Ravna linija

Operacija je dugo trajala. Ceo tim je već bio iscrpljen, ali spašavanje nečijeg života je uvek bilo na prvom mestu.
Ispred sale nervozno je šetkao sredovečni muškarac. Išao je u krug po uskom hodniku, lomeći prste. Čas bi seo, čas ustao, ni sam ne znajući šta da radi.
Mrmljao je sebi u bradu neku molitvu.
Nestrpljivo je iščekivao kraj operacije.
Minuti i sati su neumitno proticali.
Iznenada je u operacionoj sali je nastalo tiho komešanje. Tišina je još više pojačavala napetost. Svi aparati su zapištali, na ekranima se pojavila ravna linija. Ceo operacioni tim je pognuo glave.
Nakon sati ispunjenih zebnjom, otvorila su se vrata operacione sale.
Hirurg ispijena lica je umorno izašao iz sale.
„Gospodine.“
„Ne, nemojte , nemojte da mi kažete!“
„Žao mi je, ali dali smo sve od sebe.“
„Ne želim da slušam.“
„Moram da kažem da je bio veliki borac, do samog kraja se grčevito držao, ali organizam nije izdržao, ipak su to godine.“
Suze su oblile čovekovo lice.
„Sedite i popijte ovo, pomoći će vam da se malo smirite.“, reče hirurg dok je ucveljenom čoveku pružao tabletu.
„Doktore, on je bio moj najbolji prijatelj, on mi je bio više od prijatelja.“
„Jasno mi je, svako od nas je imao nekog takvog u životu“, ozbiljno je odvratio hirurg.
„Ali ne razumete, on je bio uz mene u svakom trenutku mog života, nikad me nije izdao. I kada sam bio srećan i kada sam bio tužan, na njega sam mogao da se oslonim“, jecao je čovek.
„Verujem.“
„Ružno je to reći, ali voleo sam ga više od svoje dece. Kako ću sada, moj život više nema smisla?“
„Znam da vamje teško, ali ne smete da odustanete od svog života. Na kraju krajeva, preminuli to ne bi želeo. I ja sam izgubio nekog podjednako bliskog pre nekoliko godina i razumem kroz šta prolazite.“
„Onda nemojte da mi govorite da se smirim. Šta ću ja, jadan, sada? Bolje da sam ja otišao umesto njega.“
„Znam da mi ne verujete, ali naći ćete nekog ko će vam bar malo zameniti preminulog.“
„Ne, nikada ga niko neće zameniti, to se neće desiti, ne, ne, ne…“
„Verujte mi, doći će sve na svoje, evo, mogu da vam dam neke adrese.“
„Ne, nemojte.“
„Ovi ljudi su i meni pomogli da nadoknadim svoj gubitak, samo im kažite da vas je poslao doktor Simić i oni će već naći rešenje za vas.“
„Ali tamo nema mog najdražeg…“
„Ne, nemaju sigurno taj model, ipak je imao preko dvadeset godina, ali zato imaju najnovije televizore. Ravan ekran, dijagonala preko sto centimetara, pristup internetu, stotine kanala, sorround sistem, USB ulazi, ma ni sam ne znam šta sve imaju, a još na više rata, ma izaći će vas skoro džabe.“
Nesrećni čovek je obrisao suze i grcajući podigao pogled ka hirurgu.
„Hvala vam, doktore, malo ste ublažili moju bol. Moj stari televizor je bio uz mene tolike godine, gledao sam na njemu i Ramba, Rokija i Supermena i Plave u Atlanti i mnoge druge divne stvari. Ali što kažete, možda je i vreme da krenem dalje. I šta kažete, veliki ekran, internet, uh, mogao bih da povežem komp na njega, pa kada raspalim Princa i Šinobija.“
Doktor Simić mu je prebacio ruku preko ramena.
„Eto, vidite da uvek ima rešenja. Ja sam na moj TV priključio i pištolje, pa igram Operejšn Vulf, sve ću vam objasnti.“

5 thoughts on “Ravna linija

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *