Putovanje preko agencije

„Gospodo, ovde smo da probamo da nađemo prihvatljivo rešenje, koje će svima odgovarati. Ja sam Milan Mirković, vaš medijator. Gospodin Petar Piskarović će zastupati samog sebe, a gospodin Dragan Muftalić, u svojstvu advokata, predstavlja turističku agenciju Opuštencija.
„Evo da počnem onda. Kao i svi, i ja volim da sa porodicom odem na zasluženi odmor. Dešavalo se da se ne provedem najbolje kada odem u svojoj režiji ili kada dobijem letovanje za džabe, pa sam ovog puta odlučio da se prepustim profesionalcima, pa neka košta šta košta.“
„I onda ste potpuno logično izbrali agenciju Opuštencija“, dodao je medijator.
„Pa, da. Njihove reklame se nalaze na sve strane, nude najbolje uslove i imaju odlične kritike na forumima.“
„To je naša politika, nudimo najviši kvalitet po najnižim cenama“, ubacio se Muftalić.
„Da je tako, ne bi sada bili ovde“, odvratio sam. „Prvi problem je nastao kada sam uplaćivao aranžman. Cena je bila za dvadeset procenata viša od dogovorene.“
„Član 3, stav 7 ugovora koji ste potpisali. Agencija ima pravo da promeni cenu, ako dođe do ekonomskih poremećaja.“
„Do koje promene je došlo? Evro je bio stabilan“, pitao sam blago iznerviran njegovom drskošću.
„Došlo je do promene cene zlata na berzi u Tokiju, a mi sav profit pretvaramo u zlato“, mirno je odgovorio Muftalić.
„Hm, da. Neka vam bude. Ali, onda su se problemi nastavili kada smo kretali. Umesto luksuznih autobusa, sačekale su nas neke šklopocije, koje je u komadu držala samo rđa“, nastavio sam.
„Član 8, stav 2 – Agencija ima pravo da u slučaju potrebe angažuje autobuse drugih prevoznika“, pogledao je u sudiju Mirkovića sa blaženim osmehom. „Svi naši autobusi su bili zauzeti zbog izuzetnog interesovanja putnika za naše aranžmane.“
Ovaj je klimnuo glavom sa razumevanjem.
„Da ne kažem da je unutra sve vreme radilo grejanje, pa je bilo preko četrdeset stepeni. Toalet je bio nefukncionalan i smrdljiv. Bilo je više putnika nego sedišta. Zbog toga su mnogi od nas sedeli na prljavom podu. A da ne spominjem što se autobus pokvario na granici sa Grčkom, pa smo svi morali da platimo po pedeset evra da nas neki grčki desperdosi dovezu do mora.“
„Što se niste obratili predstavniku agencije  u autobusu?“, upitao je advokat Muftalić.
„Kolabirao je od vrućine, pa smo ga ostavili u Jagodini.“
„To je baš nezgodno, srećom, sada mu je bolje. Preko ruskih veza poslali smo ga da bude naš predstavnik u Sibiru, kaže da mu više odgovaraju hladniji predeli. Poslao nam je dirljivo pismo u kome se zahvaljuje za premeštaj.“
„Baš ste se zgodno rešili svedoka“, dodao sam cinično. „ Treba li da kažem da ste za apartmane rekli da  se nalaze na odličnoj lokaciji u blizini mora u novim objektima, klimatizovani, sa svojom kuhinjom, balkonom, internetom. I da nam je 24 sata  na raspolaganju predstavnik agencije Opuštencija.“
„Da, svi naši apartmani su upravo takvi, a često i mnogo bolji.“
„Оno što je nas dočekalo, bile su trošne i memljive barake, zaostale iz grčkog građanskog rata. Od klime su imale prozore bez stakla, kuhinja je bilo ognjište napravljeno od blata, a jedini internet koji smo mogli tamo da uhvatimo je unutrašnja mreža paukova.“
„Dešava se, mada veoma retko, da naši partneri ponude neodgovarajući smeštaj. U svakom slučaju, ako niste bili zadovoljni smeštajem, morali ste da prijavite našem predstavniku na terenu, kao što je i navedeno u članu 11, stav 2“, mirno je odvratio Muftalović, čisteći nokte džepnim nožićem.
„Vaš predstavnik je, u jednoj od tih šupa, ležao mrtav pijan valjajući se u sopstvenim bljuvotinama. Kada smo ga jedva probudili, imao je toliko drskosti da traži od svakog putnika po deset evra da bi nam navodno pronašao bolji smeštaj. Izlišno je reći da ga posle toga nismo videli“, odgovorio sam sada već na ivici živaca.
„Onda ste po stavu 3 istog člana, bili dužni da kontaktirate agenciju.“
„Probali smo da vas zovemo telefonom, ali se niko nije javljao ni na jednom vašem broju. Slali smo sms poruke, neki su slali i mejlove čim bi našli signal za internet.“
„Znate i sami koliko ljudi zovu u sezoni godišnjih odmora, po ceo dan nam zvrče telefoni. Pošto niste uložili zvaničnu žalbu u trenutku kada ste uočili nepravilnost, smatra se da ste zadovoljni i da ste iskoristili aranžman, a sve po članu 13, stav 5 ugovora koji ste potpisali“, besramno mi je odvratio Muftalović.
Medijator Mirković se umešao.
„Sačekajte malo, možda čovek ima neke dokaze za svoje tvrdnje.“
„Naravno da imam, sve je u mom telefonu, i slike autobusa, i tih šupa i ispovraćanog predstavnika agencije, tu je i lista poziva, kao i poslate poruke. Evo pogledajte, sve je tu crno na belo. Imam sve i odštampano“, bilo mi je drago što će me napokon saslušati neko normalan.
I baš kad je medijator Mirković uzeo dokazni materijal, predstavnik agencije Opuštencija, Muftalić, se nagnuo ka njemu i tiho rekao.
„Čestitam vam na ulasku u Skupštinu, gospodine Mirkoviću. Ne znam da li se sećate letovanja u Tunisu pre tri godine? Pitam se kako bi se vašim biračima dopale slike sa maloletnim trbušnim plesačicama, koje između ostalog igraju i u krilima gostiju?“
Mirkovć je otežano disao, lice mu je dobilo zagasito crvenu boju, a žila ludara mu je pulsirala na čelu i pretila pucanjem.
„V-v-v-vi s-s-s-se, ne biste usudili. To bi me uništilo.“
„Bolje bi bilo da me ne iskušavate. Nego vi lepo potpišite zapisnik u kome se odbacuju sve pritužbe gospodina Piskarovića. Dalje, navedeni se obavezuje da neće ponovo blatiti čast i ugled turističke agencije Opuštencija, osim ako ne želi da snosi kosenkvence, što materijalne, što krivične.“
Mirković je nekoliko trenutaka gledao ispred sebe, a onda je potpisao zapisnik, uputio mi pogled pun sažaljenja i skrušeno izašao iz prostorije. Muftalović je pokupio moj telefon i papire sa stola. Hartiju je zapalio šibicom, i ubacio ih u metalnu kantu za smeće, a telefon je slomio čekićem, koji je izvukao iz  akten tašne. Nisam mogao da verujem šta mi se dešava. Jednostavno sam zanemeo u čudu.
„Šta vi mislite da možete da me zaplašite? E, pa, neće moći!“, povikao sam besno.
Hladno me pogledao u oči.
„Setite se ekskurzije u Italiju pre izvesnog broja godina, bilo je tu svega i svačega, između ostalog uslikani ste u krevetu sa golim muškarcem.“
Probao sam da se odbranim.
„Ne znam odakle vam ta informacija, ali nije bio go, bio je u gaćama. Sa druge strane nije se ništa desilo, priča je zapravo, veoma smešna. U pitanju je bila obična opklada i …“
„To znamo vi i ja. Ali taj mladić je sada javno deklarisani homoseksualac i ne znam kako će sve to izgledati vašoj supruzi, a kako bi tek izgledalo vašem uredniku. “
Ućutao sam, a on je nastavio.
„BIA i sve ostale agencije su mala deca za nas. Bezbednosna Turistička Agencija zna sve o svakome i verujte mi na reč, da smo jači od države. Moj je savet da sve zaboravite, da izbegnete neprijatnosti, kako vi lično, tako i vaši najbliži.“
Polako je ustao, otresao nevidljivu prašinu sa odela i mirnim korakom izašao.
Jedino mi je preostalo da ga sa nemoćnim besom u očima ispratim iz sobe. Proklete bile te turističke agencije, koje  nas sve drže u šaci.

12 thoughts on “Putovanje preko agencije

      1. Lepo si tekst napisao i dočarao kako svako svakog drži u nekoj šaci a da taj pritome to i ne zna… I u datom momentu se taj mehanizam „aktivira“.

          1. Gotovo da je izvesno tako, samo Mi to sa ove pozicije ne vidimo i mislimo da negde je bolje nego ovde ili ga malo ima, ali si u pravu.

          2. Ali sam i ubeđen da je tamo negde politka bar malo manje uprljana i da se tamo ne blamiraju za siću…

Оставите одговор на aleksandranm Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *