Slučajni susret

Pre nekoliko dana vraćao sam se iz redakcije oko ponoći. Dobro, možda nije bila baš redakcija, češće je zovu kafana, ali to je nekako isto. Imao sam zanimljivog sagovornika, koji mi je dao poverljive informacije o tome, ko nas i kako vara u poslu sa prodajom čačkalica. Jeste li primetili da su čačkalice loimljivije nego inače? Kažu da je glavna fora da se zakine samo pola milimetra na debljini svake čačkalice i da su to onda višemilionske krađe. Eto, em kradu na uštedi materijala, em se češće lome, pa se više troše, pa ovi zarađuju još više. Hoštapleraj.
I tako, zadubljen u misli opušteno sam išao ka kući, čitao neki triler preko telefona. Nije loš, mada predvidljiv.
Prelazio sam preko glavnog trga. Tamo u svakom trenutku ima onoliko sveta. Mladi, stari, svima je glavno mesto sastanka. U podnožju spomenika nacionalnom heroju, primetio sam tri devojke koje su sedele i smejale se na sav glas. Bile su kao iz bajke – jedna veoma krupna i okrugla (u neko drugo vreme opis bi mogao da se sabije u jednu reč), druga slatka (da, znam da je najgrđi kompliment – slatka) i treća izuzetno lepa.
Možda i nije baš pravo vreme da sede na hladnom betonu, već je pola novembra, prvo sam pomislio. Mogu da navuku neku upalu, mučenice.
Onda me preseklo, zastao sam u pola koraka.
O čemu to pričaš, jadniče? Da ne nazebu? Da li je realno?, sam sebe sam kritikovao.
Pa, pogledaj ih, mlade, jedre, pune života, a ti misliš da ne nazebu. Odnesi im ćebence…  A do pre samo par godina bi ih ošacovao, osmehnuo se i zamislio neke scene iz švedskih obrazovnih filmova… Možda bi čak i reda radi bacio neku foru… Ccc
Tačno sam čuo prekorni ton u svom unutrašnjem glasu.
Ipak se desilo. Omatorio sam.
Rane četrdesete, kožna jakna, kosa prešla preko ušiju (nešto sam nezadovoljan samim sobom, pa ne znam šta bih sa kosom), ali džaba. Godine, a pre svega posebna kilometraža koju prelazimo svi na Balkanu, neumoljivo čine svoje.
Pritisnut spoznajom, dodatno su mi se pogrbila ramena.
Dok se u meni odvijala unutrašnja borba, nisam se zaustavljao. Nastavio sam da čitam virtuelnu knjigu i da hodam ka mom kraju.
„Sorry!“, začuo sam.
Nisam obraćao pažnju. I tako je grad pun stranaca, više se priča engleski i francuski, nego srpski.
„Sorry!“, čuo sam glasnije dozivanje. I dopiralo je iz pravca one tri gore spomenute devojke. Stidljivo sam podigao pogled. Sigurno ne zovu mene, ali opet. Da samo bacim pogled…
„Yes, you, come please“, kaže lepa devojka i maše mi rukom da priđem. Koliko god mi bilo čudno, odlučno sam prišao. Ko zna u kakvu su nevolju upale. Jadne, same, u nepoznatoj zemljii, nepoznatom gradu, svašta može da im se desi.
Stao sam ispred njih, osmehnuo se onako dobrodoušno kako se uvek smejemo strancima. Taj osmeh ne dobijaju domaći.
„You are charming“, kaže mi najlepša od sve tri.
Osetio sam kako mi staje srce. Nisam ovo čuo.
„Sorry“, upitao sam.
„You are charming“, ponovila je osmehujući se.
Neverovatno, ovo mi se nikad nije desilo u životu.
„Ti si, devojko, pijana“, pokušao sam da se presaberem.
„Ne, nikako“, odgovorila je uvređeno. „Ja sam muslimanka, ne pijem alkohol, ne jedem svinjetinu. Ali eto, morala sam da ti kažem da si šarmantan.“
Sad već nisam znao kako da reagujem. Ispravio sam leđa i tačno čuo kako mi pucketaju pršljenovi, koji godinama nisu bili u tom položaju, ramena pozadi, grudi napred. Dobro, pošto imam pileće grudi, to i nije toliko impresivno. Srećom, kožna jakna, bar delimično, amortizuje taj nedostatak.
Lice mi je buktalo od vreline. Nikad nisam znao da dostojanstveno primam komplimente.
Blesavo sam se osmehnuo, prošao prstima kroz kosu i zahvalio se…
Razmenili smo par rečenica. Pomislio sam da bih možda mogao da ih odvedem negde na piće, ali sam odustao od te ideje i, pozdravio se sa simpatičnim devojkama i otišao smejući se sve vreme.
Sutradan sam uz kafu ispričao najdražoj (i jedinoj) supruzi moju avanturu. Prvo me prekorno gledala, a onda se grohotom nasmejala, dovodeći u sumnju moje zavodničke veštine.
Nisam imao izbora, pa sam povukao najozbiljnije naoružanje.
„Znaš, najdraža moja… Ja sam sinoć mogao da odem sa njih tri u život i ko zna šta bi mi sve radile, jer kako da se odbranim od tri devojke?“
Moja draga se namrštila.
„Ali sam odlučio da ih odbijem i da dođem, kod tebe, u naše toplo porodično gnezdo.“
Na te moje reči, draga se raznežila i obasula me poljupcima i zagrljajima.
Preskočio sam činjenicu da me devojke nisu ni pitale da idemo u grad. A da budem još iskreniji, ne bih mogao ni karticom da platim, jer sam zadužen preko svih mera. Onaj bojler, koji je skoro crkao i par čizama za sina jednica su me zavili u crno.  A najgore od svega, zamislite da su me devojke pozvale na druženje, i da omanem kao muškarac od tolikog stresa i uzbuđenja. To bi mi uništilo i ono malo samopouzdanja….
Nije teško biti veran….

 

slika – Lily2025

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *