Dokumenta

Prošlog meseca sam doživeo veoma neprijatno iskustvo. Iako sam mislio da se to meni nikada neće desiti, odžeparili su me u autobusu kao neiskusnog provincijalca. Kada sam shvatio da sam ostao bez novčanika, bio sam besan kao ris, ali prava težina novonastale situacije me pritisla tek kasnije, kada sam shvatio da sam pored novca i nekoliko kartica izgubio isprave, ličnu kartu, vozačku i saobraćajnu dozvolu.

 

Čuo sam da je jedna od najgorih kletvi Dao Bog da izgubiš lična dokumenta.  To su sigurno preterivanja, pa nije ovo Srednji vek, koliko može biti teško da se dobija ta dokumentacija u moderno vreme kad je sve udaljeno na samo jedan klik?

 

Kao praktična osoba, prvo sam pozvao banku i probao da otkažem platne kartice. Ljubazna operaterka me saslušala i onda me zamolila da joj dam podatke iz lične karte, da bi ona bila sigurna da sam vlasnik računa. Probao sam da joj objasnim da sam ih i pozvao, baš zato što su mi ukrali istu.

 

„Probajte da shvatite, gospodine, da je u pitanju zašitita vas kao korisnika naših usluga, mogao bi bilo ko da pozove i da vam otkaže sve kartice“

 

„Ali, zašto bi lopov želeo da otkaže moje kartice? Možete li bar da mi kažete da li su korišćene u proteklih sat vremena?“

 

„Žao mi je, ali to su poverljive informacije i možete da ih dobijete tek kada mi date podatke koje sam vas zamolila.“

 

Prekinuo sam vezu i preturio celu kuću, dok u jednoj fascikli na kojoj je stajala saksija sa polu-uvelom palmicom, nisam našao fotokopiju lične karte. Ko zna kada i zašto mi je to trebalo, a još je čudnije da sam je sačuvao. Ponovo sam pozvao istu operaterku, izdiktirao joj sve podatke i otkazala mi je  kartice i rekla da sam trenutno u minusu po svim karticama 98 653 dinara.

 

„To nije moguće, pa kreditna kartica mi je bila samo desetak hiljada u minusu.“

 

„Gospodine, pre pola sata ste na kreditnu karticu kupili nešto u prodavnici tehničke robe.“

 

„Ali nisam to bio ja, kažem vam da su mi ukrali sva dokumenta.“

 

„Onda ste trebali odmah da prijavite nestanak kartica, a ne da mi se tu nešto išćuđavate.“

 

„Nisam mogao da prijavim pre, kada ste mi tražili silne neke podatke da biste utvrdili moj identitet.“

 

„To smo uradili zbog vaše bezbednosti, ko zna šta bi taj lopov mogao sve da uradi sa vašim karticama da nismo ovako detaljni i pažljivi.“

 

Prekinuo sam vezu, kipeći od besa, sad stvarno više ne može da uradi ništa, doterao mi je karticu do kraja.

 

Nakon što sam sličnu proceduru, prošao sa još samo dve banke čije kartice posedujem, osetio sam ako mi trne leva ruka. Odmah sam popio jednu ujka Rakinu. Bio sam u minusu 3 350 evrića, trebaće mi samo nekoliko godina da vratim taj dug. Verujem da će mi banke iz krajnje humanih razloga dati povoljan kredit da me reše problema.

 

Na brzinu sam popio još jednu ujka Rakinu i uputio se prema najbližoj stanici policije da prijavim krađu.

 

Kršni delija u plavoj uniformi me uputio u kancelariju 36, tamo mi je policajac koji je otvarao pasijans na kompjuteru rekao da je koleginica, koja se time bavi, na porodiljskom odmoru, te da se popnem na treći sprat u kancelariju 67 gde mogu da podnesem prijavu. Čekao sam samo 26 minuta ispred prazne kancelarije, kada mi je ljubazna čistačica rekla da je žena, koja tu radi morala da ode kući jer joj je bolesno dete, pa bi bilo najbolje da odem u kancelariju 43 na drugom spratu. Tamo je na vratima bila zalepljena cedulja sa obaveštenjem da se prijave o krađama vrše u sobi 36. Tamo me ljubazno, kao da me prvi put vidi, dočekao policajac pasijandžija.

 

„Kažite šta vam treba, gospodine? Nova dokumenta? Nema problema“, dok se topio od miline i finoće, uzeo mi je izjavu, predao mi potpisanu kopiju i rekao da sada mogu da predam za nova dokumenta. „Treba samo da podnesete izvod iz državljanstva i izvod iz matične knjige rođenih, uplatite simboličnu sumu od 2000 dinara za ličnu kartu, 2000 za pasoš, pošto vam i on ističe, te 1500 za vozačku dozvolu. Do viđenja.“

 

Sledećeg jutra, nakon što sam skrušeno od roditelja pozajmio nešto novca, i uplatio sve što je trebalo, uputio sam se u policijsku stanicu. Nema gužve, samo nekoliko ljudi mirno čeka da izađe njihov broj. Ne znam zašto svi prave famu od dobijanja dokumenata. Prišao sam dežurnom policajcu i pitao ga gde se uzimaju brojevi.  Iznenađeno me pogledao i podsmešljivo rekao da sam zakasnio, brojevi su već podeljeni.

 

„Gospodine, ko želi da preda za nova dokumenta, mora da uzme broj, brojevi se dele u 8.00, ali ljudi obično zauzmu mesta ispred policijske stanice oko 2, 3 izjutra.“

 

„Nije u redu da se na taj način šalite sa nama građanima, do viđenja.“ Znao sam da se sprda sa mnom i otišao kući. Nisam lud da nasednem na tu glupost i da sedim ispred policijske stanice u 2 posle ponoći. Čisto da umirim savest oko pola 5 sam stigao ispred ulaza. Na moje, ne malo iznenađenje, tamo je već stotinjak ljudi cupkalo u nečemu što je ličio na red.

 

Vrlo brzo sam shvatio da neću ništa uraditi, jer su mi rekli da je podeljeno oko šezdeset brojeva i da se postavlja pitanje da li će i oni stići na red. Motao sam se naokolo još neko vreme, ne bih li dobio još neku informaciju. Obratio sam se dežurnom policajcu, ali on mi je sav krmeljiv mahnuo iz kućice i prstom pokazao na Brku koji se šetao levo desno. U svakom redu postoji čikica, najčešće pukovnik u penziji, sa kožnim rokovnikom u kome se nalazi Spisak.  Ispostavilo se da svako može da dospe na Spisak, ali samo odabrani božjom, u ovom slučaju Brkinom, rukom mogu da se pojave u prvih 68, a to je cifra koju službenici MUP-a uz nadljudske napore mogu dnevno da odrade na šest šaltera.

 

Prišao sam  pun nade i rekao da želim da me stave na tu listu. Podrugljivo me pogledao, odmahnuo glavom i mirnim glasom mi  rekao da dođem sutra, najkasnije oko 2.  Pitao sam ga sa kojim pravom mi zabranjuje da se moje ime nađe na Spisku, te sam zauzeo F položaj i energično insistirao da me upiše. Posle nekog vremena, slomio se njegov otpor i dobio sam mesto pod rednim brojem 119.

 

U 7. 50. se pojavio policajac, visok i krupan, jasno se videlo da je dični primerak našeg planinskog soja, podviknuo nam da se ućutimo i stanemo u red kako nas bude prozivao. Pogledo je u Spisak, začkiljio i uz skoro neprimetno sricanje, pročitao 68 imena i rekao da ostali mogu da dođu sutra. Počeli smo da negodujemo, ali nas je pogled ispod njegovih spojenih, nakostrešenih obrva, potpomognut bas baritonom, ubedio da je svaki otpor uzaludan.

 

Shvatio sam da je vrag odneo šalu i da moram ozbiljnije prići tom problemu.

 

Sledeće večeri sam bio potpuno spreman. Već u 01.30. sam stajao kao jedanaesti u redu. Saznao sam da neki od ovo desetoro ispred mene, nisu ni odlazili kućama. No, nije bilo bojazni da ću ovog puta otići neobavljena posla… Noć je brzo prošla, srećom, pa je ovo bila topla i suva decembarska noć, temperatura je bila jedva -8. I oko 7.00 je  napokon došlo vreme otvaranja MUP-a, te sam se spremio da završim a ovom pričom.

 

Ali ne lezi vraže… Kada smo blago promrzli ušli u zgradu, rekli su nam da je pao sistem i da danas neće izdavati dokumenta. Počeli smo sve glasnije da frkćemo, cokćemo i ufćemo. Bio sam prilično uzdržan u komentarisanju tog nemilog događaja, jer sam bio isuviše blizu krupnom brkatom policajcu, te me je sam pogled na njegove mesnate šake prilično umirivao. Krupnom brki su se pridružili još neki pripadnici policijskih jedinica, koji su mu nalikovali kao jaje jajetu (ne znam da li ovde, zbog specifičnih situacija, zapošljavaju samo krupne brkate policajce…). Oni su nas polako, ali odlučno ispratili do vrata stanice, te nas obavestili da dođemo sutra.

 

Ovog puta sam došao već u 23.45., i uzbuđeno sam zaključio da sam treći na redu. Ta činjenica mi je olakšala noćno čekanje i uz prijatni razgovor sa poznanicima iz reda, tih sedam sati je prošlo kao dlanom o dlan…Ujutro je sistem bio operativan i trebalo je samo da uđem u kabinu kod gospođe koja uzima biometrijske podatke. Odjednom, pojavila se grupa od pedesetak mladića. Ispostavilo se da su u pitanju navijači jednog od naših najtrofejnijih(šta god to značilo…) fudbalskih klubova, koji su došli da izvade pasoše, jer sutra treba da putuju u inostranstvo, da uz pomoć palica, baklji i ostalog navijačkog arsenala, bodre klub da ne izgubi sa više od šest razlike. Jasna je stvar, da ti mladi ljudi treba da dobiju dokumenta po ubrzanoj proceduri da bi mogli časno da nas predstavljaju u inostranstvu, a i inostranim zatvorima. Mi ostali smo, naravno, obavešteni da odemo kućama i da se vratimo tek za dva dana (odnosno za 4, jer drugi dan pada u neradnu subotu), jer će službenici raditi ceo dan i noć da ovim vrlim mladićima sve završe na vreme. Iz tog razloga, stanica sutra neće primati nove zahteve jer će osoblje biti preumorno… Veseli navijači su na sve ispratili horskim pevanjem najvećih stadionskih hitova, uz mestimičnu upotrebu prostih izraza.

 

Sa oduševljenjem sam prihvatio taj predlog, jer će mi ta pauza pomoći da se malo zalečim, pošto mi se čini da sam navukao blagu upalu bešike…

 

Sledećeg ponedeljka sam, za divno čudo, bez problema predao sva potrebna dokumenta i jedva sam uspeo da prikrijem uzbuđenje zbog tog neverovatnog događaja.

 

Nakon dve nedelje, otišao sam da podignem, moj biometrijki pasoš, ličnu i vozačku. Posle kratkog čekanja od samo 300 minuta, sam sve dobio i uputio se ka kući da proslavim svoj veliki uspeh. Onda me je sačekalo još jedno iznenađenje, naravno, neprijatno… Shvatio sam da u svi moji podaci tačni, osim imena. Odmah sam seo u taksi i vratio  se u stanicu, da uložim žalbu. Tamo su me pažljivo saslušali i ponudili mi dve opcije: mogu ili ponovo da podnesem dokumenta na rad, to naravno podrazumeva novo, neizvesno čekanje i ponovno plaćanje istih taksi; ili da u matičnom uredu podnesem zahtev za promenu imena.

 

Malo sam razmislio o svemu i na kraju zaključio, da , Makarije Trtković i nije tako loše ime…

5 thoughts on “Dokumenta

  1. Повратни пинг: Moje priče; Popović Nešo – Shonery

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *