Priče sa roštilja – Ženidba

Kada krenete  glavnom ulicom ka fabrikama, a sada samo ruiniranim zgradama u koje se iz nekog razloga slio sav noćni život, proći ćete i pored brojnih lokala. Možda vam se čini da su zatvoreni, kao što mnogi i jesu. Čak je moguće da nećete primetiti ni izbledelu tablu „Još zalogaj, ljubi ga baba“. Samo će vam muzika, stalno okupljeni ljudi i zamamni mirisi ukazati da se tu krije nešto više.
Ako zanemarite ni malo reprezentativan izgled ugostiteljskog objekta (ovu definiciju posmatrajte u najširem obliku), sačekaće vas najbolja hrana sa roštilja, koju ste ikada probali. To garantujem i potpisujem. Znam da sumnjate, dođite i uverite se. Ne dolaze ljudi kod nas samo zbog hrane (iako je odlična), već zbog atmosfere koju pravimo, ne samo mi zaposleni, veći i naši gosti. Izlazak u grad ispred pljeskavdžinice, ludo zar ne?
Vrlo se retko dogodi da dan prođe bez nekog zanimljivog događaja ili bez nekog čudaka iz brojne galerije likova. Činilo se da će ova noć biti baš takva.  Moj šef i vlasnik, Pule, je bio sa mnom u smeni. Bilo je iznenađujuće mirno veče i nas dvojica smo dokono sedeli na praznim gajbicama, razglabali životne mudrosti i grickali pomfrit.
U radnju je ušao Ciga, za koga se vrlo brzo ispostavilo da se zove Agim i da trguje na buvljacima.
Dok sam mu pripremao gurmansku pljeskavicu, Pule i on su neobavezno ćaskali. Nekako je razgovor došao i do žena.
„Sve je to lepo“, rekao mu je Pule i pokazao na mene „Nego, kaži ti meni, da li imaš neku devojku za ovog mog malog. Vreme je da ga ženimo.“
U ranim tridesetim, teško da sam momak, ali dobro sad, ko će se baviti detaljima.
„ima, kume, kako da nema“, odgovara Agim. „Evo moja sestra.“
„Šta tvoja sestra?“
„Moja sestra je odlična prilika za udaju. Ima dvadeset i četiri godine“
„Ima tolko godina, a nikad se nije udavala? Šta joj fali“, upitao je Pule.
„Nije bila prilika.A i ona je skroz nevina, nikad kitu nije videla. Vidi  kakva je“, pružio nam je telefon i snimak neke svadbe,
 „Ma, važi, dvadeset četiri i nevina, mani me tih priča“, rekoh zabavljen situacijom. „Lepa ti je sestra, nema šta. Nego kaži ti meni  koje su moje obaveze?“
„Za pare čemo se dogovorimo.“
„Kako da se dogovorimo? Znam ja vas Cigane, nije to baš jeftino“, odvratio sam preračunavajući svoju i više nego skromnu, praktično nepostojeću imovinu.
„Nemoj da brineš o tome“, ubacio se Pule smejući se. „Ako treba, ima da uzmem kredit, samo da te oženimo.“
Iako je sve ovo bila šega, prijale su mi njegove reči, znajući koliko teško opstaje ova pljeskavdžinica.
„Treba da kupiš mojoj sestri zlatnu ogrlicu i mindžušei prsten“, nastavio je Agim. „Onda kompletnu garderobu za mene – košulju, pantalone, cipele, čarape, gače. “
„Kakve gaće? Slip? Bokserice?“, upitao sam iskreno zainteresovan.
„Evo, mogu da ti pokažem“, odgovorio je, hvatajući se za kaiš u namer i da skine pantalone.
 „Neka, neka, verujem ti na reč.“
Iako u ovaj kraj dolaze razni, ipak je muškarac skinutih pantalona u tri noću suviše.
Dobio je pljeskavicu sa svim prilozima i nastavio da pregovara sa nama.
Bio sam potpuno zbunjen celim razgovorom. Sa jedne strane, sam bio zgrožen celom idejom kupovine i prodaje drugog ljudskog bića, a sa druge me zanimalo dokle bi moglo da se sve razvije. Realno, koliko vas je ikad prisustvovalo ovakvoj sceni? Na kraju smo se dogovorili da dođe sutradan i da dovede sestru da se upoznamo. Onda bi nastavili pregovore, ako se sestra i ja dopadnemo jedno drugom.
Prošao je i taj očekivani dan, Agim se nije javljao. Svi su zvali da pitaju da li sam se oženio. Morao sam da stalno da ponavljam da sam i dalje momak. Već sam počeo da zaboravljam na  sve, kad mi je zazvonio telefon. Vidim neki nepoznat broj.
„Jesi ti Sale? Onaj iz restorana?“
Rekoh da jesam, razmišljajući kako restoran sigurno nije reč koju bih odabrao za našu pljeskavdžinicu.
 „Ti si pričao sa Agima za sestru?“, nastavio je glas.
 Čuo sam u pozadini mnoštvo glasova, sigurno me stavio na spikerfon. Pošto sam opet bio sa Puletom u smeni, uključio sam i ja zvučnik da moj šef i saučesnik u svemu, može da čuje razgovor.
„Jeste, ja sam taj Sale.“
„Ja sam Safet i to je i moja sestra.“
„Šta sad treba?“, upitao sam zabavljeno. „Treba i tebi da kupim gaće?“
„Ne, nego Agim te lagao. Naša sestra nije nevina, ona ima sedmoro dece.“
Eto,sedmoro, a on mi prosipa priču kako je nevina. Opasan trgovac, svaka mu čast. Već vidim kako bi mi sestru uvalio kao nevinu, a onda mi svakih desetak dana dovodio po jedno dete.
„Uh, ne mogu to da prihvatim“, odgovorio sam ozbiljno. „Volim decu, prijatelju, ali ne mogu da hranim njih sedmoro. Zaboravi na svadbu“
„Dobro, kume, pusti Agima, sa njega ču ja da pričam. Nema da brineš, ču da vidim da li ima neka druga prilika za tebe.“
Prekinuo je vezu i ostavio me u čudu.
„Ne oženismo te“, rekao je Pule kroz dim cigarete, tapšući me po ramenu. „Biće bolje drugi put, hajde sad da se pripremamo za večerašnje ludilo.“
Slika – Distel2610

1 thought on “Priče sa roštilja – Ženidba

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *