Kakav zločin, takva i kazna…

„Poštovani gospodine sudija, jasno vam je da je pred vama besprizoran čovek – Čovek kome ništa nije sveto. Čovek koji je spreman da prekrši sve tabue, samo iz obesti, uobrazilje i zarad sopstvene koristi“, nastavio je tužilac.
Sudija je ćutke posmatrao okrivljenog. Na njegovom lice se odražavala radoznalost, iako je pokušavao da održi masku objektivnosti.
„Upozoravam tužitelja da je na tankoj liniji sa celim ovim slučajem. Bio sam na korak da odbacim sve kao besmislicu, zato pazite šta radite.“
„Ne brinite, uvaženi gospodine sudija“, mirno je odgovorio tužitelj. „Slučaj je čvrst kao stena.“
„Poštovani sudija, moj uvaženi kolega pravi cirkus od procesa i od sudnice. Vreme je da prekinemo ovu šaradu. Moj klijent je bez razloga postavljen na stub srama.“
„Zločin okrivljenog je teži samim tim što bi zbog prirode posla on morao znati drugačije.“
„Nemojmo preterivati, uvaženi kolega. to što se moj klijent bavi određenom delatnošću, ne znači da je upoznat sa svim detaljima“, brzo se ubacila odbrana. „A i tako su ta pravila više kao običaji, nego što imaju bilo kakvu zakonsku snagu.“
„Kolega, setite se prve godine fakulteta. Od ujeda zmije umire i onaj ko ne razlikuje otrovnice. Isto tako, zakoni se primenjuje i na one koji ne poznaju propise.“
„Kolega, ne mešajte babe i žabe“, bila je nepopustljiva odbrana.
„Ne mešam, dragi moj, kolega. Jednostavno vaš klijent se ponaša neopisivo nedogovorno.“
„To je ipak malo paušalana ocena, zer ne?“
„Nikako, dragi moj kolega“, odmahnuo je tužitelj prezrivo rukom. „Poštovani gospodine sudija, mogu li da iznesem dokazni materijal?“
„Naravno“, odgovorio je sudija. „Vrlo nas sve zanima.“
„Vi ste verovatno upoznati sa zanimanjem optuženog?“
„Prigovor, to nema nikakve veze sa optužbom protiv mog klijenta.“
„Ima veze, još ako ima veze. a to ću i dokazati.“
„Odbija se prigovor, molim vas, nastavite sa izlaganjem.“
„Optuženi je, kao što je svima poznato – pisac. I to poznati pisac“, započeo je meko. „I verujem da je svako od vas pročitao bar neku od njegovih knjiga.“
Svi prisutni u sudnici su klimali glavama osmehujući se.
Čak je i sudija potvrdio.
„Moram da priznam da sam uživao u vašim knjigama“, nastavio je tužitelj prijatno se osmehujući. „Bio bih vam zahvalan ako biste mogli da se potpišete posle svega, poneo sam neke vaše naslove. Naravno, ako vam to nije problem.“
Optuženi je nesigurno potvrdio.
„Da naravno, nema problema.“
„Divno, baš mi je drago zbog toga. Ali zato sa još većom žalošću pristupam ovom suđenju.“
Tišina se spustila među prisutne. Znali su da sad počinje ono što su svi čekali.
„Kao što sam već rekao, optuženi je pisac. Posvetio je život knjigama. Da li je tako?“
Pisac se složio sa konstatacijom.
„Tako je, ceo moj život je posvećen knjigama i pisanoj reči.“
„Šta mislite o knjigama?“, upitao je tužitelj.
„Kako šta mislim? Volim ih, obožavam. Moj život ne bi imao smisla bez knjiga. One čine svet mnogo boljim mestom.“
„Drago mi je da to čujem, to je ispravno razmišljanje. Knjige doista svet čine boljim mestom, iako se nekad čini da ništa ne menjaju“, saglasio se tužitelj.
Nekoliko sekundi je ćutao da njegove reči dopru do prisutnih, te je nastavio energičnije.
„Baš zato je naša obaveza i veća, zar ne?“
Pisac se zbunjeno služio.
„I zašto ste onda radili to što ste radili?“, strogo je upitao tužitelj.
„Šta sam radio?“, pitao je pisac.
„Prigovor“, javila se odbrana. „Tužitelj postavlja neodređena pitanja.“
„Usvaja se“, složio se sudija. „Molim vas da preformulišete pitanje.“
„Izvinjavam se, biću konkretniji. Da li je tačno da ne koristite obeleživač strana da znate gde ste stali, već ubacujete bilo koji papirić, olovku ili nešto slično?“
„Jesam“, tiho je rekao pisac.
Uzdah je prošao sudnicom.
„Da li je tačno da ne objavljujete po društvenim mrežama slike knjiga koje ste kupili?“
„Šta imam da kačim svaku knjigu, koju kupim, to je moja stvar.“
„pfff, vaša stvar… Da li je tačno da čitate knjige dok perete sudove, pa vam se kvase stranice?“
„Dešava se povremeno, ali retko baš, možda kapne neka kap“
Sad se i čuo po neki zvuk neodobravanja.
„I da često jedete iznad knjiga?“
„Dobro, bude i toga, šta ću kad me zanima kako se razvija radnja?“
„Pa onda i malo hrane završi na knjizi?“
Pisac je slegnuo ramenima.
„Živ sam čovek, ali dobro… „
„A da li je istina da nekad knjigu samo ostavite otvorenu i, bez obzira što puca rikna i razlepljuju se listovi.“
„Pa, da, što da ne, nemam čime da obeležim i samo položim otvorenu knjigu na sto.“
Glasni uzvici negododovanja i zvižduci su zaglušili salu.
„Gospodine Sudija, vidite šta radi ovaj čovek i kao se odnosi prema knjigama? Ne pokazuje ni mrvicu poštovanja ka nečemu što je temelj civilizacije.“
Sudija je zgroženo gledao u pisca.
„Da li je tačno sve što govori tužitelj?“
„Jeste, ali opet…  Knjige. treba da se čitaju, da se savijaju, da se prljaju, da im ispadaju listovi, da idu od ruke do ruke, da se pozajmljuju, da se gube, da se pronalaze, da žive svoj život. Nije to svemirska knjiga postanka.“
„Mislio sam da se tužilaštvo igra sa ovom tužbom, jer ste vi ipak pisac… Ali istina je gora nego što sam očekivao“, tužno je rekao sudija. „Vi, prvi od svih biste morali znati vrednost knjiga i kako se čuvaju.“
„Šta? Da ih držim u celofanu, da ih omotavma novinama kad ih čitam, da ih otvaram samo malo da se ne izvuče papir, da gvirkam? Da se ne vidi da su ikad pročitane? Da samo stoje na polici? Šta pričate? To su samo knjige. Papir i karton, sa odštampanim slovima“
„Samo knjige?!“, dreknuo je sudija. „Znate li vi da sve moje knjige izgledaju kao nove, čak i kad su pročitane. Zato što ih čuvam.  Ovo je strašno. Žao mi je, što smo došli u ovu poziciju.“
„Ali, ali… Kao što sam rekao, to je samo papir i to su samo knjige. To nije važno. Važne su ideje koje knjige prenose i …“, započeo je pisac.
Sudija je podigao ruku
„Molim vas, ne ukopavajte se još dublje. Da vidimo šta kaže porota. Možete da odete u sobu za porotu, da porazgovarate o krivici optuženog.“
Predsednik porote je ustao.
„Neće biti potrebe da odlazimo, već smo doneli odluku.“
„Jednoglasno? Već““
„Tako je.“
„Dobro, i šta ste zaključili glede krivice optuženog?“
„Zaključili smo da je kriv bez ikakve sumnje,“
„Hvala, poroto“, rekao je sudija i zamislio se. „Srce mi se cepa, ali moram da vam odredim pravičnu kaznu. Zahvalite se vašim knjigama, koje su mi vrlo drage, što nećete dobiti najtežu kaznu.“
Sudnica je bila tiha poput grobnice.
„Nakon svega što smo čuli, dosuđujem sledeću kaznu. Pisac će ići od biblioteke do biblioteke u zemlji. Svaku knjigu koju su uništili takvi kao on, moraće da zameni.“
„Kako da zamenim?“
„Uklonite oštećenja, zamenite knjigu, kupite novu. A kako ćete to uraditi zavisi od vas. Prihodima od vaših prodatih knjiga, organizujte akcije sakupljanja novca, šta god…“
„Ali to će trajati godinama…“, zavapio je pisac.
„I vaš zločin traje godinama.“
Pisac je skrušeno klimnuo glavom,
„Još nešto“, dodao je sudija. „Možete li i meni da potpišete vaše knjige?“

 

Slika – succo

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *