Odliv mozgova

„Dobro, hajde sada lepo ispričaj svojim rečima, šta se desilo.“
Sve vreme mi je u lice bila uperena lampa, pa nisam mogao baš najbolje da vidim gromadu koja je sedela preko puta mene.
Žmirkao sam nesigurno.
„M-m-m-možete li o-o-ovu lampu, malo da pomerite?“, upitao sam nesigurno.
„Lampu?“, začuo sam mekši glas. „Šta je sa lampom? Aaa, slučajno je okrenuta u tvoje lice? Izvini, to kolega voli povremeno da bude melodramatičan. Stare navike se teško gube“, dodao je uz šeretski osmeh.
Kada su sklonili lampu, trebalo mi je nekoliko trenutaka da se priviknem na normalnu svetlost. Sedeo sam u memljivom podrumu policijske stanice, bar sam pretpostvio da sam tamo. Nije bilo prozora, lažnih ogledala, kamera. Ničeg, samo nemalterisani zdiovi crveno-braon fleka (mislim da je bolje da ne razmišljam o njihovom poreklu), gola sijalica na plafonu, sto sa lampom i dva inspektora koji sede preko puta mene. Jedan, krupniji, ogromnih šaka divljačnog pogleda. Drugi, pitomiji, sitnije građe, uglađenijeg govora.
Mršavi je sve vreme nešto zapisivao u mali crni notes. Gledao je malo u mene, malo u metalni kofer, koji je stajao na podu.
Već sam, izgubio predstavu koliko dugo me drže ovde.
„A-a-li ja ni-nisam ništa u-uradio“, pokušavao sam da objasnim.
„To tek treba da se utvrdi. Nego, kaži ti nama šta se desilo.“
„V-v-v-već s-s-s-sam vam i-i-i-ispričao nekoliko puta“, zamucao sam.
„Nema veze, hajde sad mirno i smireno i svojim rečima, imamo dovoljno vremena. Samo da utvrdimo neke detalje“, rekao je sitniji od dvojice ispitivača.
Sedeo sam vrpoljeći se u stolici.
„Nervozan? Kriješ nešto, ološu jedan. Sad ćeš ti meni propevati!“, podviknuo je orijaš, počeo da ustaje iz stolice i maše svojim ogromnim šakama.
„Stani Rade, nećmo tako, gospodin je ipak naučnik. Moramo da budemo na nivou.“
Rade je zarežao i mirno seo na stolicu.
„Eto“, nastavio je „vidiš da možemo da budemo civilizovani. Cigaretu?“, pitao je moj spasioc.
Prihvatio sam sa zahvalnošču ponuđenu cigaretu. Nisam bio baš neki pušač, ali u ovakvoj situaciji bih prihvatio i tečni otrov, samo ako bi mi pomogao.
„Kao što sam već rekao, radim u istraživačkom centru. Odande sam pokupio neke uzorke i krenuo ka granici, na ranije zakazano predavanje. Kada sam stigao na granični prelaz, na pitanje šta imam da prijavim, rekao sam šta imam i priiložio svu dokumentaciju. Carinici su me zamolili da izađem iz kolone, zatim su došli i policajci sa dugim cevima i uperili ih u mene kao da najgori kriminalac. I sada sam ovde sa vama.
Policajci su me gledali krijući se iza svetlosti lampe.
„Dobro, de, kaži lepo ti nama šta će ti ovo čudo u metalnom koferu.“
„Dajte, molim vas, već sam rekao., Imao sam predavanje u inostranstvu i ovo mi je bio rekvizit“, molećivo sam odgovorio.
„Ti stvarno misliš da mo mi budale?“
Ugrizoh se za jezik, smatrajući da nije pravi trenutak da se pravim isuviše pametan i da iskreno kažem šta mislim.
„I baš ovo si nosio u inostranstvo? Nisi mogao da poneseš plastični model ili da imate sliku sa projektora?“, nastavio je sitniji inspektor.
„Ne, moje istražvanje je veoma važno i morao sam da imam pravi model.“
Obojica inspektora su me gledali kao da su otvorili pokvaren sir, ostavljen deset dana na suncu u zatvorenoj kesi.
„Predavanja, kongresi, samit, nauka. Nemoj ti meni da pričaš!“, povikao je Rade, krupniji policajac, otvorio kofer i izvadio njegovu sadržinu – ljudski mozak, umotan u kese sa ledom.
„Molim vas, nemojte ga vaditi, vratite ga na led. Upropastićete uzorak.“
„Nemoj ti nama Upropastićete uzorak, znamo mi vrlo dobro šta je ovo!“
Zbunjeno sam ih gledao
.
„Ovo je – odliv mozgova“
„Molim?“
„Da, da, odliv mozgova, čitamo stalno o tome“, zapenio je krupniji inspektor, dok je njegov kolega odobravajuće klimao glavom. „Nosiš domaće mozgove u inostranstvo i tamo ih prodaješ. Stevo, pusti me da ga samo malo pritegnem. ima da peva kao ptičica.“
„Čekaj Rade, ne možemo odmah da bijemo, prvo moramo da pokušamo da razgovaramo. A za posle ćemo videti.“
„Vi se sigurno šalite?“, zapanjeno sam upitao.
„Nikako“, potvrdio je krupniji inspektor. „Odnosiš tamo nekim strancima naše mozgove, oni te za to masno plaćaju. Sve mi dobro znamo.“
„I šta onda? Vadim ljudima mozgove i onda?“
„I onda ih ubacuješ u glave tih kapitalista“, odgvorio je Steva.
„Vi ste neverovatni“, bio sam i dalje u šoku. „To što pričate je nemoguće. Mozak ne može da se presadi.“
„Te priče čuvaj za nekog drugog. Gledao sam film u kome su to uradili“, potvrdio je Steva mršavko.
„Vas dvojica ste hit… Ubacujem ljudima mozgove?! Neverovatno! Pa sve i da je moguće, kako bi ljudi išli bez mozgova?“
Zapravo, na ovo pitanje sam već znao odgovor, jer mnogi i idu ulicom i nisam siguran da imaju mozgove. Iz razmišljanja me prenuo glas.
„Koristiš beskućnike, izbeglice, kriminalce.. Ko zna,“
Stajao sam kao riba na suvom i nisam mogao da dođem do daha.
„Vas dvojica ste kompletni ludaci. Nemam više snage da vam bilo šta objašnjavam. Pustite me, moram da stignem na predavanje.“
„Biće vremna za predavanje. Nego, hajde sada lepo ispričaj svojim rečima, šta se desilo.“

6 thoughts on “Odliv mozgova

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *