice, nema popusta’. Istini za volju, dešava se da provučemo naše kartice (iako smo knjižari i mi pazarimo knjige kao i obično stanovništvo), ali to samo ako procenimo da su ljudi normlani. Zvao je čak one sa vrha da se žali uz opasku da njegova noga više nikad neće kročiti u knjižaru i slično.
I tako. Malo nam što se bakćemo sa kupcima najrazličitijih fela, moramo da se bavimo i piscima.
Pisci su, ma koliko čudno zvuči, ipak samo ljudi. Ma koliko nam nekad idu na ganglije, hvala im na knjigama koje pišu.