Zemlja blagostanja

Nedavno sam od jednog inostranog internet portala (da, tačno je, radim i kao strani plaćenik) dobio zadatak da napišem tekst o mojoj zemlji. Poenta je bila da tekst napišem iz ugla običnog građanina.

 

U prvom trenutku sam pomislio da će mi to biti najlakše zarađen novac u životu. Nije teško napisati tekst o ovoj osiromašenoj i napaćenoj zemlji, koju je pljačkao ko god je stigao(a lopova je bilo i ima ih i dalje i domaćih i stranih), u kojoj su se izgubile sve moralne vrednosti i civilizacijske tekovine. Ukratko, Prokleta avlija, što bi rekao naš jedini Nobelovac, zbog koga je veliki Tolkin ostao bez svog Nobela. Eh…
Već sam imao gotov tekst, ali se onda sve zakomplikovalo…

 

Šetao sam gradom, kad sam primetio nekoliko cigana (Roma, ako vam tako više odgovara) kako stoje u kontejneru i preturaju po istom. U jednom trenutku sam se rastužio nad tom scenom, ali već u sledećem, nisam bio baš siguran. Primetio sam nešto neobično, cigančica od svojih petnaestak godina se naslonila na kontejner i razgovarala sa nekim preko telefona. Iako nisam stručnjak, primetio sam da je telefon jedan od najnovijih modela i da košta više nego što prosečan Srbin zaradi za dva meseca. Pri tome je sve vreme pričala na nemačkom (više nego tečnom, moram da primetim), najverovatnije sa nekim rođakom u rasejanju. Šta reći, osim da je ovo zemlja blagostanja?

 

Nedavno smo sinu jedincu proslavljali šesti rođendan. Pošto smo zvali samo decu, bez roditelja, i jelovnik je bio prilagođen deci, pa su na meniju uglavnom bila različita lisnata i obična testa – žu žu, kiflice, mini pice, kroasani, rol viršle i tome slično. Naravno, deca nisu pojela ništa i kada se rođendan završio, mi smo imali ogromnu količinu nepojedene hrane. Pitali smo se šta da radimo sa njom i onda nam je sinula spasonosna ideja. Nećemo je ostaviti pored kontejnera, već ćemo je predati beskućnicima. Pošto znamo gde se okupljaju, to je trebao biti prost zadatak. Međutim, kada sam poneo hranu (dve pune velike kese, ruke su mi otpale dok sam sve nosio), beskućnika nigde nije bilo. Prođoh sva moguća mesta gde sam ih viđao i ništa. Već sam izgubio svaku nadu da ću nekoga naći, i da ću ipak morati da sve ostavim pored kontejnera. I dok sam se tramvajem vozio ka kući, spazio sam jednog čiču. Po izgledu, a i mirisu, bilo je jasno da je jedan od onih koje tražim. Zavirio je u kese i sa prezirom upitao:

 

„Kakva je ovo hrana? Pih, šta vi mislite, da ću pojesti bilo šta, ako sam beskućnik. No, možda ću i uspeti nekom da uvalim ovo.“

 

Bio sam i postiđen i uvređen u isto vreme, te sam mu bez reči predao one kese i otišao kući. Eto, nemamo ni gladne beskućnike, nije li ovo zemlja blagostanja?
Zvali su nas nedavno prijatelji iz Beča i zamolili nas da im rezervišemo neki apartman na Zlatiboru. Hteli su da svrate malo, da dovedu decu kada su na raspustu. Počeo sam da vrtim oglase i ostao zapanjen. Na Zlatiboru nije bilo slobodnog mesta ni za lek. Ono što sam uspeo da nađem, su bili neki ćumezi, koji su koštali oko pedeset evra dnevno i od samog Zlatibora su bili udaljeni dvadeset tri kilometra. Kada sam ovo preneo Bečlijama, rekli su da za te pare mogu da skijaju na Kicbilu, te su tako i uradili. Zimovališta su nam puna, a imamo preko milion nezaposlenih, nije li ovo zemlja blagostanja?

 

Kada se sve uzme u obzir, planirani članak sam započeo drugačije nego što sam planirao.

 

Srbija je predivna zemlja puna suprotnosti. Ovo je zemlja gde i najsiromašniji i oni sa društvenih margina, mogu da ostvare svoje pune potencijale i žive u blagostanju…

6 thoughts on “Zemlja blagostanja

  1. Oj domovino draga
    Iako je sve otišlo dovraga i
    U srcu mome ostavilo traga
    Ti si zemlja najvećeg blaga.
    Ovde jebe ko koga stigne
    I spreda i straga
    I nasred avlije
    I posred kućnog praga.
    Oj domovino draga…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *