Zvono

Poslednjih nekoliko noći sam proveo sa društvom koje nisam video godinama. Jasno je da smo se iz noći u noć dobrano zapijali. Najgore od svega je što nisam mogao da spavam tokom dana, jer sam morao na posao. Jutros su napokon otputovali svako na svoju stranu. Koliko god mi prijalo druženje, bio sam iscrpljen i fizički i mentalno, a i finansijski, da budem iskren. Kad su otišli, uvukao sam se u svoj krevet tek oko šest izjutra. Uzeo sam slobodan dan na poslu i napokon ću se odmoriti. Taman sam ušao u REM fazu i sve sanjam neku zvonjavu. U nekom trenutku sam se trgnuo i shvatio da je u pitanju moj mobilni. Zaboravio sam da isključim alarm, i naravno, 6.45, uobičajeno vreme za ustajanje kada radim. Zvoni i zvoni i zvoni. Okretao sam se levo-desno, ali zvonjava ne prestaje. Kao za inat, telefon mi je bio u jakni na drugom kraju sobe. Ništa, ustao sam, isključio mobilni, vratio se u krevet.
Taman sam opet zaspao, kada me ponovo trgnula zvonjava. Ovog puta je u pitanju bio fiksni telefon. Zvonio je do kraja, pa onda opet još jednom do kraja, a onda i treći put. Dovukao sam se do telefona, podigao slušalicu, a sa druge strane tuta. Ostavio sam podignutu slušalicu i vratio se pod ćebe. Sad ću valjda napokon spavati.
Čini mi se da sam tek spustio glavu na jastuk, kad eto opet zvona. Ovog puta, u pitanju su bila ulazna vrata.
Dogegao sam se do vrata i otvorio.
„Dobro jutro, gospodine. Ja sam iz kurirske službe. Imam paket za vas. Poslat je iz Niša, treba da platite 4.300 din.“
„Kakav paket? Ništa nisam naručivao. To je neka greška. Pogrešili ste.“
„Jeste li sigurni?“, upitao me bubuljičavi dostavljač.
„Naravno, nisam valjda blesav, hajde ti dečko, svojim putem.“
Zatvorio sam vrata i ponovo se uvukao u krpe. Taman je počeo da me hvata dremež, kada mi je sinulo.
Sunce ti žarko, pa naručio sam deo za auto. Skočio sam iz kreveta. Kako sad da nađem telefon kurirske službe? Uključio sam kompjuter, kliktao deset minuta dok nisam našao pravi broj. Pozvao, zvoni, niko se ne javlja. Pokušao sam ponovo. Ništa, samo zvoni. Dok sam čekao, iščitavao sam sajt kurirske službe. Ako dostava ne uspe, svi predmeti se odnose u njihov sabirni centar koji se nalazi na dobrih trideset kilometara van grada. Ponovo sam pozvao njihov kol centar. Javio mi se mrzovoljni ženski glas.
„Molim vas, da li može kurir ponovo da dođe da mi donese paket?“
„Gospodine, čula sam se sa kuirom, kaže da ste mu rekli da niste ništa naručili.“
„Da, ali sam pogrešio, potpuno sam zaboravio. Znate, strašno sam umoran.“
„I drugi su umorni, pa se ne istresaju na svakome. I meni je tek počeo radni dan, nisam još ni kafu popila, a moram da se nosim sa vašim frustracijama. I taj mučeni momak mora ceo dan da se tegli pakete, da se šeta levo-desno, da trpi ponižavanja, pa opet sa osmeh dođe do vaših vrata.“
„Izvinite, stvarno mi ježao. Bio bih vam neizmerno zahvalan da zamolite kurira da se ponovo vrati.“
„Videću šta mogu da uradim.“
Nedugo zatim, gospođa se javila i obavestila me da će kurir ipak doći.
Nekih pola sata kasnije, kad umalo nisam zaspao na stolici, eto kurira.
„Ipak ste naručili nešto?“
„Jesam, izvinjavam se, nisam spavao, pa ne razmišljam.“
„Nema problema, dešava se. Treba da platite 6300 din.“
„Molim?“
„Troškovi vraćanja pošiljke, kao i vaša neizmerna zahvalnost upućena gospođi Mileni iz kol centra, ali i meni.“, bestidno odgovara bubuljičavi kurir.
Uz gunđanje, isplaćujem ono što je tražio, isključujem zvono na vratima, telefone, bacam paket u stranu i strovaljujem se u krevet.
Okrećem se po krevetu, ne bih li zaspao, kad me prenulo lupanje na vratima.
Ala su uporni, ako nastave ovako, još će ona luda baba pored mene da pozove komunalnu policiju.
Teškom mukom sam se izvukao iz kreveta i dovukao se do vrata.
Ispred su stajala dva mladića u tamnim odelima, blaženo se osmehujući.
„Dobro jutro, gospodine, da li imate vremena da popričamo o našem spasiocu?“
Samo sam ih osmotrio zakrvavljenim pogledom i odgovorio.
„Moj spasioc me čeka – ispružen, topao i dovoljno tvrd.“
Izraz na njihovim licima mi je ulepšao dan, ali pre nego što su mogli bilo šta da kažu, zalupio sam im vrata pred nosevima
Valjda ću sad napokon imati prilike da se odmorim.
Posle okretanja jastuka na hladniju stranu i ćuškanja istog, opet mi je došao san na oči.
Sanjao sam izuzetno životan san. Cela zgrada je kao zvonila i ječala od zvuka sirene za uzbunu. Dim je kuljao kroz hodnike. San je bio toliko realističan da mi se činilo da čak osećam miris dima.
***
slika

11 thoughts on “Zvono

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *