Trka

Brdo iznad grada je obično bilo pusto. Godinama unazad, još od kako je sagrađen kraći put, niko nije prolazio strmim putem prepunim krivina.
Danas bi tamo otišli samo zavisnici o adrenalinu, najčešće ljubitelji brze vožnje. Trke nisu načelno bile zabranjene, ali nisu baš ni dozvoljene. Dešavalo se da učesnici trka budu ozbiljno povređeni, a bilo je čak i fatalnih slučajeva. Zato je policija često slala patrole na brdo da predupredi nemile događaje.
Međutim, ove večeri, policija je bila daleko. U toku je Velika godišnja žurka organa reda i zakona.
To su znali i trkači, pa su se u velikom broju okupili na brdu iznad grada.
Brojni obožavatelji brze i pogibeljne vožnje su nestrpljivo očekivali početak večerašnje trke.
Devojke u kratkim šortsevima i tesnima majicama, mladići u kožnim jaknama, niklovana vozila svetlucaju pod svetlima reflektora.
Miris kože, ulja za podmazivanje, alkohola, duvana, a povremeno i kanabisa.
Kakofonija zvukova – smeh, žamor, škripa točkova i kože, gedore koje zavrću šrafove, a sve obavijeno pesmama grupe AC/DC.
Trkači su obavljali poslednje pripreme na svojim vozilima. Mašine su već dotegnute u radionicama, sada su samo stajale i svojom lepotom zadivljivale i izazivale zavist kod posmatrača.
Vozači, a i njihovi obožavatelji, su podbadali jedni druge, opklade su padale, uzbuđenje je strujalo kao elektricitet.
Vreme za pokazivanje je isteklo, došao je trenutak da počne trka, jer policija može da naiđe svakog trenutka i da sve prekine.
Vozači, njih sedmoro, su zauzeli početne pozicije. Svima je uzbuđenje sijalo u očima, a adrenalin kolao venama.
Ispred trkača, sa podignutim maramama, stajala je dugonoga crvenokosa devojka. Svi su napeto gledali u podignute marame. Glasno je odbrojavala: tri, dva, jedan i spustila marame.
Trka je počela, publika je eksplodirala, neki su vrištali, neki snimali mobilnim telefonima. Čak je i neko upravljao i dronom koji je sve snimao i omogućavao da na bilo kom delu planete, ljubitelji brze vožnje uživaju u adrenalinskoj trci iz udubnosti svojih domova.
Trka je bila oštra i na momente gruba, ali niko od vozača nije prelazio crtu poštene igre. Velikom brzinom su se spuštali niz brdo, hrabro, čak ludo su uletali u krivine. Čula se samo škripa kočnica, otiranje metala o metal. Varnice su ostavljale blistav trag iza vozila.
Publika je glasno uzdahnula kada je došlo do sudara, pa se jedno vozilo prevrnulo, a drugo izletelo sa staze. Nekoliko sekundi kasnije su svi odahnuli kada su videli da su vozači, ugruvani, izgrebani, ali uglavnom živi.
Trka se odvijala nesmanjenom žestinom i do samog kraja je bio neizvestan pobednik.
Kroz cilj je dvoje vozača prošlo skoro istovremeno. Znoj im je curio niz umorna, ali široko osmehnuta lica.
Ali pored mnogih obožavatelja brzine, na cilju su čekala i policijska, ali i vozila hitne pomoći sa upaljenim rotacijama.
Trkačima je prišao jedan od policajaca.
„Pa dobro, majku mu, dokle mislite ovako? Hoćete da izginete? “
„Nismo mi ništa, samo smo hteli da vidimo čija je mašina bolja.“
„Nemojte da me zajebavate, jesam li vam rekao sto puta do sada, da nema spuštanja niz ove krivine u invalidskim kolicima. To što ste paraplegičari ne daje vam za pravo da se ponašate kao maloumnici.“
„Što? Da nećemo da završimo u kolicima?“, dobacio je jedan od vozača.
Gromoglasan smeh je ispunio noć.
Policajac je odmahnuo rukom.
„Stavite ih u maricu i ostavite ih u centru, a mi se svi vraćamo na našu zabavu. Nemam živce da se bakćem sa ludacima.“

8 thoughts on “Trka

      1. al silno želim da ispričam. jbt. ispričaću ti svakako. valjda cemo se upoznati nekad. bar neko da napise pricu o tome kad ja ne smem. osecam se ko u cara trojana kozije usi

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *