Rutina

Petočlana porodica se okupila za trpezarijskim stolom. Tišina nije bila deo njihove rutine.
Dečak od dve godine sedeo je u hranilici i sam sebe hranio. Čokoladni griz je većim delom završavao po dečaku, stolu, podu, a najmanje u njegovim ustima, ali to nije naročito smetalo nikome od prisutnih.
Devojčica od šest, sedam godina pokušavala je ocu da pokaže svoj crtež, dok je on bio u sred rasprave sa tinejdžerkom, kose obojene u zeleno.
face-73401_960_720„Kako misliš da ne mogu na žurku? Svi moji prijatelji idu“. Besno je gledala u oca.
„Kao što sam ti već rekao“, odgovorio je otac umorno, pokušavajući da održi iole miran glas. „Ne zanima me  što svi idu, ti ne ideš. Ne sviđa mi se ta ekipa i mislim da nije dobro da se družiš sa njima.“
„Ne možeš to da mi radiš!“, vrištala je devojčica. „Ni ja tebe ne pitam sa kim izlaziš!“
„Sa kim ja izlazim, sad nije predmet razgovora“, odvratio je otac podižući ton. „Ali kao otac, imam pravo da ti zabranim da se mešaš sa lošim društvom. I to je konačno.  Nemoj samo da pomisliš da odeš, bićeš u debeloj kazni. Povrh svega, imaš jako loše ocene. Hoćeš da ostaneš bez škole? Moći ćeš da se zaposliš samo kao baba-sera, i onda…“  U tom trenutku, oglasio se njegov mobilni telefon, prekinuo je vezu.
Devojčica je bespomoćno trupkala nogama o pod, čvrsto stežući pesnice, ruku pribijenih uz telo.
„Fašisto! Mrzim te! Ti si našao da mi pričaš o školi. Licemeru jedan. A i samo misliš na posao, nikad nisi sa nama.“
Izjurila je iz trpezarije plačući.
„Tata, vidi kako sam nacrtala jednoroga“, začuo se piskutavi glasić. „Šta je sa sekom? Što plače?“
Muškarac je pogledao u devojčicu sa kikicama, koja ga je gledala svojim krupnim očima.  Blago joj se osmehnuo i pomilovao po svilenoj kosi.
„Naljutila se zato što je ne puštam da ode na žurku sa lošim društvom.“ Devojčica je i dalje netremice posamtrala oca.
„Nema veze, smiriće se“, nastavio je. „Da vidim taj crtež. Ovo je fenomenalno, svaka ti čast. Divnog si jednoroga nacrtala.“
Devojčica je veselo odskakutala iz trpezarije ka svojoj sobi.
Muškarac se javio na mobilni telefon, koji je ponovo zazvonio.
„Da? Da, da znam, ne brini, izlazim za deset minuta.”
Prekinuo je vezu i umorno pogledao suprugu, koja je sedela na suprotnoj strane stola, brižno ga posmatrajući.
„Ne znam šta ćemo sa njom. Šta god da kažem, odmah započne svađa”, rekao je muškarac.
„Sad je u tim godinama kada joj sve smeta. Ne brini, proći će”, blago mu je odvratila supruga.  „Ona samo pokušava da privuče tvoju pažnju, znaš koliko je vezana za tebe.”
„Misliš da ja to ne znam? Srce mi se cepa, što nismo zajedno, ali sad imam toliko posla. Stalno isto, kuća, posao, kuća. Nemam vremena ni za vas, ni za sebe. Mladost je prošla, a penzija je ko zna gde”, umorno je stavio ruke iza glave, glasno uzdahnuo i ispravio se na stolici.
Supruga mu je prišla i zagrlila ga. Spustila mu je poljubac na usne.
„Znam da ti je teško, ali proći će i taj ludački period na poslu, pa ćemo opet provoditi više vremena zajedno.”
„Znam, ali ubija me sve to. I poslovna putovanja i radno vreme od jutra do sutra i neizvesnost, jer nikad ne znam kada može sve da pukne.“
„Tako je to kada si direktor firme. Nisi tako pričao kada smo se upoznali pre onih osamnaest godina.“
„Naravno, da nisam. Tada sam bio mlad i sve mi je bilo novo i uzbudljvo. Nisam mogao ni da pretpostavim da ću provesti dvadeset godina na istom radnom mestu. Mislio sam da je to samo za ljude bez volje, koji  idu utabanim stazama kroz život. Tada sam mislio da je četrdeset godina duboka starost.“
Dobio je još jedan poljubac od supruge.
wall-2794567_960_720„Hajde, kreći, da te ne čekaju, nema smisla. Drži telefon negde blizu, javiće ti se najstarija ćerka ljubimica, malo kasnije. Ponesi  onu kutiju sa hranom, da pojedeš bar nešto kuvano.“
„Nema potrebe, uzeću nešto s nogu.“
„Ne budi dete, znam te. Kada se zaneseš na poslu, zaboraviš da odeš po hranu i ne jedeš ništa. A kada se vratiš, čeka te specijalno iznenađenje.“
Supruga mu je uputila vragolasti osmeh, od koga mu je srce zalupalo brže.
Eh, samo da ne moram sad da idem na posao, pomislio je tužno.
Umorno je ustao od stola i uputi se ka izlaznim vratima. Poljubio je suprugu, podigao dva kofera i izašao. Ispred kuće ga je čekao crni službeni auto.
Stavio je kofere u gepek i već iscrpljen seo na zadnje sedište.
„Dobro došli, gospodine“, začuo je glas svog mladog asistenta. „Kako ste danas?“
„Hvala na pitanju, ali nisam baš najbolje, malo sam sav na tri ćoška.“
„Žao mi je što to čujem, gospodine. Mogu li ikako da vam pomognem?“, predusretljivo je upitao mladić.
„Hvala ti, ali ne možeš, moram sam. Kaži mi, koju si ti beše školu završio?“
„Započeo sam studije ovde kod nas, pa sam prešao na Oksford i tamo doktorirao ekonomiju i mendžment ljuskih resursa.“
„Vidiš, zavidim ti na tome. Znaš da sam sve postigao sa mojih deset prstiju, bez škole, bez ičije pomoći. Nije mi bilo lako i jesam sada uspešan. Ali to nije put koji želim za svoju decu. Želim da imaju lakši život od mene i mislim da tu slobodu može da im donese obrazovanje.
„Jasno, gospodne, svako želi bolji život za svoju decu.“
„Nego, pusti sad moja trabunjanja. Kaži mi, da li stižemo na vreme?“
„Što biste vi rekli“, odgovorio je mladić blago ulizivački. „Još nikad niste zakasnili, jer nikad nije počelo dok se vi ne pojavite. A posle današnjeg događaja, imamo još nekoliko sastanaka. Kada završimo, čeka nas avion, sve će biti spremno do vremena polaska.“
„Hm, da, hvala ti, drago mi je da si sve organizovao “, odgovorio je muškarac i ćutke se zagledao kroz prozor.
Asistent je odlučio da ne prekida šefa u razmišljanju, te se posvetio svom laptopu.
Dvadesetak minuta kasnije stigli su na odredište.
Izašao je iz auta i pridružio se dugogodišnjim kolegama, koji su ga nestrpljivo čekali.
„Već smo misili da nećeš doći“, rekao je uz osmeh jedan od prijatelja.
„Ma, pusti, imao sam problem sa najstarijom ćerkom. Hoće na žurku sa nekim propalitetima.“
„Ko bi rekao da je već odrasla za žurke? Nije ti lako. Da vidiš kako onaj moj meni odgovara.“
„Uh, dođe mi da je zaključam u sobu i ne puštam dok ne napuni dvadeset i neku. Jesmo spremni?“
audience-868074_960_720„Naravno, šta drugo radimo poslednjih dvadeset godina?“
Začuo se glas preko razglasa.
„Oni imaju više tetovaža nego strip crteža! Više minđuša nego prosečna zlatara! Oni su večiti loši momci!  Oni večeras započinju turneju radi proslave dvadeset godina postojanja! Oni su najglasniji rok bend ikada!  Pozdravite Bogove Haosa!“
slika – skeeze, geralt, freephotos, Angela_Yuriko_Smith,

14 thoughts on “Rutina

Оставите одговор на Aleksandra M. Lalić Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *