Noblesse Oblige

Mlada žena u poslovnom kostimu, pažljivo je slušala sagovornika.
„I vi mislite da je vaš posao osnovni uzrok problema?“, upitala je držeći kožni rokovnik preko prekrštenih dugačkih nogu.
„Ne da mislim, nego jeste. Ubi me posao“, gunđao je muškarac.
„Dešava se to da bude preveliki pritisak na poslu. Volite li vaš posao?“
Razmišljao je kratko, a onda odgovorio.
„Naravno da volim. Tim poslom sam hteo da se bavim još kad sam bio u nižim razredima osnovne. Gledao sam tada neke komšije, koji su bili u struci. Njihov posao se činio, a i jeste bio, ispunjenje svih snova…“
„Stvarno? Onda se može reći da su vam se ispunili snovi?“
„Kako da nisu. Bilo je stvarno mnogo predivnih trenutaka. Evo i sad kad se setim, sve me neka milina obuzme. Nema boljeg posla na celom svetu. Lep, kreativan posao. Dozvoljava ti da se iskažeš u najboljem svetlu. A opet, kažu da treba biti oprezan sa željama, jer mogu da se ispune-“
„Da li možete da pretpostavite u čemu je problem?“
„E, doktorka, ima tu sto stvari. Ali stres je taj koji me u poslednje vreme uništava.“
„Svaki posao je stresan, u nekoj meri.“
„Tačno, ali moj posebno. Eto, sve čitam neke liste najstresnijih poslova i svega tu ima – kontrolori letenja, piloti, građevinci, učitelji, socijalni radnici, mašinovođe, vatrogasci. Bude ih raznih. Samo niko da stavi moj posao na spisak. I to treba da ga stave na prvo mesto. Pa čak i ovaj tvoj poao je na listi.“
„Videla sam te liste, ali ne treba da obraćate pažnju. Uprkos svoj lepoti, priznajem da i moj posao ume da bdude izuzetno stresan. Svaki posao može biti stresan, ako vas ne ispunjava. Pretpostavljam da u početku nije bilo tako?“
„Ma kakvi, jedva sam čekao da počne radni dan…  Pun elana sam obilazio poslovne partnere, pregovarao, davao predlologe za poboljšanje saradnje. Razvijao moju kreativnost do neslućenih granica. Pesma, kežem vam. Divota…“, odgovorio je muškarac, setno gledjući kroz prozor.
„I šta se desilo?“
„Skupilo se previše posla. Nema ko da mi pomogne, već moram sve sam da radim. Mnogo više radim nego nekad, a zarađujem manje.“
„Jeste li pokušali da prebacite deo poslova na druge, na vaše saradnike, na neke nove ljude?“
„Probao sam, ali ne mogu da nađem kvalitetne ljude. Em neće da rade, em neće da nauče, em traže neke ogromne plate, em potkradaju. Užas živi, ne možeš nikome da veruješ.“
„Teško je naći kvalitetne saraadnike.“
„Nije teško, nego nemoguće“, nastavio je vidno iznerviran. „A tek što sam umalo izgubio sve u nekoliko navrata kada su se ti mladi ljudi okrenuli protiv mene. “
„Mnogi misle da je vaš posao poprilično opušten i miran“, rekla je žena mirnim glasom.
„To se samo tako čini, kad gledaš sa strane. Svi vide samo dobre stvari – novac, poštovanje, prestiž, glamur. Niko ne vidi ono što je iza – pritisak, stres, stalne spletke, nedostatak slobode…“
„Niste slobodni?”, začuđenao je upitala.
Rezigniano je odmahnuo rukom.
„Gde sam slobodan? Svaki deo mog života je deo nekog protokola. Imam manje slobode od tamo nekog siromaška, koji radi normalan posao za platicu. Taj čovek je slobodan, ja ne. Ne smem ni da pomislim šta bi bilo kada bih se ogrešio o pravila. Ima ih više nego na engleskom dvoru.“
„Ne bi bilo dobro, pretpostavljam?“
„Ha, dobro! Pa pojeli bi me kao ajkule. Tužno je to“, tužno je odmahnuo glavom.
„Moram svaki dan da provodim sate u  teretani, da bih bio što veći. Ne mogu da ti opišem koliko me nervira misris znoja, vežbanje, sprave, koje svi koriste…“
„Moram da tetoviram verske  i nacionalne motive, obavezno imena dece. A ja se užasvam igala i tetoviranje je, po meni,  teška budalaština. Ali moram zbog drugih.“
„Zanimljivo, nisam znala da i tu postoje protokoli?“
„Eee, ima ih onoliko… Taman posla da vozim nekog Punta ili tako neki gradski auto. Moram da vozim što veću Mečku ili Bembaru, u najgorem slučaju neki Audi. Muka je sa tim. Niti mogu da ga parkiram, niti uživam u brzoj vožnji.
Zamisli da oženim neku običnu devojku? Nema šanse. Zna se, morala je da bude neka nafurana ribetina,  poželjno je d aima što više silikona. Volim kad su žene prirodne, ali džabe.
Moj novac moram da investiram samo u kafiće, nikako u, recimo, organsku poljoprivredu. Ne to, je ispod mog položaja. Noblesse oblige, što bi rekli Francuzi., Taman posla da neko od mojih pajtosa čuje kako pričam.“
„Težak je taj pritisak okruženja i nije se lako izboriti sa njim. Ali bar to što vidite gde je problem, je prvi korak u vašem izlečenju. A kako spavate?“
„Kako, nikako. Po celu noć se okrećem.“
„Pokušajte da popijete toplo mleko ili da meditirate il  da nađete neki treći način da smirtite misli. A mogu i da vam prepišem lekove za smirenje“
„Ma ne. Ja sam mrtav umoran. Ali ne mogu da spavam kad me stalno žulja pištolj ispod jastuka. Kako da spavam? Ne mogu više, poludeću“
Oči su mu zasvetlucale, brzo je izvadio pregršt papirnih maramica iz kutije sa stola.
„Ne mogu doktorka, ne znam šta da radim, dosta m ije da se pretvaram. “
Lice mu je bilo obliveno suzama. Minuti su prolazili ispinjeni stipinom i povremenim jecajima. Zgrabio je punu šaku papirnih maramica i brisao svoje mokro lice.
„Doktorka, nemoj slučajno nekome da ispričaš za ovo što mi suzi oko. To je sigurno od neke promaje.“
„Ne brinite, neću nikom reći, znate da mene obavezuje lekarska etika“
„Mnoge su obavezivale i ozbiljnije stvari od te etike, pa ih eno na dnu reke. Nego, šta ja da radim sada? To ti meni kaži.“
„Može,o da održavamo senanse i dalje.“
„Dobra si mačka, ali ne znam baš da li mogu stalno da dolazim. Mojoj ženi se to ne bi svidelo.“
„Mislila sam prave seanse, razgovore“, odgovrila je donekle uvređeno. „Mogu da vam prepišem i neke lekove za umirenje.“
„A, ne, ništa hemija“, odgovorio je zgađeno.
„Onda jedino da eliminišete izvor stresa.“
Ćutao je i namrgođeno posmatrao sagovornicu. Ona je počela nervozno da se meškolji. Lice mu se ozarilo osmehom.
„Ma, bravo doktorka.. To je prava stvar. Tačno ću sad lepo da eliminišem sve stresove. Ima novine da napunim njima. Hajde doktorka, vidimo se drugi put. Hva la na pomoći, ima da te preporučim svim prijateljima.“
Dok je napuštao ordinaciju , na stočić pored vrata je spustio pozmašanu sumu novca.
Smejući se. Istovremeno je brzo pričao telefonom.
„Pazi, tebra, pozovi sve šefove,  želim da popričam sa njima.“
Devojka je zbunjeno gledala za svojim pacijentom.
„Ali ja nisam mislila…“
Nakon nekog vremena, slegnula je ramenima.
„Dobro, ko i tako sluša psihijatre?“
UDARNA VEST
Lom u podzemlju!
Kako naša redakcija saznaje, sinoć su se u restoranu „Š’a je bilo?!“ okupili glavni predstavnici gradskog kriminalnog miljea. Najveći među njima, Kiza Čvrga (nadimak je dobio jer je čvrgom slao ljude u komu) je izgleda popustio sa živcima i odveden je u psihijatrijsku ustanovu.
„Ne znamo šta mu je bilo. Svi smo se lepo okupili, sve je bilo gala, razumeš? Besna kola, dobre i nafurane ribe, šampanjac, gudra na poslužavnicima, kajle, ono full paket. Na nivou“, ispričao je jedan od prisutnih drhtavim glasom. „Kad eto Kize, dolazi u nekom Puntu, prvo smo pomisli da je dostavljač pice. Obukao neke pocepane farmerke i majicu sa nekim stranim bendom. Izgleda kao padavičar. Sa njim neka naočarka u džemperu. Mi gledamo i ne verujemo. Počeo da nam priča kako izlazi iz posla, da prodaje kafić. A znaš kakav kafić ima? Sve gips, mermer i pozlata, fantazija. Hoće da čuva koze i da ide na selo, ona naočarka će sa njim. Počeo da nas grli i da nam priča da nas voli. Bolesnik. Neki hteli da ga srede utokom. Nisam dao. Greh je ubiti ludaka. Odveli smo ga u ludnicu, pa neka tamo vide šta će sa njim. E, kakav je Kiza bio frajer, šteta za čoveka. Ubi ga ovaj naš stresan posao.“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *