Posao

Iako se neizmerno ponosim svojim statusom slobodnog umetnika, tj. pisca i to rado ističem kad god ljudi oko mene počnu da se žale na svoje šefove i celodnevno radno vreme, morao sam da priznam samom sebi da sam u problemu. Osim nesumnjive zavisti, koju bi takva izjava izazivala u javnosti, sam status je donosio veoma slabu finansijsku potporu.

 

Iako sam objavio četiri knjige, a i sa vremena na vreme me zovu što iz nekih novina, što sa televizije da napišem neki red, to se veoma loše odnosi na moj bankovni račun. Isplativije je biti serviser zamrzivača na Arktiku nego biti pisac u zemlji gde su dva od pet stanovnika nepismena, a visoko obrazovanje ima neverovatnih 64% stanovništva.

 

Sučen sa dilemom da li da tajno pređem u sakupljače sekundarnih sirovina ili da se i dalje bavim samo rečju, sa neizmernom radošću sam pročitao oglas u novinama.

 

Zbog modernizacije javnog servisa, a u cilju poboljšavnja našeg programa, tražimo kreativne osobe za rad na pisanju scenarija za emisije na državnoj televiziji. Svi kandidati će imati dvomesečni probni rad, četvoro najboljih će biti primljeni u stalni radni odnos.

 

Pomislio sam da bi ovo mogla biti moja šansa, ipak su državne jasle prava stvar, to vrlo dobro znaju svi koji platu primaju od poreskih obveznika. Plate možda jesu male, ali su redovne, ide radni staž, topli obrok, markica i ko zna koliko tu ima beneficija.

 

Odmah sam počeo da pišem biografiju i propartno pismo, kada me pogodilo neprijatno saznanje, da nemam vezu. Bilo je smešno i pomisliti da ću dobiti takav posao, samo na osnovu mojih kvalifikacija, pa da sam Andrić to ne bi prošlo. Takve stvari se jednostavno ne dešavaju. Oni koji pričaju drugačije, ili lažu ili prenose urbane mitove.

 

Prvo, dakle, treba naći osobu, koja bi mi mogla pomoći. Počeo sam da prečešljavam svoj imenik. Ali kako su prolazila imena, imao sve manje nade u uspeh. I kada sam već počeo da očajavam, naišao sam na slamku spasa. Mirko, drug iz srednje škole, koga nisam video nekoliko godina. U poslednje vreme ga stalno viđam po raznim političkim emisijima, pošto je postao telal, da ne kažem vikač i glasnogovornik Stranke nacionalnog uspona.

 

Odmah sam ga pozvao, i kada se nakon nekoliko minuta dosetio ko sam, dogovorili smo se da se nađemo sutra na ručku u nekom restoranu za koji mi je rekao da je blizu Skupštine, pa da može da pobegne sa zasedanja i da odvoji za mene nekih pola sata.

 

Sledećeg dana, pun nade, čekao sam u pomenutom restoranu. To je jedno od onih mesta za koja znam da postoje, ali ne želim da ih posetim, jer bih morao na ulazu da potpišem da se odričem bubrega u njihovu korist.

 

Mirko je kasnio samo četrdeset i tri minuta. Dok smo razmenjivali uobičajene rečenice za razbijanje leda, konobar je prišao i počeo sam od sebe da donosi, koliko sam shvatio, Mirkovu uobičajenu porudžbinu – meze, teleću čorbu, leskovački voz, šopsku i kupus salatu, pola hleba.

 

„Ti nećeš ništa? Ja moram malo da prezalogajim, u Skupštini je bila samo piletina u sosu od tartufa, a ne mogu više da jedem onaj njihov biftek, uvek mi ga donesu preprečenog, a ni šato brijan im baš nije neki, Žan u pariškom Ricu ga sprema mnogo bolje“, izdeklamovao je punih usta.

 

„Bio si skoro u Parizu?“

 

„Ma, da, šta da ti kažem, moramo stalno biti u kontaktu sa dijasporom, oni su nam važno biračko telo, a izbori se bliže, a i troškovi su ogromni, plakati, leci, obilazak Srbije, da te ne gnjavim sad tim stvarima. Nego, kaži mi gde želiš da konkurišeš.“

 

Objasnio sam o čemu je reč, on je sve vreme ozbiljno klimao glavom, mrštio se sa vremena na vreme, da li zbog hrane ili mene, nisam siguran. Kada sam završio, pitao me da li sam njihov član. Odgovorio sam  da nisam član ni jedne stranke i da me politika ne zanima, što je verovatno i razlog zašto mi ovako ide.

 

Duboko je uzdahnuo dok je ubacivao u usta drugu krempitu i napokon rekao da će mi pomoći, ali da on lično, može da mi obezbedi samo prolaz u drugi krug razgovora. Objasnio mi je da televizija pripada njihovim koalicionim partnerima Stranci levih desničara, te da se oni pitaju oko svega. Ali on je dobar sa njihovim telalom, gospodinom Miloševićem, te će mi dogovoriti sastanak u ovom restoranu sledeće nedelje, a taj čovek mi je bitan za prolaz u najuži krug kandidata. Neizmerno sam se zahvalio i rekao da se unapred radujem tom susretu. Mirko je otišao uz ispriku da ima važan sednicu u komisiji za ispitivanje štetnog uticaja grafita iz olovka po stanovništvo.

 

Konobar je dolepršao istog trena i pružio mi račun, samo 23 236 dinara, jedva malo preko 200 evrića, malo manje od prosečne plate u zemlji. Konobar je sa zadovoljstvom prihvatio da ispišem pet čekova na po pet hiljada i uz osmeh mi rekao da ne moram da brinem, on je već zaračunao bakšiš. Bio sam dirnut njegovom pažnjom i profesionalnošču, te sam mu dodao još 550 dinara, koliko sam imao u novčanku.

 

Nekoliko dana kasnije, ponovljen je susuret na istom mestu. Mirko je doveo ličnost koja je od posebnog značaja za moj slučaj. Nakon što smo se upoznali, konobari su izveli svoju plesnu tačku i dogurali dvoja kolica, pretovarena hranom i pićem, za koje ne znam ni kako se zovu, ni šta predstavljaju. Ja sam naručio sodu bikarbonu i čaj od kamilice, jer mi se činilo da ću imati gorušicu.

 

No, Milošević je rekao da će mi zbog toga što sam stari Mirkov prijatelj, rado pomoći i to bez ikakvih obaveza. Dok smo razgovarali, spomenuo je kako prikupljaju sredstva za ugroženu decu napaćenih funkcionera. Dirnut tako plemenitim ciljem, odmah sam priložio 240 evrića, koje sam mesecimačuvao za kupovinu novog frižidera, šporeta i bojlera. Sa suzama u očima, Milošević mi je rekao da sigurno prolazim u najuži krug kandidata, ali da konačna odluka pripada njegovom šefu, gospodinu Markoviću. Dogovorili smo se da se svi opet ovde nađemo za nekoliko dana.

 

Mirko i Milošević su rekli da moraju da odu na neke odbore, nisu sigurni na koje, ali znaju da je njihovo prisustvo od najveće važnosti. Dogovorili smo se da se svi opet ovde nađemo za nekoliko dana, te da će verovatno sa njima biti i Marković, a onda će moja stvar sigurno biti rešena.

 

Čim su ova dvojica boraca za narod napustila restoran, prišao mi je konobar i predao mi papirić. Prvo sam pomislio da je u pitanju serijski broj nekog aparata, ali mi je ljubazni konobar objasnio da je u pitanju račun za večeru. Već sam počeo da očajavam da ću se silno obrukati, jer toliko novca nisam video još od poslednje partije Monopola. Srećom, ispostavilo se da je konobar agent Nacionalne banke Devičanskih ostrva, te da će mi na licu mesta obezbediti kredit na 36 meseci, uz mizernu kamatu od samo 32% mesečno. Naravno, bakšiš je uračunat u iznos kredita. Bilo mi je veoma drago, što me je izvukao iz neprijatne situacije.

 

Došao je i dan koji je odlučivao o mojoj daljoj budućnosti. Pojavio sam se na dogovorenom mestu malo ranije, konobar me pozdravio kao starog znanca i odveo da stola koji je bio smešten tako da je obezbeđivao određenu privatnost.
Napokon su i stigli oni koje sam nestrpljivo iščekivao, Mirko, Milošević i Marković, u pratnji veoma zgodne devojke, koja je verovatno bila Markovićeva sekretarica.

 

Čim smo svi seli, konobari su se ponovo razleteli oko nas, a čak nas je šef sale udostojio svojim prisustvom. Hrana je snežila, a piće je kišilo, te se ovaj poslovni susret pretvorio u prijateljsku večeru. Negde pred zoru, Marković mi je rekao da su već izabrana trojica pisaca i da je ostalo još jedno mesto, te bi on voleo da ja budem četvrti pisac, pošto vidi da sam čovek na svom mestu. Sekretarica Ivana je dodala da je sa posebnim užitkom pročitala jednu od mojih knjiga. Dok me je oblivalo crvenilo, jedva sam promucao reči zahvalnosti.

 

Upitao sam Markovića šta ga sprečava da mene izabere. Odgovorio je da mu pored stalne zabrinutosti za dobrobit našeg naroda, trenutno najviše briga zadaje njegova sekretarica Ivana. Naime, jadna devojka treba stan, u kom bi nesmetano mogla i da radi i da uči, pošto joj je ostalo jos samo 19 ispita do kraja studija. A pri tom je važno i da nema gazda, jer bi Marković morao da dolazi sa vremena na vreme da bi njih dvoje zajedno radili. A pošto on ima isuviše obaveza tokom dana, uglavnom bi svraćao noću, a neke zlurade osobe bi mogle da to pogrešno protumače. Ljudi nekada stvarno umeju da budu zli, složio sam se. Odmah mi je pala na pamet spasonosna ideja. Ponudio sam da jadna devojka živi u mom stanu, bez nadoknade naravno, a ja ću se vrlo rado preseliti u garažu. Ionako sam želeo da prodam svog Juga iz ‘83. pošto je benzin preskup. Svi su sa oduševljenjem prihvatili moj  predlog, Ivana me zagrlila, Marković mi je čvrsto stegnuo ruku i rekao da su danas retki plemeniti ljudi poput mene i da je davanje meni posla najmanje što može da učini.

 

U blaženom raspoloženju smo se rastali uz mnogo zagrljaja i tapšanja. Rekao sam im da su svi oni divni ljudi i da mi je baš drago što sam ih upoznao i da ja želim da platim račun. Niko se nije usprotivio te smo se rastali u još boljem raspoloženju.

 

Ovoga puta sam se već pripremio za račun, te sam popio jedan Bensedin, pa sam sa smirenošću engleskog lorda prihvatio papir na kome je bila cifra dužine matičnog broja. Presusretljivi konobar mi je rado refinansirao dug na jedanaest godina, po istim uslovima, a rata neće prelaziti moju televizijsku platu za više od petnaest procenata, a čak je prihvatio i da uzme mog Juga umesto bakšiša.

 

Eto, kada čovek poznaje prave ljude, sve se mnogo lakše završava. Savršeno sam navikao na garažu i napokon su mi pečurke, koje rastu po zidovima dostigle pravu veličinu, pa ću imati manje izdatke za hranu.  Pišem za televiziju, imam siguran posao i kada mi nakon 126 meseci istekne kredit, onda bih mogao da pokušam da pređem na jednu privatnu televiziju, kažu da su tamo još bolje plate, samo još da nađem pravu vezu…

22 thoughts on “Posao

  1. Oplakah 😀 Da ima smajli koji se valja po podu dok mu suze frcaju na sve strane od smijeha, stavio bih ga 😀 Odlična satira. Genijalno. Rata neće prelaziti televizijsku platu za više od 15%, pa ne mogu da vjerujem 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *