Samopouzdanje

Čak ni u svojim najboljim danima i godinama nisam bio muškarac zbog kojeg bi žene padale u nesvest, osim ako bih propustio da se istuširam duže od jednog dana (i kraće, ako je u pitanju posebno topao i naporan letnji dan). Dobro, nije da sam bio nezanimljiv ženama, ali o mojim avanturama sigurno neće pisati knjige (verovatno bi sve stalo na pamflet) ili davati imena polnim bolestima (osim kao uputstvo kao ih je najlakše izbeći, tako što nemate seksualne odnose). Istini za volju, uspeo sam da se oženim, ali statistika kaže da muškaraca ima manje od žena. Kad od tog broja oduzmete stare, dečake, homoseksualce, onda i nije neki poduhvat oženiti se. Pomislite samo kakvi su sve ludaci uspevali da se ožene, a kakve predivne žene ostale same. Zakon ponude i potražnje, što bi rekli ekonomisti.
Mi, muškarci, iako nas svi doživljavaju kao granitne stene smo zapravo sačinjeni od tananih osećanja, sakrivenih duboko ispod ljušture. I radi našeg samopouzdanja, koliko god ne želimo to da priznamo, prija nam osećaj da smo privlačni suprotnom polu. Nemojte da mislite da to radimo zbog nekih pokvarenih i bezobraznih namera. Mi to samo da se osetimo kao alfe. Znam da nas ima raznih, ali što se mene tiče, meni je i ova jedna sa kojom sam, i više nego dovoljna. Već sam svestan da bolju ženu ne bih našao, pa sve da prevrnem i nebo i zemlju. Samo nemojte to da joj kažete, uobraziće se beskrajno.
Pitate čemo ovaj uvod? Ne, nisam ništa zgrešio (bar ne da sam svestan toga), pa da se sad šlihtam jedinoj. Ne, stvar je u tome da sam nekim čudom došao do pete decenije. Nije čudo što sam preživeo sve prethodne godine, nego mi se ta peta decenija privukla čudno i neočekivano. Neki to zovu kriza srednjih godina, sin naslednik pubertetom za odrasle. Pošto trenutno ne mogu da kupim mali crveni kabriolet, preostaje mi da samopouzadnje hranim preko neobaveznog flerta sa suprotnim polom.
Pošto živim praktično preko puta Doma zdravlja, kuhinjski prozor mi gleda na isti. Juče ujutro sam ušao u kuhinju da pripremim doručak. Nisam ni obratio pažnju da sam u boksericama. Čisto da vam dočaram prizor – građen sam žgoljavo, pileće grudi, sa blagim naznakama stomaka(još malo kao ona mučena deca iz Afirke). Mišići me nikad nisu krasili jer sam bio suviše lenj da se time bavim. Naravno da sam se uvek izgovarao da treniram samo jedan mišić, onaj u glavi. Ma, važi, baš ne bih voleo da izgledam kao udžbenik iz fizike u španskom kupatilu – sav u definicijama i pločica. Lenjost je najteža bolest. Elem, stojim tako u kuhinji, seckam, i bacim pogled kroz prozor i shvatim da upravo počinje smena u Domu zdravlja i da moj prozor tačno gleda na laboratoriju, gde su mlađahne laborantkinje počele da preuzimaju dužnost. Nasmešio sam se sam sebi i nastavio započetu akciju. Posle nekoliko trenutaka sam ponovo pogledao kroz prozor i ostao zatečen. Laborantkinje su spustile roletne! Nisam očekivao da će se sad njih dvadeset nasloniti na prozor i kao piti kafu (daleko od toga da moj ego ne bi uživao u tom prizoru), ali sam se nadao bar po nekom osmehu. One su se nagledale svega i svačega tokom školovanja i prakse, zar ne? Pogled na mene im je bio dovoljan da spuste roletne?
Treba li reći da sam ceo dan bio demoralisan. Nije pomoglo ni to što me jedina sve vreme podbadala i sve mi kao uzgred spominjala da ima u blizini teretana. Lako je njoj sprdati se sa mojom mukom.
Takođe, mom samopouzdanju ne doprinosi ni to, što mi se sve ove današanje devojke obraćaju sa „vi“. Vidim u njihovim očima pogled rezervisan za deke i bake, malu decu i sitne životinje. Nisam valjda stvarno toliko mator?
Čak sam pomislio da sam možda ceo život bio u zabludi i da su zapravo muškarci moj prirodni izbor. Šta da vam kažem, u teška vremena, ne treba odbaciti ni jednu mogućnost.
Nedavno sam bio na žurci gde je većina muškaraca mogla bez problema da otpeva i odigra koreografiju iz pesme Y.M.C.A., da kaže koje se boje sa kojom slažu i skoro svima je Džordž Majkl bio prva simpatija (realno i jeste bio frajer, pogotovo kad je izašao iz grupe Wham). Treba li da kažem da mi ni jedan od njih nije prišao, iako sam bio bez pratnje to veče (jedina je imala žensko veče).
Nedavno sam  prelazio ulicu i primetio sam da mi se osmehuje zgodan i doteran mušakrac, koji je na vespi čekao zeleno svetlo.  Malo me zbunio njegov gest, nisam navikao da mi se osmehuju nepoznati muškarci. Ali šta ću, pošto sam lepo vaspitan, i ja sam se njemu nasmešio. Već sam osetio da mi raste samopouzdanje i to cele tri sekunde.   Shvatio sam da ovaj ima slušalice u ušima i da priča sa nekim. Em sam se osetio glupavo, em mi je samopozdanje puklo kao kineski balon.
Skroz sam konfuzan. Sad ni sam ne znam da li da uzmem sladoled i da se umotam u ćebe uz romantične komedije ili da sa ortacima gledam akcione filmove uz pivo i kobasice.
Znam kako ću povratiti samopouzdanje. Dohvatiću se sa tastarure i „trolovaću“ neku mučenu dušu. Virtuelno nasilje, to uvek pomaže. A mogu i da napišem neki izrazito otrovan članak, urednici jedva čekaju tako nešto.
P.S. znam da je većina vas „kliknula“ na priču samo zbog slike… 🙂

9 thoughts on “Samopouzdanje

Оставите одговор на Shonery Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *