Čudan osećaj

Probudio sam se jutros sa čudnim osećajem. Pogledao sam po prostranoj i osvetljenoj spavaćoj sobi i ništa. Sve je bilo normalno, ali opet nešto nije bilo kako treba.
Prošao sam celu kuću i taj osećaj me nije napuštao.
Proverio sam sve aparate, ali ništa. Svaki je radio savršeno. Kako i ne bi kad je većina još uvek bila pod garancijom?
Obišao sam celu kuću, ali nisam našao ništa sumnjivo. Prozori dihtuju, grejanje dobro radi, nema vlage.
Ne bih li skrenuo misli seo sam za kompjuter da odradim šta imam za danas.
Napisao sam tekst o nabavci najsavremenije opreme za bolnicu. Urednik mi ubrzo javio da je u redu i da ide u štampu. Istovremeno me podsetio da ne moram da dolazim u redakciju i da mi je legao i regres i mala povišica.
Procunjao sam društvenim mrežama, ali se nije dešavalo ništa zanimljivo.
I dalje sam imao taj čudan osećaj da nešto nije u redu.
Javio mi se i sin naslednik, rekavši da će doći kasnije, jer ih škola vodi u muzej.
Pozvao sam jedinu. Veselo mi je odgovorila da nije htela da me budi jutros i da danas radi skraćeno, te da ne zaboravim da večeras idemo u pozorište, pa na večeru.
Prekinuo sam vezu. Sve je bilo u redu, a opet, nešto nije. Samo nikako da shvatim šta me žulja.
Izašao sam u dvorište.
Komšija, učitelj u penziji je makazama podrezivao ogradu.
„Nadam se da vas nisam probudio. Rekla mi je vaša supruga da ste noćas došli kasno“, upitao je starac brižno.
„Ne, sve je u redu. Ide li, komšija?“
„Ide, ide. Znate li da će moje dvorište učestvovati u izboru za Najlepše dvorište?“
„To je odlična vest“, odgovorio sam. „Zovite ako vam treba neka pomoć.“
Možda bih mogao da odem na vožnju do jezera. Ušao sam u garažu. Auto je bio na mestu. Moraću da pozovem servis, vozilo nema ni deset meseci, a zadnja parkirna kamera ne radi.
I dalje me mučio taj osećaj da nešto nije u redu. Kao da mi kljuca u zadnjem delu mozga, ali nisam uspeo da dokučim u čemu je problem.
Vezao sam se i počeo da isprakiravam. Slučajno sam primetio sinov oboreni bicikl i naglo sam zakočio.
Trgnuo sam se.
Pogledao sam oko sebe.
Bio sam u polumračnoj spavaćoj sobi. Aah, da, novoizgrađeni soliter mi zaklanja sunce. Sve vreme sam čuo neko brujanje.
Obišao sam kuću.
Dobro je, sve manje-više funkcioniše, iako je većina aparata proizvedena još u vreme postojanja onog zida.
Buka se pojačava, neki dim ulazi kroz prozore. Normalno, kad ne dihtuju, srećom pa ne pada kiša.
Seo sam za kompjuter i završio tekst o još jednoj proneverernoj donaciji bolnicima. Kad sam hteo da ga pošaljem, zatekao sam urednikov mejl, da ne pišem budalaštine, jer tako kažu oni. Napomenuo je da imam tri sata da da napišem tekst o svečanom otvaranju luksuznog spa centra za zaposlene u gradskoj upravi. Takođe je dodao da obavezno dođem u redakciju, jer treba da se istovari kamion sa cementom i takođe da će plata kasniti samo tri meseca.
Procunjao sam društvenim mrežama. Uobičajena papzjanija – lopovluk na svim nivoima, poznati iz rijalitja, nova poskupljenja, pretnje ratnim stanjom.
Javio mi se i sin naslednik, rekavši da će doći kasnije jer ih škola u sklopu dualnog obrazovanja voditi da beru maline.
Pozvao sam jedinu, rekla mi je da mora da odradi drugu smenu i da verovatno nema ničeg od večerašnjeg filma na televizoru, a da se za klopu snađemo.
Izašao sam u dvorište. Komšija, učitelj u penziji, je cirkularom sekao metre i metre drva.
„Komšija, ja malo da dopunim budžet, nisi valjda do sada spavao?“
Odmahnuo sam glavom.
„E, sigurno se ne ljutiš što sam se priključio na tvoju struju? Ovaj cirkular troši kao lud, odma’ će da me otera u crvenu zonu.“
Možda da se provozam malo ako imam benzina. Ušao sam u garažu. Možda da svratim do majstora, eto ovaj auto nema ni osamnaest godina, a već je počeo da ispušta ulje.
Udahnuo sam duboko.
Nema više onog osećaja da nešto nije u redu. Napokon je sve bilo na mestu, tačno sam tamo gde treba da budem.
Slika – Geralt 

7 thoughts on “Čudan osećaj

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *