Leteći pacovi

<a href=“https://www.bloglovin.com/blog/18906489/?claim=3ewyftsyewm“>Follow my blog with Bloglovin</a>
Samo što me uhvatio prvi san, kad evo njih ponovo.
Greb, greb, kljuc, kljuc…
Kao da namerno čekaju da legnem i pokušam da spavam.
Greb, greb, kljuc, kljuc…
Ti iritantni zvuci svrdlaju mi mozak od svitanja do sumraka.
Više puta sam zatvarao rupe kroz koje se provlače te prokletinje, ali su uvek pronalazili nove načine da se provuku kroz neku rupicu.
Šta sve nisam pokušavao.
Stavljao sam i zamke i one šiljke i otrov i uređaje koji rasteruju štetočine, ali ništa nije pomagalo.
Razmišljao sam i da ih pobijem i golim rukama, ali to jednostavno nisam ja. Možda bih to i uradio da, zapravo, ne znam za sebe u vreme kada su leteći pacovi najaktivniji.
Pitate se – kako?
Vrlo jednostavno. Noć je moje vreme. Noću radim, živim, danju spavam i tako ceo život.
Negde pred zoru se premim za spavanje, operem zube, iščistim ih koncem i pomislim, napokon ću se odmoriti. Malo morgen.
Proklete beštije počnu da mi čangrljaju nad glavom. Grebu, kljuckaju, guču.
Okrećem se levo, desno, nabijam glavu pod jastuk, lupam im odozdo, vičem, oni se malo primire, pa nastave ponovo.
Sve se nadam, dosadiće im, pa ću moći bar malo da se odmorim. Ali ne, nisam ja te sreće. Zadremam na momente, ali sve isprekidano, ne znam da li sam u ove dve nedelje spavao duže od pola sata u komadu.
Već danima ne spavam i to već počinje da utiče na moje zdravlje. Postao sam razdražen, nervozan.
Najgore mi je od svega kada predveče nekako ustanem i vidim da su mi sve opoganili svojom nečistoćom. Posao mi je takav da moram formalno da se oblačim, odela, kravate i slično. Šta ću, navlačim onda neke stare krpe, pa ribam, pa moram da se kupam posle, a sve mi se čini da mi se polako smrad tih štetočina uvlači u kožu. Pa žurim da se nađem sa prijateljima, a sve stojim malo dalje od svih, da slučajno neko ne oseti smrad golubova.
Odvratni, smrdljivi golubovi, mrzim ih više od belog luka, na koji imam alergiju.
Pišem ovu ispovest i jedva držim oči otvorene.
Za vampire je normalno da imaju malo ispijen izgled, ali ovo je već preterano.
Srećom, sada imam dobru vest. Otkrio sam u čemu je problem.
Neki moji prijatelji krvopije su mislili da će biti jako smešno, ako plate klincima smrtnika, da moj kovčeg preko dana pospu mrvicama i semenkama i da otvore prozor ili da pomere neki crep na krovu i na taj način puste leteće pacove. Bilo mi sumnjivo kada me nazovi prijatelji pitaju da li stavljam možda neki cvetni miris, da li je u pitanju gu-gu-guči, da li u poslednje vreme imam više sreće, da li ležem sa golubovima…
Problem sam rešio tako što sam unajmio grupu batinaša, koji će se pobrinuti za tu dečurliju. A posle ću se i ja sa njima obračunati, najviše ih volim kada su na sobnoj temperaturi.
A što se tiče kolega vampira. Zameniću im dezodoranse razblaženim rastvorom srebra. Nije smrtonsono, ali će svrbeti kao sam đavo. Neće mene niko praviti budalom.
Bliži se zora, odoh da se naspavam mrtvim snom.
slika Pexels

18 thoughts on “Leteći pacovi

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *