Zaštitnik

Moraš da ga spasiš!
„Ne znam baš“, odgovorio sam nesigurno, obraćajući se osobi koja je stajala ispred mojih ulaznih vrata, držeći u ruci smotuljak, koji se mrdao.
„Koliko se sećam, stalno si pričao kako želiš više da se uključiš i da pomogneš“, prigovorio mi je.
„Da, ali mislio sam više delim vaše objave po društvenim mrežama, da lajkujem i komentarišem i tako to“, pokušao sam da se izvučem.
„Naravno da očekujemo i aktivnost na društvenim mrežama. Ovo je nešto drugo. Potpisao si pristupnicu i dobio si majicu sa natpisom I životinje su ljudi, zar ne?
„Jesam, dobio sam. Mogu da vratim majicu, mislim da je u prljavom vešu, nosio sam sad kad sam bio na placu. Mogu da je operem i da je pošaljem nazad? Stići će za par dana.“
„Misliš da možeš tek rako da se izvučeš? Stisneš neki lajk i šer, vratiš majicu i gotovo? Ne radi se ovde o majici, radi se o principu. O tome, da li si čovek ili nisi.“
„Nije da je baš tako“, pokušao sam da se odbranim. „Ja sam uvek bio za to da svi imaju jednka prava. Pa čak i životinje.“
„Ma nije valjda?“
„Uvek sam se borio i podržavao svaku inicijativu tog tipa.“
„Ali samo za tastaturom i povremenom skromnom donacijom.“
„Ovaj, ali, ja, znaš, mislim da…“, već sam počeo da se gubim.
Gledao je u mene besno kolutajući očima.
„Poslednji put te lepo molim da uzmeš ovo nejako stvorenje. I da ga, ako zatreba, štitiš svojim životom.“
Malo sam se lecnuo. Znam kako mogu biti opasni čuvari prirode. Dali bi svoj život, još pre tuđ, u zamenu za bilo koji životinjski.
„Ali stvarno mislim da je bolje da potražiš nekog drugog.“
„Da li zaista misliš da si ti bio moj prvi izbor?“
Povredilo me njegovo nipodaštavanje. Šta on misli o meni?
„Molim?“
„Ko bi tebe uzeo za zaštitnika ovog mučenog bića? Niko drugi nije dovoljno blizu, a moram hitno da ga sklonim.“
„Tako znači, ja sam ono dete koje biraju poslednje za ekipu?“, nastavio sam nadureno.
„Ne, ti si ono dete koje biraju, nakon što izaberu i debelog i onog sa cvikerima i sve devojčice i šugavog psa bez jedne noge“, rekao je hladno i dalje pocupkujući sa mrdajućim smotuljkom iz kog je virila samo njuškica.
„Ali, kao što sam već rekao, oni bolesnici žele da ga pojedu, pa sam morao brzo da reagujem. Ni meni nije drago što sam pred tvojim vratima.“
Uzdahnuo sam.
„Ali kako ću sa njim? Nikad nisam imao ovakvog ljubimca. Kao dete sam imao ribice, ali su sve uginule.“
„Sa ovim će biti lakše.“
„Je l‘?“
„Da, čak ni ti ne možeš da ga upropastiš. Poješće skoro sve što mu daš. Tvoje je samo da ga hraniš, čistiš za njim. I da ga čuvaš neko vreme.“
„Neko vreme?“
„Dok mu ne nađem bolji dom.“
Klimnuo sam glavom, pomiren sa sudbinom.
„Dobro, ako treba, čuvaću ga i godinu dana, taman da poraste, pa da ga lepo sadeljemo u čvarke i kobasice.“
Uputio mi je pogled, koji nije obećavao ništa dobro. Možda šala nije bila primerna, mada možda i nije bila šala.
„Tata, kako možeš?“, upitao je sin jedinac, koji je sve vreme slušao razgovor. „Vidi ga kako je sladak.“
Odmahnuo sam glavom odbacujući slike slanine, šunke, ražnja i jabuke i slomljen težinom poslednjeg argumenta nemoćno slegnuo ramenima.
„Pričuvaću to prase i spasiti ga od njegove sudbine“, složio sam se nevoljno.
Znate li gde mogu da nađem slamu za prostirku i neki tartuf? Što pre počnem sa treningom, pre ću imati bar neke koristi od praseta? Je li dozvoljeno držati prase u stanu? A da ipak razmotrim i opciju sa ražnjem i da svima kažem da je gica pobegla dok sam je šetao?
Slika – fuzzyrescue

7 thoughts on “Zaštitnik

    1. da, znam… Nećeš verovati, za ovo je bio uzor događaj iz pravog života, gde su naši vegani spašavali jedno prase…

Оставите одговор на Veštica bez metle Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version