Zavisnost

Čini mi se da je ovo jedna od najopasnijh reportaža na kojoj sam radio. Ali dobro, takav je posao nas pravih novinara, uvek na prvoj liniji, duboko u priči. Nisam ni supruzi ništa govorio, iz straha da se slučajno negde ne izlane.
Danima i mesecima sam razgovarao sa najokorelijim kriminalcima naših prostora. Sa najgorim šljamom sam se slizavao i uz piće i kafu pokušavao da dođem do preciznijih informacija.
Da budem iskren, jedan od razloga zašto sam ovoliko zagrejan za priču je i taj što sam i sam zavisnik. Nalazio sam robu lošeg kvaliteta, ali sad sam bio na tragu pravoj stvari ili sam bar mislio da je tako.
Ali, koliko god da sam se trudio. Nikako nisam mogao da doperem do glavnih nabavljača. Svi znaju da postoje, ali niko nije mogao ili želeo da me poveže sa njima.
Upoznao sam i makroe i dilere droga i švercere oružja, ali su oni mala deca, za ove prave igrače, kojima još uvek nisam uspeo da se približim.
I već kad sam izgubio svaku nadu, došlo je do preokreta.
Jednog dana, dok sam čekao autobus, pored mene je prošao mladić i tiho, skoro nečujno izgovorio: Autobuska stanica kod Franša, večeras u 21.12.   Dok sam se okrenuo, da ga bolje osmotrim, već je nestao u gužvi.
Nestrpljivo sam čekao veče, ptitajući se da li je moj trud napokon urodio plodom ili je pored mene prošao samo još jedan ludak. Ma koliko sam sumnjao da od svega neće biti ništa, ipak nisam mogao potpuno da ignorišem čak i minijaturnu šansu da sam uspeo. Zavisnik u meni bi se uhvatio i za tanju slamku.
Svestan velike opasnosti, ostavio sam pismo za suprugu u slučaju da se ne vratim do jutra. Ako bilo šta pođe naopako, mogu da se nađem i na udaru kriminalaca, ali i policajaca. Stigao sam petnaestak minuta minuta ranije i nervozno se šetao paleći cigaretu za cigaretom.
Tačno u 21.12. ispred mene se zasutavio crni BMW potpuno zatamnjenih stakala. Čim je stao otvorila su se zadnja vrata. Dve, tri sekunde sam razmišljao da li da uđem ili ne. Ako sada odustanem od svega, moći ću da se vratim normalnom životu. Međutim, novinar, ali zavisnik u meni je bio mnogo jači i seo sam u auto.
Unutra je bio Gručo Marks. Nisam stigao ni da progovorim, kada mi je Gručo prislonio neku krpu na usta.
Probudio sam se na drvenoj stolici, u memljivoj i turobnoj prostoriji, koju je osvetljavala gola sijalica.
A onda mi je sva čula ispunio strašan smrad. Bio je toliko jak da se umalo nisam ponovo onesvestio.
Onda mi je pogled privukla osoba ispred mene. Gručo Marks me mirno posmatrao, zapravo ne samo jedan, već ih je bilo pet. Osim ovog koji me je posmatrao, ostali su bili naoružani do zuba, svako je držao u rukama i dugu i kratku cev.
– Znaš da si u velikoj opasnosti, zato što si ovde. Bolje bi ti bilo da paziš šta pričaš – rekao je Gručo jedan, glasom koji mi je izazvao jezu. – Zašto nas tražiš?
Od straha, jedva sam uspeo  da progovorim, ali sam zaključio da će iskrenost možda biti najbolje rešenje.
– Želim da napišem priču o vama, ona bi me digla u sam vrh našeg novinarstva. A povrh svega, ja sam zavisnik, a na žalost i moja porodica. Kada mi je urednik predložio da napišem priču o vama, shvatio sam da mi je to idealna šansa da dođem do najkvalitetnije robe.
Gručo je stajao miran kao stena i dugo me posmatrao. Činilo mi se da je njegov ledeni pogled spustio tempraturu za nekliko stepeni.
– Imaš sreće, što pratim tvoju kulumnu, inače nikada ne bi stigao do nas. Uživao sam čitajući tvoje dogodovštine, pogotovo onu kada te je ustopirala kurva.
Ovo nije baš bio odgovor koji sam ičekivao, ali lagao bih kada bih rekao da mi nije prijao. I dalje sam ćutao, jer nisam bio siguran šta će se sada dešavati. To što mu se sviđa kako pišem, ne znači da neće da me ukoka.
– Dobićeš svoju priču, ali ćeš pre nego što ode u štampu, meni poslati tekst. Naravno, ako od tebe procuri neka suvišna reč, tvoj život, kao ni životi tvojih najmilijih neće vredeti ni pišljiva boba.
Malo me to lecnulo, ali sam bio svestan situacije u kojoj sam se nalazio.
– Nikada do sada nisam otkrivao svoje izvore, a neću počinjati sada.
– Verovatno se pitaš zašto smo okruženi smradom. Jednostavno je, smešteni smo na jednoj od gradskih deponija. Da budem iskren, nije nam prijatno, ali bar psi ne mogu da namirišu našu robu.
– Mudro. Da li stvarno isplati toliko rizikovati, jer država je za samo posedovanje tvoje robe, zapretila sa strožijim kaznama nego za šverc heroina, silovanje i ubistvo zajedno.
– Da, rizik je velik, ali je zato i profit ogroman. A sa druge strane, volim da zavisnici za svoj novac dobijaju najbolju robu, a ne škart, koji uvaljuju neki sumnjivi likovi.
– Znači, ti i tvoja ekipa, ste tako reći, humaniste i patriote?
– Da, može se tako reći, mi smo poslednji na braniku naše otadžbine, nastavljamo tradiciju, naših slavnih predaka – kneza Lazara, Miloša Obilića, Karađorđa, majora Mihaila Madžarevića i mnogih drugih. – ponosno je odvratio.
– Zanimljivo gledište. – više će biti tradicija Gospodina kriminalca, kako su voleli da se zovu tamo negde osamdesetih, pomislio sam u sebi.
– Razgovor ćemo nastaviti drugi put, sad moram na posao – rekao je Gručo. – U međuvremenu, primi ovaj mali znak pažnje od obožavaoca tvoje kolumne.
Pružio mi je mali paketić umotan u prljav i mastan novinski papir. Odmotao sam papir. Bio sam zapanjen, bilo mi je jasno da taj mali komadić vredi više od moje dvomesečne zarade.
– Hajde novinarčiću, vreme je da odeš odavde. Sa vremena na vreme, neko od mojih ljudi će te kontaktirati i dobićeš ovakav paketić. Verujem da će biti dovoljno da održi tvoju zavisnost pod kontrolom.
Nisam mogao da poverujem kakve sam sreće, imam i priču, a i potpuno besplatno najbolju zabranjenu supstancu koju novac može da kupi. I dalje sam bio potpuno smušen kada su me ubacili u onaj isti BMW i vratili me u grad, ovog puta sa džakom prevučenim preko glave.
Uz sve mere opreza sam došao do stana. Svanulo je, a pošto je supruga spavala, stavio sam paketić na trpezarijski sto i čekao. Odoleo sam iskušenju da sam probam robu, iako sam bio n avelikim mukama. Nadam se da će ova doza biti dovoljna za sve nas. Sinu ćemo, naravno, dati veću dozu, ipak je zavisnost kod dece mnogo ozbiljnija.
Kada su se oboje probudili, doveo sam ih u trpezariju. Njihovo uzbuđenje se prosto izlivalo na sve strane. Ponovo sam im, više puta, ponovio da o ovome ne smeju nikome da pričaju. Ni drugu, ni drugarici, ni rođaku, nikome, ma koliko nam blizak bio.
Uzeo sam paketić u ruke i počeo pažljivo da ga odmotavam. Tišina i napetost je mogla da se opipa, čak smo prestali i da dišemo. Kada smo došli do predmeta naših želja, prvo nas je pogodio miris, a to je samo bio još jedan dokaz da sam dobio najkvalitetniju robu.
Zatim sam uzeo drvenu dasku, oštar nož i vrlo pažljivo počeo da sečem – pančetu, lepo prošaranu, dimljenu mesecima, pa posle okačenu na nekom tavanu.
Eh, u današnje vreme je zaista teško doći do najzabranjenije i najopasnije namirnice.

9 thoughts on “Zavisnost

  1. I see You’re really a good webmaster. The site loading pace is incredible.
    It kind of feels that you are doing any unique trick.
    Furthermore, the contents are masterpiece. you’ve
    performed a excellent task on this matter! Similar here:
    dyskont online and also here: Dobry sklep

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *