„I šta kažeš, rasprava?“
„Ma da, ne možeš da zamisliš preko petsto komentara“, odgovorio sam. „I bar pola od njih lupetaju gluposti. Ne razumeju osnovne stvari.“
„Ali tu je barem sve jasno“, odgovorio je Đorđe. „Ne kapiram kako ne razumeju?“
„Jednostavno ne koriste zdrav razum, lakše im je da isključe mozak.“
„Ljudi jednostavno nisu normalni. Svakome, sa bar dva grama mozga, je jasno da Hari ne može biti punokrvan čarobnjak.“
„Pa da, zato što su mu roditelji punokrvni čarobnjak i veštica od roditelja normalaca, on ne može biti punokrvan. Ali džaba, ne možeš ljudima objasniti osnovne stvari.
„Koliko generacija unazad se računa, dve, tri?“
„Tri“, rekao sam. „Bar tri, mada bi još više bilo bolje. Ako Harijeva deca ožene, udaju se za nekog iz čarobnjačkog sveta, pa isto i njihova deca. Tek bi ta generacija mogla da se računa da su čistokrvni.“
„Eh, čarobnjački nacoši. Samo neki problemi sa njima, nadam se da nikad više neće doći na vlast.“
Ivana je prošla pored nas i gledala nas sa nevericom.
„Je li vas dvojica, da se možda ne drogirate?“
„Zašto?“, upitao sam. „Vodimo samo jednu laganu filozofsku raspravu.“
„Tako je“, složio se Đorđe. „Samo malo pričamo o ljudskoj gluposti. Mislim, Hari da je punokrvan, je potpuno smešno. To je kao da kažeš da je Zemlja ravna.“
„Ma, manite se više Harija, bolje radite nešto korisno.“
„Kako to misliš?“, pravio sam se uvređenim. „Radimo sve vreme, pričamo, kucamo račune, sve je pod kontrolom.“
„Inače, kad smo već kod čistih porodica, šta misliš o Vizlijevima?“, nastavio je Đorđe ne obraćajući pažnju na šefovicu. „Pomisliš da su oni neki bezveznjakovići, kad odvojiše najbolje što se moglo.“
„O, da“, složio sam se. „Bil je ćapio vilu Fler. Tunjavi Ron je smotao Hermionu, najpametniju vešticu generacije.“
„I na kraju Džini ćapila Harija. Vizlijevi imaju ono nešto.“
„Animalnu privlačnost“, osmehnuo sam se. „To je ekipa sa kojom bi se valjalo družiti.“
„Mogli biste da uslužite kupce, umesto što trućate sve vreme“, nastavila je nervozno Ivana.
„Da, šefe“, odgovorio sam ozbiljno i obratio se paru, koji je stajao na metar od kase. „Izvinjavam se što vas ignorišem, ali mi je delovalo kao da još uvek niste spremni da platite.“
„Nema problema“, odgovorila je devojka. „Sa pažnjom smo slušali vašu diskusiju. Čitala sam i ja to na netu, ljudi stvarno ne kapiraju osnovne stvari. Čuj, Hari čistokrvan, a majka mu normalskog porekla.“
Značajno sam pogledao šefovicu.
„Vidiš, i drugi ljudi razmišljaju o ozbiljnim književnim pitanjima.“
Samo je prevrnula očima i otišla svojim putem.
„A zamislite sledeće“, ubacio se mladić. „Pošto su Vizlijevi sada tako dobro uvezani, kolike su šanse da neko od pripadnika novije generacije, recimo Bilova, Ronova, Džinina deca ili neko od njih, odluči da iskoristi sve te veze, odnosno da ih zloupotrebi? Mogao bi haos da napravi.“
Đorđe i ja smo slušali zapanjeno. Istinski mudraci se kriju oko nas.
„Nikad nisam pomislio na tako nešto. Ali ima logike, što bi svi u familji bili ispravni?“, složio se Đorđe.
„Pa,da, onaj Persi je već bio polumućak, znači da imaju i to naopkao u sebi“, potvrdio sam.
„Svi mi imamo to u sebi, samo je pitanje kad i kako će se pokazati“, rekao je Đorđe. „Zamsili samo zao Vizli, Imao bi više uticaja i moći od Voldemora“
„To nam definitvno ne bi trebalo u životu“, konstatovala je dovojka. „Niko ne razmišlja da nas od haosa čuva samo krhko Ministarstvo magije i nada da neće da se rodi neki veliki mućak.“
Svi smo zaćutali pomislivši na takav razvoj situacije. Svet je svakodnevno na korak od uništenja.
„Vi ste svesni da je to sve izmišljeno i da nema veze sa životom?“, upitao je Bane, koji se niotkuda stvorio.
Svo četvoro smo mu uputili prezrivi pogled.
„Tja, normalac“, rekao sam paru ispred kase. „Nije on kriv što živi u svom sivom i sumornom svetu.“
Bane je otišao gunđajući.
„Čoveče, sa kakvim ljudima vi radite“, rekao je momak, odmahujući glavom u neverici. „Kako izdržavate?“
„Borba je neprestana“, tugaljivo je rekao Đorđe. „Ali borimo se koliko možemo.“
„Šta ćeš, ne možemo da biramo kolege i šefove.“
„A ni kupce“, nasmejao se kolega Đorđe. „Srećom, dođu nam povremeno likovi kao vas dvoje, pa nam ulepšaju dan.“
Uz obećanje da će opet svratiti na čašicu razgovora, mladi su otišli svojim putem. Nije ni nama, knjižarima, lako sa svim ludacima oko nas, ali neko mora biti čuvar vatre.
*****
Sve knjižarske priče se nalaze OVDE.