Pecanje

Nedavno sam vodio krajnje neobičan telefonski razgovor. Dobro, razgovor nije bio neobičan, već tema. Zapravo, nije ni tema toliko neobična, koliko onaj ko me je zvao.
Zvonio mi je telefon. Gledam. Nepoznat broj. Javljam se bez razmišljanja, jer mene i tako zbog prirode posla često zovu nepoznati brojevi.
Čujem prijatan, ali poslovan ženski glas.
„Gospodin Piskarović?“
Stidljivo potvrđujem.
„Ja sam sekretarica gospodina Simović. Gospodin Simović bi želeo da porazgovara sa vama. Sačekajte nekoliko sekundi sad ću vas prespojiti.“
Pomislio sam da to mora biti neka šala. Zašto bi mene zvao Simović, jedan od najbogatijih biznismena naših prostora, koji ima udeo u svakoj delatnosti u zemlji. Čovek koga mrze ili vole. O njemu kolaju razne priče. Da je genijalni preduzetnik. Da je sponzor svake vlasti i svake stranačke opcije. Da je mudro ulagao. Da je lopov. Da je humanista. Da je zli i surovi kapitalista. Da treba da služi kao uzor. Da treba da mu se oduzme sva imovina i da bude posalt na dugu robiju.
Moje misli je prekinuo odlučan glas, koji sam smesta povezao sa Simovićevim licem. Nije gubio vreme na dugačke uvode, već je odmah prešao na stvar.
„Poštovani gospodine Piskaroviću, već neko vreme pratim vaš rad. Malo sam se raspitao i zaključio sam da ste vi čovek kakav mi treba.“
Bio sam potpuno zatečen ovakvom izjavom. Nisam ni pomišljao da Simović zna za mene, a kamoli da se raspituje i meni.
angel-400501_960_720„Želeo bih da vi napišete moju autobiografiju“, nastavio je ne čekajući moj komentar. „ Možemo danas da se dogovorimo oko detalja. Nadam se da pecate.“
Promrmljao sam pozitivan odgovor, a on je prekinuo vezu. Ponovo sam čuo glas umilne sekretarice.
„Budite spremni danas u 17.30“
I dalje nisam mogao da verujem da sam razgovarao sa legendarnim Simovićem. Lično, pre sam bio mišljenja da možda nije bio pravi kriminalac, ali da je hodao po tankoj granici.
Hoće da napišem njegovu biografiju. Ni sam ne znam da li da prihvatim. Da li sam dovoljno dobar da se prihvatim toga? Zašto ja? Nemam neke istaknute i priznate književne domete. Najvažnije pitanje od svih je – koliko da tražim? Da li da budem drzak i da tražim ogromnih dve ili čak tri hiljade evra?
Pre svega, morao sam da se prirpemim za pecanje. Prevrnuo sam sve po kući, dok se supruga nije setila da misli da je videla neki štap ispod ormana u spavaćoj sobi.
Zavukao sam ruku i našao predmet svoje potrage prekriven paučinom i prašinom. Moj štap, koji sam koristio kada sam bio aktvini ribolovac tamo negde davno u srednjoj školi.
Uspeo sam da nađem i nešto od dodatnog pribora, varalice, plovke, olova, udice. Nisam znao šta ćemo pecati, pa sam spakovao sav pribor.
Nisam imao vremena da pripremam prihranu za ribe nekad, ali sam skuvao malo palente i otišao u park da iskopam neku glistu.
Od nervoze sam šetao po kući kao Baltazar.
Taćno u pola šest ispred naše kuće se zaustavio Hamer. Viđao sam ih samo na televiziji, nisam mogao da verujem da je veliki kao omanji kamion.
Vozač je izašao i otvorio mi vrata. Na zadnjem sedištu sedeo je Simović i osmehnuo se ukočeno. Bio je ubučen kompletno u zeleno i braon. Skenirao me od glave do pete. Malo mi je bilo nelagodno, pošto sam na sebi imao famerke i starke i crvenu majicu sa slikom Če Gevare.
„Poneli ste nešto od opreme“, rekao je gledajući podozrivo moj štap. „Ubacite sve pozadi“
Zadnji deo Hamera bio je ispunjen brojnim torbama. Stidljivo sam spustio moj štap i ranac pored svega.
Kako li sam pošao na pecanje bez prave opreme?
Smestio sam se pored Simovića, koji me poslužio viskijem iz čvrstih kritalnih čaša.
Uz neobavezujući razgovor i povremeno hvaljenje mojih spisateljskih kvaliteta, posle pola sata vožnje, stigli smo do jezera. Nismo stigli da pričamo o finansijskom delu naše saradnje. Ispostavilo se da je jezero u vlasništvu Simovića i da on dolazi na pecanje barem jednom nedeljno. Uh, valjda ću se bar setiti kako se zabacuje, da se ne obrukam suviše…
Uzeo sam svoj štap i ranac  i stao sa strane, čekajući da Simovićev šofer isprazni vozilo. Prišao sam da pomognem, ali je Simović odmahnuo rukom. To je trajalo i trajalo.
Polutihim glasom, Simović mi je rekao gde će on pecati  mestu i pokazao mi poziciju fishing-rod-113074_960_720nekoliko metara dalje sa koje mogu ja da zabacujem.
Klimnuo sam glavom.
Rasklopio sam svoj štap, proverio plovak i olovo, zakačio crva. Stavio novog crva, nakon što mi je prvi ispao, zabacio. Ponovo uvezao udicu i olovo i jer sam prethodne zkačio na granu iznad sebe. Opet sam stavio crva, zabacio. Namotao najlon, zabacio ponovo nakon što sam podesio plovak. Spustio sam štap u raklje napravljene od grane. Bacio sam malo palente oko plovka. Sada samo mogu da čekam.
Sve vreme sam krajičkom oka primećivao kako me Simović podsmešljivo gleda. Nije mi bilo baš najprijatnije, ali sam se trudio da glumim ravnodušnost.
Kada sam završio, seo sam na travu i bacio pogled prema Simoviću.
Prvo je izvadio iz futrole stolicu na rasklpanje. Zatim je iz druge futrole izvadio meredov za ribu. Otvorio je novu kutijicu iz koje je izvadio tri para rašlji od nekog čelika. Svaka je na vrhu imala neku elektronsku džidža-bidžu.
Primetio je da gledam.
„Danas nema više pecanja bez vrhunske opreme“, rekao je samouvereno, dok je prezrivo preleteo pogledom moju „opremu“. Zatim je otvorio dugačku torbu i iz nje izvukao tri tanka, a pretpostavljam veoma čvrsta, štapa. Odmah mi je bilo jasno da su super-laki i da se prave od nekog svemirskog materijala.
„Karbonska vlakna“, promrmljao je. „I najbolje mašinice da ne zakažu u odlučujućem trenutku. “
Kako li sam pošao na pecanje bez prave opreme?
Pažnju mi je privukao moj plovak, koji je zaigrao na vodi, da bi u sledećem trenutku nestao.
fishing-1015758_960_720Brzo sam povukao štap. Posle kraće borbe izvukao sam šarana od par kilograma.
Zadihano sam gledao u ribu, koja se praćakala.
„Ovde se riba samo uhvati i pusti“, jetko je prokomentarisao Simović.
Nije mi bilo teško, pošto i tako nisam neki ljubitelj ribe. Uslikao sam ulov i pustio ga da ode.
Namestio sam novog crva i ponovo zabacio na isto mesto.
„Bravo“, rekao je tiho Simović.
„Početnička sreća“, odgovorio sam skromno. Njegov osmeh je govorio da misli isto.
Napokon je raspakovao štapove, specijalnim alatima, zakačio neke kuglice na udicu i elegantim potezom zabacio. Nisam stigao mnogo da se divim njegovom umeću, jer je tog trenutka, moj plovak potpuno poludeo. Povukao sam štap i uskoro sam imao još jednog šarana. Uslikan i pušten nedugo zatim.
Simović je progunđao nešto što nisam baš najbolje razumeo.
Ponovo sam namestio crva i sada sa većom sigurnošču zabacio udicu. Bacio sam još malo palente.
Simović je na svoja tri štapa zakačio neku elektroniku sa led svetlima.
„Nema više plovaka, tu je senzor koji će reći da li je i koliko riba zagrizla. Nema više buljenja u plovak i razmišljanja da li duva vetar ili se neka sića igra sa mamcem.“
Kako li sam pošao na pecanje bez prave opreme?fishing-3302535_960_720
Malo sam bio zabrinut zbog skorašnjeg dolaska večeri, već se smrkavalo, od mog plovka stvarno neće biti koristi. Čini mi se da imam zvonce za vrh štapa u rancu. Mada, ne znam ni šta će mi, jer sam ga poslednji i jedini put koristio pre dobrih dvadeset godina.
Simović je u međuvremenu uzeo jednu cev, a imao ih je tri različite dužine, i uz njihovu pomoć bacao neke hranjive kuglice ka mestima gde je ubacio udicu.
Kada je završio sa tim, seo je u stolicu mirno kao zen budista i napeto osmatrao ispred sebe.
Baš sam hteo da ponovo sednem, kada je moj plovak opet proradio. Da li treba da vam napominjem da sam izvukao još jednog šarana?
Simović me samo okrznuo pogledom i stisnuo usne.
Već mi je postajalo neprijatno.
Komarci su krenuli u pohode, mahao sam kao vetrenjača. Simović je i dalje mirno sedeo.
„Garederoba koju nosim je proštepana specijalnim nitima, ispuštaju odbijajući miris za komarce i krpelje“, rekao je dok me prezrivo gledao kako mlatim na sve strane.
Kako li sam pošao na pecanje bez prave opreme?, pitao sam se i dalje.
Nisam stigao da odgovorim na prethodnu opasku, jer je ponovo nešto povuklo moj plovak. Uz tešku borbu sam izvukao još jednog šarana. Simović se pravio da ne primećuje. Mirno je namotao svoje štapove. Zatim je izvukao neki mali uređaj i usmerio ga ka jezeru.
„Sonar“, prokomentarisao je hladno. „Pomaže da vidimo gde se nalazi riba“ Pogledao je pažljivo u ekran i nakon nekoliko trenutaka zadovoljno isključio uređaj. Stavio je drugu vrstu mamca na udice i ponovo elegantno zabacio.
Kako li sam pošao na pecanje bez prave opreme?
Već se ništa nije videlo, pa sam postavio zvonce na vrh štapa. Seo sam na travu i zagledao se u zvezde, koje su se pojavile na nebu. Razmišljao sam da li je dobro što me ovoliko hoće riba. Valjda je Simović sportski ribolovac i neće to prihvatiti k srcu. Nisam ja kriv, to je jednostavno sreća, zar ne?
Misli mi je prekinula zvonjava. Činilo se kao da celo jezero zvoni. Nije mi bilo jasno šta se dešava. Okretao sam se oko sebe da otkrijem izvor buke.
fishing-602895_960_720„Hoćete li već jednom povući štap, zar ne čujete da riba cima?!“, viknuo je Simović. Iako zbunjen i usplahiren, uspeo sam da izvučem šarana. Nisam se čak ni slikao sa njim. Lice mi je gorelo. Srećom, pa se nije videlo u mraku. Baš mi je bilo neprijatno. Ponovo sam zabacio po osećaju.
 Nije prošlo mnogo kad se začulo moje zvonce. Ni sam ne znam kako sam uspeo da izvučem još jednu ribu.
Simović je samo poluglasno huknuo.
„Mislim da je vreme da krenemo“, rekao je Simović hladno.
I meni je već bilo neprijatno zbog moje očigledne sreće i Simovićevog očiglednog nedostatka iste, pa sam jedva čekao da krenemo.
Simović je bez imalo pažnje pobacao svoju opremu u zadnji deo hamera. Ćutke smo seli jedan pored drugog na zadnje sedište i uputili se ka gradu.
Tišina je brzo ispunila svaki ćošak vozila.
„Kada će biti najbolje da vas pozovem da se dogovorimo oko intervjua? Moraćemo da obavimo više razgovora da bih mogao što bolje da napišem vašu biografiju“
Simović je samo promrmljao nešto nerazmljivo.
Ostavili su me ispred moje zgrade bez reči.
Supruga me pitala kako je bilo na pecanju.
„Loše“, odgovorio sam. „Imao sam suviše sreće.“fly-fishing-474090_960_720
„Kako je loše kad imaš suviše sreće?“, začudila se.
„Nadam se da nećemo saznati“, gorko sam odgovorio.
Sutradan je počelo.
Prvo su me zvali iz redakcije i rekli da ne moram da dolazim neko vreme na posao. Odmah posle su mi se javile i druge novine i portali sa kojima sarađujem i predočili da će me kontaktirati kada im zatrebaju moji tekstovi.
Simovićeva sekretarica više nije imala prijatan glas, već je bio obavijen u hrapav led.
„Gospodin Simović je zauzet, javiće vam se kada bude mogao.“
I eto, izgleda da je vreme da tražim novi posao. Možda da pređem u ribolovce? Samo kako ću bez prave opreme?
Slike – TheDigitalWay, stevepb, suzi1, 20072, chemid, zdenet, meinersterampe

11 thoughts on “Pecanje

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *