Stećci

„Ustaj, nesrećo, Bog te zgromio!!!“
Zvuk se probijao kroz moju bolnu glavu.
„Ustaj, prokletniče, šta si se izvalio kao mrtvac. Lepo mi je majka govorila da pođem za Lazara kovača. A ne, ja se zagledala u tebe, klesara.“
I dalje nisam bio siguran kome pripada ovaj glas.
„Što me grom ne ubi kad sam sam za tebe pošla… Mislila sam da imaš dobar zanat, svaki velmoža traži dobrog klesara, da pravi crkvu, most, zamak… Kud meni da zapadne onaj koji samo kleše gostioničarske buriće, ali i gostioničarke, koliko čujem.“
Polako mi se vraćalo, moja najdraža Marija.
„Pijanduro!!! Samo ločeš, a mene i decu si ostavio bez bakrenjaka. Šta misliš da će mi besplatno dati hrane? A glavarinu što moramo da platimo? Vucaraš se po celu noć sa onim tvojim pijandurama. Još urlate kroz celo selo, lupate i kršite se ispred kuće. Kud vas straža nije sve odvela u tamnice!“
Komandir straže je sve veme pio sa nama. Sve vino u kalpak sipa. Polako sam dolazio ka sebi, dok sam pokušavao da se izvučem iz koža u koje sam se umotao. Ubi me glava.
„Diž’ se. Radionica prazna, a još si mi ono ostavio ispred kuće?“
I dalje mi ništa nije bilo jasno. Jedva sam podigao glavu. Činilo mi se kao da je Lazar kovač koristio moju glavu umesto nakovnja. Kad bi htela da ućuti malo.
„Tišina, ženo“, podviknuo sam. „Šta si se raskodakala? Kakve su avetinje ušle u tebe?“
„Na mene se dereš?!“
Uzvik je pratio snažan udarac varjačom za kuvanje. Pred očima mi je zasvetlelo. Kud se oženih praljom, teška joj ruka, čuma je odnela.
„Šta sam doživela? Da se moj čovek dere na mene ovako slabu. Dobro da moja majka nije živa da vidi šta mi radiš“, zapomagala je sve glasnije. „Još si mi dovukao ono da me zadeva komšiluk. Da svi vide kakvog zlosrećnika imam za muža.“
„Dosta više, glavu mi probi. Evo izlazim.“
Izvukao sam se se iz mekane slamarice. Tabane mi je zagolicao hladni zemljani pod.
„Daj posudu, luda ženo.“
„Da nečeš da povraćaš, nesrećo?“
„Ne, hoću da se umijem“, odgovorio sam mumlajući.
Zagnjurio sam glavu u rukomije, a kad je već bio tu, onda i povratio u njega. Možda je ipak malo užegla ona janjetina. A možda ne bih smeo da pijem i vino i medovaču.
„Šta to radiš nesrećo… Kuku mene. Jadna naša deca, kakvog oca imaju.“
Isteturao sam se jedva iz kuće.
Sunčeva svetlost mi je prošla kao šilo kroz mozak. Odocnio sam, sunce je odavno izašlo.
Čkiljio sam u dvorište, češući se.
Proklete vaške.
„I?! Šta je ovo?“, vikala je je moja jedina žena. Takvih čoveku i ne treba više no jedna.
Gledao sam i nisam ništa video.
Novi udarac varjačom me razbudio. Sad mi je jasno. Nasmejao sam se.
„Tebi je smešno, proklet bio?“, prosiktala jezamahujući varjačom.
Gledao sam u uspravni kamen. Kad ovako pogledam, malo podseća na… A i ona pesma je previše, proklet bio onaj trubadur.
Uh, neću se iz ovog lako izvući.
„I? Šta imaš da mi kažeš?“
„Vidiš… Ovo je…“, misli su mi se uskomešale, nisam znao šta bih rekao.
„Šta vidim? Vidim da klešeš gluposti, umesto da ideš kod popa Simeona, da radiš na crkvi.“
„Evo sve trčim da radim kod njega za koru hleba i božju slavu.“
„Ooo, vidi ti plemenitog, da nećeš možda birati, dok ja po ceo dan držim ruke u vodi?“
Ponovo je preteći podigla dugačku varjaču, ali je zastala u sred zamaha, kad je čula piskutavi glas najveće seoske torokuše, Spasenije.
„Lele komšika, koje ti je ovo čudo u dvorište?“
Moja žena je uzdahnula da kaže, kad je naglo ućutala. Kako da izbegne još veću bruku…
„Komšika“, započeo sam. „To ti je stojk… khm… stojeć… khm, khm kamen… Stećak. Jeste, to je stećak.“
Jeste ova moja na svoju ruku, ali je moja i neće tamo neka Spasenija da tera sprdnju.
„Kakav ti je to andrak? Meni da prostiš deluje malo…“
„E, lude žene… Samo joj je jedno na pameti. Dugačka kosa, a kratka pamet…“, gunđao sam. „Zna samo za svoje selo i misli to je ceo svet. To je nešto najnovije kod Romejaca.“
„Stvarno?“, pitala je sumnjičavo Spasenija. Moja žena je u čudu zaboravila da zatvori usta. Hvatao sam sve veći zalet.
„Jašta“, odgovorio sam smouvereno. „Više niko ne pravi ove prave spomenike, to je ostalo za najgoru sirotinju. Sad tamo prave samo ovako duguljaste i izdužene. A samo oni najbistrije pameti napišu i neku šaljivu pesmu. Da se zna da su živeli sa srećom i da su umrli spremno dočekujući život posle. Nema više žalopojki.“
Obe žene nisu znale šta da kažu. Okrenuo sam se dok sam bio u boljem položaju.
„Gde je ona nesreća od pomoćnika? Stanoje!“
Čupava glava je izašla ispod gunja u radionici.
„Hajde da radimo. Ove žene nam oduzeše ceo dan. Neće se stećak za našeg velmožu i njegovu svitu sam  napraviti.“
Moja žena nije znala da li da veruje ili ne. Spasenija je, spustila glas i smerno pitala.
„Naš velmoža? Za života? A je li to skupo?“
„Nije. Za one koji imaju novac“, odgovorio sam podsmešljivo. „Šta misliš da ti ili ja možemo da priuštimo isto što i velmože? Nas čeka onaj stari kamen, ako i ne bude običan drveni krst. Naravno za života. Neće valjda  da čeka da umre, pa da mu onaj njegov kljakavi sin pravi ko zna kakav spomenik?“
Spasesnija se zamislila.
„Ali, možda, ako bi ti mogao da mi učiniš, odužila bih ti se.“
Ovo je prošlo bolje nego što sam očekivao. Odmerio sam je. Vragolasto se osmehnula. Odmah mi je proključala krv.
„Ju, sram te bilo, na moje oči gledaš u drugu ženu. Sad ćeš da vidiš“, podvrisnula je moja.
„Čekaj, bre, ženo. Nije to što misliš. Nego razmišljam da učinim Spaseniji. Kome ću, ako ne nekome ko nam je najbliži? Samo, ne smeš nikome da pričaš, koliko sam ti naplatio. Činim ti cenu, ali da ćutiš. Skup je stećak, poseban je kamen i alat, a treba i da platim onog trubadura da smisli pesmu i sto još vragova ima…“
„Koliko treba?“ pitala je.
„Dva praseta, četiri kokoške, petao, oka brašna i dve oke vina. Ovo je cena samo za tebe, ne može jeftinije. I tako radim na moju štetu. I to ne mogu da ti napravim najveći stećak, nego onako srednji.“
Zagrcnula se u čudu.
„Uh, uh, uh, to je baš mnogo.“
„Kako hoćeš“, slegnuo sam ramenima. „Posla i tako imam preko glave.“
„Dobro, dobro, evo, sad ću. Ali nemoj da me prevariš, da ne bude neki mali.“
„Ju, oči mi ispale, ako te prevarim.“
Nije prošlo mnogo, kad eto Spasenija tera prasiće i živinu i vuče tešku torbu.
„Stanoje, dođi der, vamo.“
Dečak je poslušno prišao.
„Hajde trk u selo i da nađeš Ivana trubadura, treba pesmu da napiše. I donesi mešinu vina od krčmara. Ti, ženo, stavljaj vodu za pile, ogladneću. I svež hleb da umesiš.  Spasenija, nikome ne pričaj koliko sam ti malo naplatio, da ne pomisli ova sirotinja da mogu da se uzajme da i njima pravim stećke.“
Znao sam da će sad celo selo znati da pravim stećke, biće novih ovaca. Možda i stigne vest do velmože, tu bi bilo zlatnika.
„Haj’mo  žene, sklanjajte se, ovde se radi, moram stećak da klešem.“
Priča je deo zbirke „Poruke iz prošlosti ili priće o stećcima“. Realizator projekta je JU Muzej grada Zenice, suorganizatori su NVO Akademija društvenih nauka u Bijelom Polju i Biblioteka Slovo u Lapovu.
Slika – internet

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *