Nestao auto

pic by by DreamOfYou
Verovatno se sećate mog problema sa parkiranjem, a i druge nezgodacije koje sam imao u tom autu. Nedavno mi se desilo nešto još gore.
Ukrali su mi auto sa parkinga.
Ko? Kada? Kako? Zašto? Jesu li ih uhvatili, pa stavili na muke?
Da krenem redom.
Svako jutro parkiram auto ispred redakcije. Svi znaju da je moje mesto skroz u ćošku, između žardinijera i kontejnera. Dobro, nije baš da su se ostali tukli za to mesto, pošto kontejner, em smrdi, em mi ovi iz Čistoće svako malo čuknu auto, ali nema veze.
Mesto je moje.
Pre tri dana, nakon ludinice na poslu, krenuo sam ka autu i zastao u čudu.
Nema ga na parkingu.
Utrčavam izbezumljeno u zgradu redakcije i pitam portira Simu da li je video šta mi se desilo s autom?
“Jok ”, odgovara ovaj i nastavlja da gleda neki rijaliti Samci.
“Da nije bio pauk. Daj da vidim snimak nadzorne kamere.”
“Pauk ovde ne ulazi, jer mu je mnogo usko. A snimak ne možeš da dobiješ bez odobrenja direktora ili uz sudski nalog.”
Znajući koliko je Sima zatucan , odjurio sam do direktora i posle pola sata uspeo da mu objasnim šta mi treba. Pristao je da mi da odobrenje da pregledam snimke, ako pristanem da radim feljton o zaboravljenim pilićarskim pobednicima. Šta ću? Pristao sam i kao bez duše se spustio do portira Sime sa potpisanim odobrenjem. Čita on zadovoljno papir i na kraju kaže:
„Nema“
„Šta, bre, nema?“
„Nema snimaka, te su kamere postavljene samo kao fora.“
Nekoliko trenutaka sam samo otvarao usta kao riba na suvom.
„Da se ti lepo nosiš u tri lepe. Zašto si me onda naterao da idem do direktora i da se ponižavam pred njim, što mi odmah nisi rekao da snimci ne postoje???“
„Službena tajna, nisi bio ovlašćen da znaš.“
Tresući se, zapalio sam cigaretu i drhtavim glasom pozvao policiju.
Niko se nije javljao. Tipično.
Seo sam u prvi taksi i krenuo ka policijskoj stanici.
U međuvremenu sam pozvao Jocu Žicu, koji se bavi kradenim automobilima. Zapravo, on ih krade. Nadimak je i dobio jer može da ukrade svaki auto uz pomoć komada žice. Sad ima svoje zaposlene, koji idu na teren, a on se bavi samo administracijom. To se zove napredovanje u poslu.
„Druže, izgleda da mi je neko digao auto ispred redakcije, možeš li da se raspitaš da nije neko od tvojih klinaca?“
„Koji auto?“
„Škoda felicia, 2000 godište, crvena, udarena je sa le…“
Moje izlaganje je prekinulo gušenje od smeha sa druge srane žice.
„Izvini, brate, ali nisam mogao da se suzdržim. Pa to ne bi ukrali ni ovi moji klinci početnici od deset godina. To je sigurno neko uzeo da se malo provoza pa će ga ostaviti kada mu nestane goriva. Ali ne brini, pitaću ove moje klince. Daj mi detalje o autu… I idi u sobu 217 u onaj tvoj MUP, moraš i njima da prijaviš nestanak auta.“
U navedenoj sobi sedeo je brkati policajac raskopčane košulje, a ispod je imao flekavu i rupičastu siledžijku. Jasno je da je bio toliko dlakav, da zimi može komotno go da legne u sneg, bez da mu bude hladno.
„Zatvori ta vrata, hoćeš da me ubije promaja?“, prodrao se na mene.
Brzo sam zatvorio vrata
„Izvinite, meni su ukrali auto, pa sam došao da prijavim. U pitanju je crvena Škoda felicia, BG 430-970 i… “
Počeo je da se guši od smeha. Posle nekoliko minuta je, brišući suze, naopokon došao od vazduha. Malo je bilo reći da sam bio uvređen njegovim ponašanjem i nepoštovanjem mene kao građanina.
„Ti si taj nesrećnik? Kad me Joca zvao nisam verovao, bio sam ubeđen da je u pitanju neka sprdnja“, nastavio je i dalje se smejući.
„Joca Žica vas je zvao?“, zapanjeno sam upitao.
„Da, i on se smejao dok mi je pričao. Rekao je da si ti njegov prijatelj i da uradimo sve što možemo. Sve za Jocine prijatelje. Svi mi kupujemo automobile od njega, niko ne nudi tako povoljne cene. Sad ću javiti patrolama.“
Pozdravio sam se sa Brkom uz obavezno grljenje i ljubljenje i polako krenuo ka kući. Sad, kad sam znao da čvrsta ruka zakona traži moj auto, bio sam potpuno smiren.
A onda me pogodilo. Za tri dana treba da vozim oca na operaciju. Ako mu kažem da su mi ukrali auto, pogodiće ga infarkt, pa ću morati i njega još da nosim na duši. Supruga se složila da treba da ćutimo, bar dok ne prođe operacija, i postoperativni period.
Kud baš meni da ukradu auto? Najgore od svega je što treba da ga otplaćujem još trinaest rata. Da, čak i takvi automobili mogu da se kupe na kredit.
Potpuno rastrojen, došao sam do stana. Nisam bio u stanju ništa drugo da uradim osim da ćutim. Supruga me ništa nije zapitkivala, sve joj je bilo jasno.
Seo sam na terasu, srkutao kafu, palio jednu za drugom, cirkao onu ujka Rakinu, razmišljao o zloj kobi koja me snašla. Tako sam dočekao i noć. Pažnju mi je privuklo neko komešanje na parkingu ispred zgrade. Neki mučenik je pokušavao da se uvuče u neverovatno usko mestašce, između dva drveta.
Sunce ti poljubim, koja sam budala, pogodilo me kao ciglom.
Izjurio sam iz stana, ne stigavši ni da se javim supruzi.
Stigao sam do zgrade redakcije i spustio se dve ulice niže.
I tamo je bio.
Moj dragi auto je stajao uguran između dva drveta. Tog jutra sam u obližnjem kafiću imao sastanak. Kasnio sam, pa nisam ni išao do redakcije, već sam se uparkirao na ovom mestu. Kako sam samo mogao da zaboravim.
Ispod brisača se nalazila kazna za parkiranje.
Nema veze, bitno je da sam našao moj automobil.
Pao mi je kamen sa srca.
Blažen, seo sam u auto i krenuo ka kući.
Nisam prešao ni dvesto metara kada mi je put blokirao crni džip. Iz njega su izleteli krupni, kratko ošišani momci, prekriveni tetovažama, obučeni u trenerke.
Bez reči su me izvukli iz auta i počeli da me udaraju. Nisu se obazirali na moja pitanja i jauke.
Nešto kasnije jedan od njih je nekog pozvao mobilnim.
„Brate, našli smo onog tipa, pošaljite ekipu.“
Predah od batina mi je prijao, da povratim dah i da pokušam da saznam zašto me tuku. Nije prošlo ni pet minuta kad se pored nas zaustavila policijska marica iz koje su izleteli krupni momci iz interventne.
Spašen sam, pomislio sam.
Policajaci su prišli tabadžijama.
„Momci, ima li ovde nekih problema?“
Tišina.
Odjednom počinje uzajamno grljenje, ljubljenje i osmehivanje.
Zbunjen, nisam znao kako da reagujem.
„Znači, ti si taj. “, rekla je gromada od policajca, koja mi se približavala sa zlokobnim osmehom.
„Brate, ćapili smo ga baš kad je ‘teo da zapali Škodilakom. Nismo ga mnogo peglali, rek’o nam Joca Žica da budemo nežni“, dodao je jedan od ćelavaca u trenerci.
„Obo je nekba grebka“, zakukao sam kroz natečena usta.
„Nema greške, ceo dan te svi tražimo. Dobro je da su te prvo našli ovi dobri momci, ko zna kako bi prošao da te je dohvatio neko drugi.“
Bolovi u celom telu su me sprečavali da se složim sa njegovom konstatacijom.
„Kradeš automobile od sirotinje, i još radiš sam bez zvanične ekipe, a pri tome ne plaćaš porez policiji. Šta ti misliš kako bi bilo kada bi svi počeli tako. Nastao bi haos. Više se ne bi znalo ni ko krade, ni ko hvata, ni kome smeju da se kradu kola ni kome ne smeju. Ccc.“
„Abi, obo je mob abto.“, probao sam da im kažem.
„Ma nemoj? Dokaži, daj dokumenta.“
Tada sam shvatio da sam iz stana izleteo bez i jednog dokumenta.
Naravno, panduri su me uz ćuške ubacili u maricu.
U stanici sam dobio još neku prociju šamara. Tešku ruku ima ta čvrsta ruka zakona.
Brzo sam shvatio da je bolje da ćutim, jer čim bih progovorio usledila bi ćuška.
Ostatak noći proveo sam u memljivoj ćeliji sa narkomanima i pijancima.
Tek prekosutra u neko doba, kada su proverili moje otiske, policajci su zaključili da sam ipak ja pravi vlasnik mog auta.
Ekspresno su me izbacili iz stanice, ali ne pre nego što su mi napisali kaznu za ometanje organa u radu. Misleći time da sam ih zavlačio pričom o ukradenom autu.
Izubijan, pocepan, smrdljiv dovezao sam se do kuće.
Na suprugin zabrinut pogled i neizgovoreno pitanje, odgovorio sam:
„Sve je u redu, policija i njihovi saradnici su mi pomogli da pronađem naš auto“, odmahnuo rukom i strovalio se u krevet.

21 thoughts on “Nestao auto

    1. Najzanimljivje od svega je da se ovo desilo jednom mom prijatelju. Tj. parkirao je auto na neuobičajenom mestu i mislio da su mu ga ukrali, pa prijavio pandurima, setio se tek uveče… Nije dobio batine, ali mu nije bilo lako… 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *