Menadžer

Mile “četr’es posto” sedeo je, ili bi bolje bilo reći ležao, u fotelji za ogromnim crnim stolom od punog drveta. Ćevapoliki prsti jedne ruke držali su kristalnu čašicu sa dunjevačom, a u drugoj Drinu bez filtera. Za divno čudo nije nosio nikakav nakit, čak ni prsten pečatnjak ili ogrlicu od nekoliko stotina grama. Ali to je samo zato što je imao užasnu alergiju na plemenite metale, praćenu gadnim osipom.
Zidovi kancelarije, pored toga štu su bili obloženi pločama od ružinog drveta, nosili su  i mnogobrojne fotografije gde je Mile bio okružen poznatim licima iz sveta sporta, umetnosti, zabave i naravno, politike. Jasna je stvar da je poznavao praktično svakog ko je nešto značio u javnom životu ove male zemlje.
Zabrinuto je gledao u zlatnu tečnost u svojoj čaši. Posao mu nije išao loše, ali treba mu nešto novo, nešto što će uzdrmati javnost, a njemu doneti mnogo puta po čuvenih 40%. Sad se svaka šuša bavila ovim poslom i ništa više nije kao nekad. Danas klinci postanu popularni i bogati samo ako okače bilo kakvu budalaštinu na onaj You Tube . Koncept mu je bio jasan, ali mu je smetalo što on tu ne može nikako da se ugradi…
Povrh svega, sekretarica Milica je zakazala nekom novom klijentu sastanak sa Miletom u ponoć.  Dešavalo se da nekoga primi kasno, ali nikako u ovo zlo doba i nikad u kancelariji, već u nekoj kafani, kako i dolikuje poslovnom svetu. Kako li je taj samo uspeo da nagovori Milicu, najbolju sekretaricu na svetu,  da zakaže sastanak u ponoć i ko je zapravo taj?
Istini za volju, imao je dobar osećaj za večerašnji sastanak.  Ukrštao je put sa različitim ludacima, ali šesto čulo mu je govorilo da će večerašnji ludak biti poseban. Samo da se još i pojavi…
Starinski sat sa kukavicom je otkucao dvanaest puta. Telefon ispod Mileta je jednom tiho zazvonio.
„Šefe, gospodin je stigao, da li da ga uvedem?”, čuo se Miličin topao glas.
„Da, da, neka uđe”, odgovorio je Mile vrteći čašu.
Prekinuo je vezu, zarotirao stolicu i pogledao kroz prozor.  Iz Miletove kancelarije, ceo Beograd se video kao na dlanu.
„Izvinite što sam zakazao sastanak u ovo doba, ali ne izlazim iz kuće tokom dana, te se  obično trudim da sve svoje poslove obavljam noću.”
Muževan i malo jeziv glas je Mileta vratio u stvarnost. Nije ni primetio kada se gost uvukao. U fotelji je udobno zavaljen sedeo brkati muškarac star nekih 40 godina. Žene bi verovatno rekle da je privlačan, onako visok i skladno građen,  crnokos, sa gustim oblikovanim brkovima.  Ali najupečatljivije na njemu su zapravo bile prodorne oči i lice koji nisu odavali nikakvu emociju. Odeća mu je bila, u najmanju ruku,  staromodna – opanci, čakšire, vezena bela košulja i  šajkača. Mile je izgarao od želje da što pre sazna razloge ovako neobične posete, ali je iskusno ćutao i čekao da sagovornik otvori karte. Nešto mu je govorilo da je ovo sudbinski susret, samo nije znao da li će to biti pozitivno ili negativno. Mada, još se nije dogodilo da Mile ne okrene sve što pođe naopako u svoju korist.
„Izvinite još jednom na ovom kasnom uznemiravanju, ali ne izlazim iz kuće tokom dana, a opet iz pouzadnih izvora znam da ste i vi noćna ptica. Naravno, ne iz istih pobuda kao ja.”
„Dugo se već bavim ovim poslom i mislim da me više ništa ne može iznenaditi”, odgovorio je Mile nehajno. Podigao je flašu sa dunjevačom i upitno pogledao gosta, na šta je ovaj odmahnuo glavom.
„Neko drugo piće?”
„Ne, hvala. Vodim poseban režim ishrane, te stoga ne konzumiram alkohol. Čini mi se kao da vekovima nisam liznuo ni kap alkohola.”, odgovorio je dok je punio drevnu predivno izrezbarenu lulu napravljenu od kosti nepoznate životinje.
“Hvale vredna osobina. Mnoge su velike karijere propale zbog problema sa pićem.”, primetio je Mile dok je sebi dopunjavao čašicu.
Nakon toga, obojica su ućutali na nekoliko trenutaka. Mile je znao da njegovog sagovornika muči nešto ozbiljno, ali je i dalje ćutao. Ljudi su se najviše otvarali kada ih ne bi pritiskao. Srpljenje je ključ uspeha u njegovom poslu, a on ga je imao u neograničenim količinama. Neobičan gost je duboko uzdahnuo.
Evo ga, sada će…. Prošlo je Miletu kroz glavu
„Iako se to možda ne vidi na mom licu, neverovatno sam uzbuđen, pa sam zbog toga potpuno smetnuo sa uma da vam se predstavim.“ – pročistio je grlo – „Ja sam Petar Blagojević“
Mrtva tišina, niko se ne pomera. Napetost u vazduhu je bila opipljiva.
„Nemojte se ljutiti, vaše ime mi je odnekud poznato, ali ne znam odakle. Da li se bavite nekim javnim poslom?.“
„Još uvek se  ne bavim javnim poslom, ali nadam se da ćete mi vi u tome pomoći. Dakle, ja sam prvi srpski i svetski vampir.“ – sasvim ozbiljno je rekao Petar.
„Bojim se da je to mesto zauzeto, i  ta čast pripada Savi Savanoviću“ – uzvratio je Mile, trudeći se da ostane ozbiljan. Bože, ovaj je stvarno jedan od ozbiljnijih ludaka.
„Sava Savanović! Taj prokleti baksuz i plagijator.“ – povisio je Petar ton, a čelo su mu prošarale vene – „Uvek svi spominju samo Savu, a šta je  sa mnom? O meni su čak pisale bečke novine. Evo, pogledajte…“
Pružio mi je prastari novinski list u zaštitnom omotu – Wienerisches Diarium 21.07.1725. Ovo veče postaje  sve zanimljivije, ali je Mile već izgubio previše vremena na ove budalaštine i došao je trenutak da isprati neobičnog gosta..
„Sve je to lepo, dragi gospodine, ali sve i da vam poverujem da ste vampir, nije mi jasno šta želite od mene.“
Povukao je dva dima iz lule i iznenada se nagnuo prema Miletu, pokazavši mu ogoljene dugačke očnjake. Dok su se Miletu polako vraćale osnovne životne funkcije, Petar je nastavio kao da se ništa nije desilo.
„Vidiš, ja sam oduvek bio pravi čovek sa sela, ceo život sam se mučio, a ništa mi nije bolje ni poslednjih 300 godina. Živim u nekoj vlažnoj rupi, okružen pacovima, crvima i bubama, koji su mi i prijatelji i hrana. Luksuzni zamak, zgodne vampirice, mnogo mlade krvi za piće, sve su to bajke, bar za mene. Verujem da ima kolega koji tako žive, ali za mene je sve samo čemer i jad. Imam određene moći, ali veoma skromne, eto, uspeo sam da ubedim Milicu da zakaže ovaj sastanak, ali nisam uspeo nikoga da ubedim da mi recimo, bar prepiše vilu na Dedinju.“
Mile „četres posto“ ne bi bio to što jeste da nije uspevao svemu da se prilagodi. Ako je ova priča tačna, mogućnosti će biti mnogobrojne. Bilo mu je jasno gde vodi ovaj razgovor, ovo će biti posao života.
„E, odlučio sam da ne mogu više tako. Hoću i ja da malo uživam u životu, želim novac, slavu, žene, želim sve. Eto, zato sam došao kod vas, pa mi odmah kažite da li možete da mi pomognete?“
Mile ga je pogledao svojim poslovnim izrazom, što je recimo pogled koji lav uputi nemoćnoj gazeli,  zanjihao čašu sa dunjevačom i ispraznio istu u jednom gutljaju.
„To se zove ribrending. Ha, da li ću moći? Pa, sad sam to uradio za jednog našeg političara i tako sam mu promenio imidž da sam ga od zatucanog nacionaliste za samo par meseci pretvorio u prosvećenog humanistu i demokratu. Neću da otkrivam o kome je reč, ipak sam vezan svojom čašću, ali iznad svega ugovorom. Iz mojih ugovora se još niko nije izvukao, pa čak ni ja. Ne kaže se džabe da čak i Đavo lično dolazi kod mene kada mu treba čvrst ugovor. Pre svega, morate da znate, da moje usluge nisu jeftine.“
„Da, znam da vas zovu Mile „četr’es posto“. Što se mene tiče, ako mi obezbedite bolji život, s zadovoljstvom ću vam ih dati.“
„Tako je, ali tih 40% dobijam od sad pa na dalje i u buduće i ostajem, naravno, vaš jedini menadžer. Dalje, nećete mi vi davati te pare, već će sve uplate ići preko mog računa, moj knjigovođa će odvajati procenat koji mi pripada.  Zatim, apsolutno bespogovorno morate da slušate sve što vam pričam, ma koliko vam se činilo glupim. “
Petar je uzdahnuo i pružio ruku. Pogledali su se u oči i čvrsto rukovali.
Mile je sada bio potpuno u svom prirodnom elementu i zadovoljno je trljao ruke.
„Odlično, sutra uveče krećemo. Sastanak je opet ovde u isto vreme. Ima da napravimo čudo. Biće ovo najveća stvar još od čuvenog hodanja po vodi.  Napisaćemo knjigu, čuj knjigu – knjige, gurnućemo vas na televiziju, radio, novine, internet, naravno, žive emisije, rijaliti programi, intervjui…  Srećom, pa ste besmrtni, jer nećete moći da potrošite pare za tri života. Spremite se, jer od sutra više ništa neće biti isto.“
Ozaren i nasmejan, Petar je ustao i krenuo ka vratima.
„Hvala vam, Mile, vidimo se sutra u isto ovo vreme. Vratili ste mi nadu u život, da tako kažem.“
Mile se osvrnuo po praznoj kancelariji, pogledao kroz prozor panoramu grada.
„O, da, ovo će biti najveća stvar u istoriji sveta zabave.“
slika geralt

30 thoughts on “Menadžer

  1. Šone, kralju 😀 Sjajno. Podsjeti me na pisanje Karima Zaimovića i njegovu Tajnu džema od malina. Inače, odlična zbirka priča jednog ogromnog talenta koji nas je prerano napusatio, nažalost. Ukoliko naletiš negdje na to, obavezno pročitaj 😀 Ali ribrending i vampir hahahahaha

  2. Whats up! Marvelous piece of writing! I enjoy
    the method reviewed Menadžer | Moje priče;
    Popović Nešo. Quite interesting technique for reporting Menadžer | Moje priče;
    Popović Nešo. Positive profession! This is usually specialized article
    .
    I’m a tad green with envy because I can’t generate pretty much buyers.
    Re-writing sports activity would make myself personally yowl and
    in addition scared since i ought to write articles loads
    from today’s helpful method .
    Something similar to an extreme scenario yet one can find
    exist unique look at services, such as the one you can by the after that this specific url visual.ly, where by professional writers and
    then evaluators observe a mixture of writing web sites to
    aid whom are in search of school composing help

    1. Zato što sam njih kačio u vreme kada me niko nije pratio(prvih godinu i stino), a sve sam ih tada prebacio sa blogspota u 3 dana… 😀 Ali hvala što čitaš sada..

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *