Škola

Došao je trenutak u životu našeg sina kada treba doneti najvažniju odluku u njegovom životu. Sve do sada i nije bilo toliko bitno, ali više nismo smeli da dozvolimo da se vodi slučajnošću i srećom. Ako ga sada ispustimo, onda će uslediti i loše društvo i stranputica i ko zna šta sve. Pu-pu-pu daleko bilo, pomeri se s mesta.
Prvo smo ispitali sve prijatelje, rođake, poznanike, kao i njihove prijatelje, rođake  i poznanike, te smo nastavili istraživanje na internetu.
Jasna  je stvar, da je izbor škole u koju će ići naš sedmogodišnjak, najvažnija odluka koju ćemo mi kao roditelji doneti u njegovo ime. Propustili smo priliku da ga upišemo u najbolji i najkvalitetniji vrtić i ovo nam je bila poslednja šansa da ne upropastimo naše jedino dete.
Da se on pita, izabrao bi najbližu školu, ali nije to baš tako jednostavno. Mnoge elemente treba uzeti u obzir. Ono čime smo se rukovodili, bili su pre svega, kvalitet osoblja i uslova koji se pružaju, kao i koliko se prate najnoviji trendovi u obrazovanju. Blizina i sve ostalo je bilo manje važno.
Privatne škole smo vrlo brzo izbrisali iz liste želja. Zašto? Te škole i tako ne nude kvalitet. Nismo mi Engleska ili Amerika, gde su mnoge privatne škole sinonimi za najbolje moguće obrazovanje. Kod nas, toliko pričaju o kvalitetu svojih škola, a na kraju deca ne znaju da izračunaju koliko košta kilogram i po paradajza na pijaci.
Šareni zidovi, vesele slike, inventar u živahnim bojama, ali to je samo šminka. Spolja gladac, a iznutra jadac. Kao da je za školu najbitnije da bude šarena.
Stalno spominju najsavremenije metode učenja, ali to je samo drugi  naziv za puštanje dece da rade šta god žele, a znanje koje će steći i nije toliko bitno.
Navodno nude mnoge besplatne aktivnosti, ali one i te kako skupo koštaju roditelje. Jeftinije je studiranje na Oksfordu, nego ići u osnovnu školu u Beogradu.
Suviše mladi nastavnici, bez radnog iskustva, a jedino što znaju je da se samo smeškaju.  Realno, koliko para uzimaju, i treba da se smeškaju.
A povrh svega, takav vid obrazovanja, vodi ka elitizmu, a bolje da ne počinjem o eliti koja obitava na ovim prostorima. Mi smo obični ljudi, nismo snobovi, a i da budem iskren, ne bi mogli nikako da priuštimo privatne škole.
Počeli smo da razmatramo najbliže škole, ali jednostavno nisu bile dovoljno dobre. Pre svega,  socijalna struktura u okruženju je takva da škole nemaju visoka očekivanja od svojih učenika. Možda to nije politički korektno, ali jednostavno je tako. Niko meni ne smeta, ali mi smetaju razlozi za spuštanje kriterijuma. Bile su da tako kažem,klasične škole, sa starim i krutim pristupom učenju i deci. Ipak više nismo u srednjem veku i pedagogija je napredovala malo dalje od bubačenja besmislenih podataka i klečanja na kukuruzu.
Vođeni tim principima, eliminisali smo škole jednu po jednu, dok nismo došli, do tri, koje su bile najprihvatljivije. Nismo baš bili u potpunosti zadovoljni, ali te tri su bile najbolje što se nudilo… Koliko smo mogli da zaključimo, bile su najmanje klasične od svih škola u gradu. Rekao bih da su čak i nastavnici pokazivali blagu zainteresovanost za prenošenje nekakvog znanja deci. U uslovima u kojima se nalazi prosveta, blaga zaintersovanost je najviše što može da se dobije.
I dok smo se pitali, šta bi bilo najbolje da uradimo, razrešenje naše trileme je došlo iznenada, skoro, pa je to bilo nebesko proviđenje. Igrom slučaja, baš u to vreme sam radio priču o savremenom obrazovanju u Srbiji. Pošto uvek zastupam teoriju Audiatur et altera pars (neka se čuje i druga strana), kontaktirao sam i direktore privatnih škola. Tako sam došao i do privatne škole „Mala Akademija“.
Dok sam razgovarao sa direktorkom, kroz razgovor se provukla ideja da da ako napišem izuzetno pohvalan članak, mogao bih sina da upišem u njihovu školu po izuzetno povlašćenoj ceni. Sa gnušanjem sam, odbio takav predlog, nikad u karijeri nisam napisao ulizivački i reklamni članak. Kada sam se vratio kući, malo sam bolje razmislio o tom predlogu. Na kraju krajeva, to ne bi ni bio ulizivački članak, već jednostavno, moj iskren doživljaj škole.
Sama škola se nalazi na odličnoj lokaciji, okružena drvećem, a sve u školi je obojeno tako da deci bude što veselije i prijatnije.
Pri tome, znanje se deci prenosi uz pomoć najsavremenijih pedagoških saznanja. Suviše stroga disciplina, sputava dečije razigrane umove i ne dozovljava im da se iskažu u svom najboljem svetlu.
Sama škola nudi obilje dodatnih aktivnosti: strani jezici, sportovi(između ostalih, jahanje i mačevanje), dramska sekcija, hor, sviranje, likovna sekcija i još mnogo drugih. To je sve divno, naš đak prvak će moći posle redovne nastave, ceo dan da uživa u raznim vannastavnim aktivnostima. Deca treba da imaju što manje slobodnog vremena, jer dokolica vodi u dosadu, a dosada u probleme.
Povrh svega, u tu školu idu i deca umetnika, političara, poslovnih ljudi, tako reći najbolje što ovaj grad i zemlja mogu da ponude. Kada sa njima provede osam školskih godina, sva vrata će mu biti otvorena.
Posle ozbiljnog porodičnog većanja, „Mala Akademija“, se pokazala kao jedini mogući i zbor. Najveći problem je u tome što se nalazi skoro potpuno na drugom kraju grada u odnosu na ovaj gde živimo. Prevoz će nam malo biti komplikovan, ali to je muka koju smo spremni da podnesemo, a i naš sin, iako još nije nis vestan toga.  Pošto nam do škole treba oko sat vremena, sina budimo u šest, da bi mogao lagano da doručkuje i da se obuče. Evo, prošlo je već više od mesec dana od polaska u školu i za sada sve funkcioniše, skoro pa savršeno. Zaključili smo da nedostak sna, može da se reši dremanjem u autobusu. Jedino je malo nezgodno što mu školski dan počinje u šest. a završava se oko devetnaest časova kada se vraća iz škole.
Rešenje tog problema nam se nametnulo samo od sebe.  Odlučili smo da se preselimo u blizinu „Akademije“ i da prodamo naš stan. Pošto je smeštena u ekskluzivni deo greda, moći ćemo da kupimo manji stan, ali to je mala cena za budućnost našeg deteta…

14 thoughts on “Škola

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *