Epidemija

Zavladao je neki čudan virus. Ne, ne mislim na ovo čudo što nas sad okružuje, to ide svojim tokom. Ne, ovo je nešto potpuno drugačije. O čemu se radi, pitate se. Evo, sad ću vam objasniti.
Možda znate da smo već neko vreme vlasnici malog crnog psa. Dobro, sin jedinac je zapravo vlasnik, mi ostali smo tu da obezbedimo hranu, veterinare, prvu, jutarnju i poslednju, večernju šetnju. Kada kažem, mi, onda mislim na sebe, jer je najdraža odmah rekla da nema nameru da se bakće sa džukcem, osim da ga pomazi.
No, da se vratim temi i virusima.
Obično šetam psa pre spavanja , što će reći, negde oko ponoći.
Šetali smo tako nas dvojica parkom u kom pas voli da obavi sve što treba. Kad odjednom, pažnju su mi privukli neki čudni zvuci.
Samo da se ogradim, nisam od onih što zabadaju nos u tuđe stvari, svako treba da radi šta god mu volja, sve dok ne ometa druge.
 Pogledao sam u pravcu zvuka. Činilo mi se da je dopirao iz jednog od stanova, koji su gledali na park.
Oslušnuo sam malo bolje.
Definitvno je bio u pitanju ženski glas, rekao bih mlađi.
Sve vreme je ječala, jaukala i izdisala. Bilo je jasno da trpi strašne bolove. Najčudnije mi je bilo to što kao da je jaukala u nekom pravilnom ritmu. A povrh svega, čuo sam i tupe ritmične udarce. Prepoznao sam zvuk kada krevet udari u zid. Mora da je u strašnoj agoniji, kada uspeva da u nezamislivim bolovima, pomeri krevet. Odmah sam pomislio na onu devojčicu iz Isterivača đavola.
I tako sam stajao sigurno dvadesetak minuta. Sve vreme sam se lomio da li da samo pozovem policiju i hitnu službu. Znate da ne volim da se mešam u tuđe žiuvote. Možda bih reagovao i brže, ali sam čuo umirujući muški glas. Sigurno neko od njenih, ko joj pomaže da lakše istrpi bolove, kvasi joj čelo ili nešto slično.  Trajalo je to ječanje i jaukanje dobrih pola sata, dok se nije čuo najglasniji jauk, onda tišina. Sačekao sam još malo i kada sam čuo mirne glasove, bilo mi je jasno da se sve završilo kako treba. Gadan virus, pomislio sam. Eto, tako da slomi devojku, mora da su u pitanju stravični bolovi.
Otišao sam na spavanje, srećan što je sve na kraju, bilo u redu. Kad smo ušli u stan, gospođa je već uveliko spavala mirnim snom pravednika.
Iz nekog razloga, sutradan nisam ništa spomenuo najdražoj. Ima nežno srce, pa se potrese kad čuje da se neko razboleo, pogotovo neko tako mlad.
Možda bih i zaboravio na celu priču oko virusa, da nekoliko dana kasnije, nismo pas i ja ponovo izašli u šetnju. Noć je bila topla, tako da su mnogi prozori bili širom otvoreni.
Opet sam čuo neobične jecaje. Ovog puta je neka druga devojka bila u pitanju. Simptomi su bili slični – glasno jecanje, jauci,  bacakanje, udaranje kreveta u zid, povremeni vrisak, uzdasi. Povremeni uzvici bože, bože, su upućivali na religiozni karakter bolesnice. Eh, nema ništa gore nego kad bolest udari na mlade, koji su tek na početku života.
Zvuci su bili sve glasniji, sve dok nije eksplodirao glasan devojčin vapaj.  Ako ovo nije demonska posednutost, onda ne znam šta bi drugo moglo biti. Povrh udaraca u zid, začuo sam i neke šljapkave zvukove i nešto što me podsećalo na šamaranje. Da nije mučenica, pala u nesvest? Sad pokušavaju da je povrate? Kakva to opaka pandemija napada naše cveće, devojke  pred kojima  treba da bude život, a ne agonija.
Slušao sam neko vreme, nadajući se da neće doći do pogoršanja simptoma. Kada sam shvatio da će biti sve u redu, da se jecaji proređuju i postaju sve tiši, znao sam da je sve gotovo.
Došao sam do kuće i zabrinuto upitao najdražu da li zna nešto o tom virusu koji napada samo devojke.
Supruga me gledala netremice, kao da sam pao sa kruške.
„Molim? Da nisi počeo da piješ ili da se drogiraš o ovim poznim godinama?“, upitala me zabrinuto.
„Ne, zašto pitaš“
„Šta je bilo?“, pitao sam.
„Ti stvarno ne znaš šta si čuo?“
Nehajno sam slegnuo ramenima.
„Kako da ne znam, neka bolest, demoni, ko zna.“
Osmehnula se i odmahnula glavom.
„Zlo, teško zlo se u njoj sakupilo, dragi moj Pero. Zato treba isterati zlo iz nje, a uterati dobro. E, blago njoj kad ima nekog da je dobro istrese. Eh, da je meni…“, rekla je praćena tužnim uzdahom.
Slabo sam se razumeo u te religiozne rasprave, pa sam oćutao.
„Znači, misliš da nije ni virus ni neki komarac ni ništa slično?“
„Naravno da nije“, gunđala je nešto tišim glasom. „E, moj ti, nikad od tebe pravi mškarac. Virusi, epidemije. Joj kad ispričam koleginicama sa posla, pokriviće se od smeha.“
Malo sam bio uvređen njenom reakcijom. Ali može ona priča da priča šta joj volja, znam ja dobro šta sam čuo.
„Samo, pitam se da li će mi neko poverovati u to šta sam čuo“, odvratio sam
„Poverovaće u to što si čuo, samo ne znam da li će poverovati u tvoje objašnjenje“, odvratila je najdraža.
Eto, danima dumbam po glavi i nikako ne mogu da shvatim šta se dešava sa devojkama. Na internetu i po novinama ne piše ništa, oslepeh čitajući.
Ako ima neko među vam ko se razume u medicinu, molio bih da mi pomogne da da shvatim kakvo je to zlo ušlo u naše devojke?
Ubi me neizvesnost.
Slika – TheDigitalArtist

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *