Vikend u bolnici

U poslednje vreme sam sve nešto na tri ćoška. Te me boli glava, te mi se spava, pa mi se ne spava, te me boli stomak, te sam malaksao, te sam gladan, te nisam. Hiljadu simptoma imam. Kao oni studenti medicine dok spremaju ispite.
blood-pressure-1573037_960_720I sve se nešto nakanjujem da odem do doktora, ali čim pomislim na to, odmah mi bude još gore. Prvo dok zakažem, pa dok dočekam red kod opšteg (uprkos zakazanom terminu), pa dok me pošalje kod specijaliste, pa dok njega zakažem, pa dok mi se pogube dokumenta. Verovatno ću pre umreti nego što ću stići uopšte da utvrdim šta mi fali.
Srećom našao sam nedavno oglas na jednom od onih sajtova za kupovinu sa popustom. Vikend u našoj eminentnoj zdravstvenoj ustanovi. U cenu je uključena kompletna usluga. Bio sam u gužvi, pa nisam stigao da iščitam šta je sve uključeno u ponudu. Pošto je ponuda isticala, a bilo je još malo nepopunjenih mesta, požurio sam da uplatim čim pre.
Odlično je što sam uspeo da se ubacim u bolnicu. Što bih preplaćivao neke privatne klinike na kojima rade polupriučeni kadrovi? U državnim bolnicama su ostali stari i iskusni lekari, koji možda rade za male plate, ali bar znaju svoj posao. Ne kao ovi današnji, koji su kupili svoje diplome. Idem lepo u državnu bolnicu, tamo ću dobiti najbolju dijagnozu.
Pozvao sam broj zapisan na vaučeru. Iznenađujuće, ali odmah mi se javio prijatan ženski glas. Naravno, čim počnu da naplaćuju, odmah i u državnim ustanovama rade kao da su najbolji privatnici.
„Prijavio sam se na vaš vikend program.
„Divno, gospodine“, odgovorila je devojka. „Samo ponesite pidžamu, papuče i pribor za ličnu higijenu, sve ostalo ćete dobiti ovde. Takođe, bilo bi najbolje ako možete da ne donosite telefon i bilo šta vredno.“
„Znate, baš mi je neobična ta vaša vikend tura.“
„Tako je najbolje, vikendom ima manje pacijenata i možemo da vam pružimo bolju negu.“
Naravno, kada se plaća sve može. Sledećeg petka poslepodne sam  se pojavio u bolnici.
Bilo je tridesetak ljudi. Iznenadilo me što su većinom bili mlađi od mene. Nije toasian-157590_960_720 dobro kada mladi počnu da se vuku po lekarima.
Pojavio sam se u bolnici u petak poslepodne. Na prijemnom šalteru je bila veoma zgodna medicinska sestra. Zapravo, bilo ih je nekoliko i sestara i medicinske braće. Njihove uniforme su bile možda preuske i prekratke za moj ukus, ali sigurno se i uniforme menjaju kada se naplaćuju pregledi.
Sproveli su nas do garderobe, gde smo ostavili svoje stvari i presvukli se u pidžame. Sve vreme nas je pratilo mlado i nasmejano osoblje bolnice.
Smestili su nas u sobe i rekli da sačekamo vizitu.
Sobe su bile baš onakve kakve sam zamišljao, čiste, ali zapuštene. Bilo je sigurno da su videle i mnogo bolja vremena. Iz nekih zvučnika se čula opuštajuća muzika, lagani džez.
Nedugo zatim pojavila se i grupa doktora. Iznenadio sam se mladošću doktora. Očekivao sam sede glave, kad ono  sve neka mlađarija. Izgledaju kao da su juče završili fakultet, a neki kao da su u srednjoj školi.
Hm, nisam se baš tome nadao. Mada, možda su to mlade nade naše medicine, kadrovi, koji su bili na specijalizacijama u inostranstvu pa se vratili u domovinu.
Kada su došli do mene, pitali su me na šta se žalim.
Izneo sam im svoje tegobe, ali mi se činilo kao da me slušaju sa pola uha. Stalno su se smejali i podgurkivali.
„Ne brinite, ne brinite, biće sve u redu.“
Ovlaš su bacili pogled na moju listu, samo se osmehnuli, potapšali me po ramanu i stavili neku narukvicu.
„Šta je ovo?“, upitao sam začuđeno.
„Narukvica sve vreme prati vaše vitalne znake i šalje nam podatke, tako da možemo da vas pratimo tokom ovog vikenda.“
„Zanimljivo“, rekoh impresionirano.
„Sve će biti u redu, samo vi odamrajte. Sad će doći sestre.“
hospital-1802680_960_720Malo sam bio zbunjen, ali dobro, možda je to sada trend na zapadu. Uz lečenje svima servirati i dodatnu dozu optimizma.
Ništa , sačekaću da vidim kako će se odvijati.
Ispružio sam se na krevetu i čekao dalji razvoj situacije.
Moji cimeri u sobi su takođe koristili  preostalo vreme da se odmore i opuste, pre nego što počnu sa analizama. Neki su čavrljali, a izgleda da su se znali od ranije i da često dolaze u ovu bolnicu. Koliko sam mogao da čujem fragmente razgovora, svi su bili zadovoljni. Baš je lepo što se ovde ipak pruža dobra nega, ali mi se srce cepalo kada sam video sve te mladiće i devojke, koji često moraju da dolaze na lečenje. Čudno mi je bilo što su u sobama bili i muškarci i žene. Mora da je i to neka svetska novotarija.
Dremao sam na krevetu, kada me prenuo lagani dodir. Ugledao sam lepo lice medicinske sestre, koja se naginjala nad mnom. Pošto joj je bluza bila tesna i možda previše otkopčana, nisam video samo njeno lice.
Pocrveneo sam i brzo skrenuo pogled ka njenim očima i punim usnama.
Samo se osmehnula, otkrivajući pravilne i bele zube.
„Izvinite što vas budim, ali donela sam vam tablete.“
„Kakve tablete? Pa niste mi još uradili nikakve analize?“
 „To su doktori prepisali, da vam se malo opuste mišići. Ne brinite, neće uticati na analize krvi. Popijte, a onda slobodno dremnite još malo“, zacvrkutala je umilnim glasom.
Slegnuo sam ramenima, uvek sam mislio da ne treba ništa piti ni jesti pre vađenja krvi, ali valjda lekari ipak znaju najbolje. Popio sam neku šarenu tabletu sa utisnutim srcem.
Baš neobično, kada platiš, čak su i tablete drugačije.
Izgleda da sam bio vrlo umoran i da me smlatilo. Zaspao sam tvrdim snom.  Prenulo me jako svetlo i neki glas sa zvučnika.
„Dobro došli, dragi prijatelji. Ponovo smo se okupili na bolničkom vikendu. Uživajte!“
Neka dens muzika je zatršetala sa svih strana, raznobojna svetla su se raiširila sobom.
Uplašeno sam skočio iz kreveta. Zapanjeno sam se osvrtao oko sebe.  Moji cimeri i cimerke su izgleda sve prihvatali normalno. Skočili su iz kreveta počeli da plešu.  Nije mi bilo jasno šta se dešava.
Kroz  vrata su ušli doktori i doktorke, medicinske sestre i braća. Svi su se smejali i plesali.
Kako su minuti prolazili, ples je bio sve neobuzdaniji, čak su se formirali i parovi, koji su plesali i više nego slobodno.
Jedna od devojaka je dolelujala do mene zavodljivo se njišući. Zbunjeno sam je odgurnuo i isteturao sam se iz sobe. Ali po hodnicima je bila ista slika. Muzika je treštala sa svih strana, stroboskopska svetla su šarala prostorom. Malo su mi se mutili oblici oko mene. Svuda su bili parovi koji su plesali, bolje rečeno, skakali u ritmu dens muzike.
Šta je ovo? U kakvom sam se to košmaru probudio?
Koliko sam mogao da primetim, samo meni je ovo bilo neobično.
Dohvatio sam prvu kvaku i ušao u sobu. Tamo sam video jednog muškarca, koji je ležao na krevetu. Medicinska sestra raskopčane bluze držala je ruku u mladićevom donjem delu pidžame.
„Matori, zatvori vrata, vidiš da mi meri temperaturu?“, viknuo je mladić smejući se. „Ako hoćeš, dođi ovde, može i tebi da izmeri.“
silhouette-1594698_960_720Izašao sam brže nego što sam ušao. Temperatura u hodniku je osetno porasla. Mašine su izbacivale dim, kroz koji su prolazili raznobojni laseri. Sve je ličilo na tehno-dens-rejv žurku.
Probijao sam se kroz oznojena tela. Svuda oko mene se mladići i devojke uvijaju u ekstazi, pidžame su se izmešale sa belim mantilima.
Stigao sam do vrata, koja su vodila iz odeljenja. Povukao sam i shvatio da su zaključana.  Udarao sam iz sve snage, ali nije bilo nikoga da ih otvori.
„Džabe lupaš, prijatelju, pre nedelje neće niko otvoriti“, rekao mi je mladić u beloj uniformi, značajno se osmehujući. „Bolje dođi da se zezamo.“
Samo sam ga prostrelio pogledom. Ponovo sam se probijao kroz tela koja su zračila verlinom. Tražio sam mesto gde bih se sklonio. Ali u koju god sobu bih ušao, svuda su bili parovi, trojke, četvorke u više nego intimnim pozicijama. Negde su navukli paravane, negde nisu.
Iako nisam odobravao sve što se dešava oko mene, iz nekog razloga sam sve osećao čudnu euforiju. Nikad nisam voleo ovu vrstu muzike, ali sam ovog puta želeo da plešem i skačem.
Napokon sam pronašao vrata od neke ostave ispunjene metlama u kojoj nije bilo nikog.
Šćućurio sam se na podu, naslonio na vrata i dočekao jutro ispekidano dremajući. Negde pred jutro, sve se smirilo. Probudilo me udaranje o vrata i ljutit ženski glas.
„Pomer’  se, bog te ubio, da te ne ubije.“
Nesigurno sam ustao, ukočen od neudobnog položaja
 Ispred vrata je stajala čistačica, koja me ljuto gledala.
„O, budi bog sa nama, sad su počeli da spavaju i u ostavi. Beži sine, treba da očistim sve, pre nego što se razbude tvoji kompanjoni. “
Teturavo sam izašao.
„Idi do kraja hodnika, pa desno, tamo je kantina.“
Zbunjeno sam se gegao hodnikom. Kada bih pogledao u sobe pored kojih sam prolazio, primetio sam da su skoro svi kreveti ispunjeni spavačima, najčešće u pidžamama, mada je bilo i belih mantila..
U kantini  su sedeli  dva mladića i tri devojke. Prišao sam pultu da se poslužim kafom i hranom sa švedskog stola. Ponuda je bila sasvim pristojna te sam napunio tanjir i seo za jedan od stolova. Odsutno sam žvakao, odmahujući glavom i dalje mi nije bilo jasno šta se ovde dešava.
anthropomorphized-animals-2023321_960_720.png„Ti si ovde greškom“, začuo sam ženski glas. Devojka od dvadeset i nešto godina u bež pidžami na kojoj su bili odštampane ajkulice me gledala sa osmehom.
„Molim?“
„Mogu li da sednem?“, upitala je i sela pre nego što sam stigao da klimnem glavom. Samo sam zbunjeno gledao u nju.
„Ja sam Sofija“, pružila mi je ruku. Refleksno sam uzvratio. „Svaki put neko zaluta kao ti. Pomisle ljudi da će biti podvrgnuti analizama i pregledima. A nije tako“
Malo me začudilo što mi se obratila na ti. Možda ipak ne izgledam toliko matoro. Podsvesno sam ispravio leđa.
„Nije?“, upitao sam.
„Ne, ovo su vikend žurke. Zamišljene su za sve one koji imaju fantazije sa medicinskim osobljem, ako što vidiš ima nas.“
Zbunjeno sam treptao. Razumeo sam šta mi priča, ali informacija nije dopirala do mozga.  Mirno je ispijala svoju kafu, prekrstila noge i ljuljala stopalo u čupavoj roze papuči.
„Ali ja nisam mislio da…  Zapravo nisam želeo…  Ja bih samo… Ja volim kada…“
„Provalila sam čim si ušao. Mora da ti je sinoć bilo pakleno. Kako te je radio ekstazi?“
„Ekstazi?“
„Da, one pilule, koje su nam delili.“
„Bio sam euforičan i želeo sam da plešem, povrh svega bio sam zbunjen, sad sam samo nadrndan. Ekstazi? Pa ja nikad nisam koristio droge. Šta bi bilo da mi je pozlilo od toga? Ovde nema pravih lekara?“
„Ne, nema. Ali zato smo i dobili narukvice“, odgovorila je pokazujući svoju crvenu narukvicu. „Sve vreme svakog od nas prate i da si bio u životnoj opasnosti, ekipa hitne pomoći bi došla na odeljenje.“
„Opet mi nije jasno kakvo je ovo ludilo? Gde su pacijenti? Kako je moguće da se u jednoj od naših najavžnijih bolnica održavaju ove žurke, orgije, šta li su već.“
Pažljivo je umočila kroasan u kafu, odgrizla komad i pogledala me donekle začuđeno.
„Kao da ne znaš gde živimo. Bolnice propadaju, u njih se ništa godinama ne ulaže. Na kraju se neko setio da napravi prvu ovakvu žurku i eto nas.“
Zaboravio sam da žvaćem, slušajući njeno izlaganje.
„A šta je sa pravim pacijentima?“
„Ovo je odeljenje za lakše bolesnike i njih sve šalju na kućno lečenje tokom vikenda.  Bolnica dobije novac, mi ispunjenje naših želja , neko pleše, neko vodi ljubav i eto , svi su srećni. Hajde završi doručak pa da te ispratimo odavde.“
„Mogu da odem? Ali sinoć sam lupao po vratima, niko nije došao po mene. Rečeno mi je da će me pokupiti u nedelju.“
Nasmejala se.
„Naravno da te nije niko pustio. Ne puštaju nikoga da izađe, da ne bi uznemiravao ostale pacijente. Zato su tu, kao što sam ti već rekla, one narukvice. Ali, desi se da čovek pogreši kao ti, zato postoji mogućnost da se pozove agencija i neko bi već došao po tebe. Ako si jeo, pozvaću ih i drugi put pažljivije čitaj.“
Slušao sam je sa pola pažnje, pošto sam se izgubio u njenom osmehu.
Da, vreme je da idem, rekoh sebi. Međutim, pre nego što sam izgovorio, zaustavio sam se. A da ipak ostanem, čisto da vidim kako sve izgleda?
Tako sam i učinio, ostao sam i celu subotu u bolnici. Malo sam leškario, malo ćaskao sa omladinom. Uveče, kada je počela muzika, stajao sam uz priručni šank, pio po malo, tablete sam preskočio. Malo sam plesao sa Sofijom i njenim društvom. Začuđeno sam gledao kako u nekom trenutku ona odlazi sa jednom medicinskom sestrom.  Svakom svoje, pomislio sam.  Pred jutro sam se uvukao u krevet i spavao mirno kao beba.
U nedelju oko podneva, kada je završena ova vikend tura, na izlazu me sačekala jedna od devojaka iz agencije odgovorne za žurku. Naravno, bila je obučena u beli lekarski matil, ispod kojeg je nosila vrlo tesnu i pripijenu bluzicu i suknjicu. U džepu mantila joj je stajao stetoskop.
Sigurno je neka menadžerka, čim nosi lekarski mantil i stetoskop, pomislio sam.
„Gospodine, rekli su mi da ste greškom završili na našoj vikend turi. Molim vas, oprostite. Da bi ispravili propust, zakazaćemo vam kompletan lekarski pregled u ovoj bolnici. Evo, popunite samo ovaj formular u kome ćete navesti koje sve smetnje imate.“
Pružila mi je formular. Gledao sam u nju, zatim u papir. Razmišljao sam šta sve da napišem od svojih brojnih tegoba. Prineo sam olovku papiru i zastao.  Sad sam tek shvatio da se zapravo dobro osećam. Pocepao sam papir i pitao:
„A da vi mene upišete za sledeći vikend?“
Slike – OpenClipart-Vectors, 1662222, Bru-nO, djedj, geralt,

23 thoughts on “Vikend u bolnici

Оставите одговор на gradimopoeziju....by Ivana A. Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *