Šuma

U blizni moje kuće nalazi se šuma. Dobro, nije baš prva šuma, više je u pitanju šumarak. Možda bi bilo najpribližnije reći da je u pitanju malo veći, nekultivisani park.
Prijalo bi mi da uveče prošetam kroz gustiš, pogotovo tokom sitnih noćnih sati, kada bi bila najmanja šansa da naiđem na nekog zalutalog šetača. Tada bi mi se činilo da je šumarak samo moj i da sam se prebacio negde van grada u drugi prostor i vreme.
Poslednjih nekoliko dana me neki virus uhvatio pod svoje, danima nisam izašao iz kuće. Napokon, kada sam osetio da sam ponovo koliko-toliko zdrav, negde oko ponoći, prošetao sam do svog šumskog carstva.
Iznenadio sam se kad sam naišao na ogradu, koja je opasavala ceo šumarak.
Prisetio sam se da sam preoteklih dana čuo buku koja je dopriala iz ovog pravca, ali nisam na to obraćao pažnju. Najneobičnije od svega bile su table sa upozorenjem: „Zabranjen pristup! Ne ulazite!“.
Sad sam se setio da sam čuo na radiju neko obaveštenje vezano za moj šumarak, ali tome nisam pridavao značaj.
Ali, kako inače smatram taj prostor svojim imanjem, odlučio sam da se ne obazirem na table. Pokušao sam da nađem neku rupu, jer ko može da mi zabrani da se šetam mojim posedom, a i gonila me velika radoznalost. A da budem potpuno iskren, morao sam da stignem do prvog drveta, jer mi je nešto oslabila bešika.
Našao sam rupu u ogradi, provukao se i prvo obavio ono što mi je bilo najpreče. Olakšan, mogao sam da se prošetam kroz drveće, a i da utvrdim zašto je zabranjen prolaz.
Taman sam malo zamakao među drveće kad sam video čuvara koji obilazi ogradu. Počeo je sumnjičavo da se osvrće. Odmah se obratio nekom putem motorole.
„Izgleda da imamo proboj na tački trinaest.“
„Ko go da je, uhvatite ga po svaku cenu, ne sme da napusti područje. Suviše je toga na kocki.“, odgovorio je promukao glas.
Shvatio sam da sam na tragu nečem velikom i štoje moguće tiše, povukao sam se dublje u senke.
Iznenada, ispred mene se stvorila skoro neprozirna magla. Sama magla nije retka pojava, ali ovakvu još nisam doživeo. Pomislio sam na horor filmove i sam se sebi nasmejao.
Dok sam tako tumarao šumarkom, učinilo mi se da sam nezreo silutete sa lampama. Pretpostavio sam da verovatno mene traže. Nastavio sam još pažljivije da se krećem ka centralnom delu parka, odakle su dopirali nejasni zvukovi. Trgnuo sam se kada je vazduh zaparao jezivi urlik, a zatim i ženski vrisak.
Krv mi se zaledila, a da budem iskren, malo mi je i bešika popustila. A kao za inat, magla kao da se zgusnula još više.
Šuštanje lišća i lomljenje grančica koje sam čuo ispred sebe me potpuno paralisalo.
Bio sam potpuno zbunjen kada je na mene natrčala prestravljena devojka u izazovnom donjem vešu oblivena krvlju.
Iako je bila u užasnom stanju, primetio sam da je izuzetno privlačna. Na trenutak mi se učinilo da ju od nekud poznajem.
Nagonski sam ju zagrlio u želji da je zaštitim od bilo koje opasnosti.
Međutim, njena reakcija me začudila.
Odgurnula me i počela je da vrišti još glasnije.
„Šta je sad ovo? Manijače! Skloni ruke.“
Noktima je pokušala da mi izgrebe lice . Uplašen, da ne ostanem bez očiju, uzmakao sam korak u stranu.
Začulo se ponovo šuštanje lišća i iz magle je izronila još jedna prilika.
Bio sam zapanjen.
Ispred mene je stajao vukodlak ili neka slična zver, visok, krupan, prekriven gustim krznom. Iz snažne čeljusti su izbijali oštri zubi prekriveni krvlju.
Pružio je ruke sa dugačkim kandžama ka meni, sve vreme režeći.
Ako se ova krvoločna zver slobodno šeta, zašto vlasti nisu zatvorile ceo šumarak i obavestili sve da ne prilaze? Onda sam se setio da ipak jesu.
Od straha sam počeo da se povlačim unazad, dok mi se zver sve vreme približavala. Sapleo sam se o neki duguljasti metelni predmet koji se dimio. Kako je zver bila samo na korak od mene, podigao sam tu neobičnu metalnu kutiju i udario zver po sred lica.Učinilo mi se da kroz maglu nazirem još bića, kako mi se približavaju. E, pa bar ću jednog povesti sa sobom. Adrenalin mi je prostrujao venama. Udarao bih u to stvorenje ko zna koliko da se ona devojka nije bacila na mene, vrišteći.
„Stani! Ubićeš ga! O bože, o bože, valjda ga nisi ubio!“
Sad sam tek bio potpuno zbunjen.
Sledeće sekunde iz magle su istrčali čuvari sa lampama i još nekoliko ljudi. Svi su urlali i preteće krenuli ka meni.
„Brzo zovite hitnu pomoć, izgleda da je teško povređen!“
„Ivana, dušo, jesi li dobro?“, pitali su devojku, koja je jecala.
Sitan muškarac u odelu mi se uneo u lice.
„Odgovaraćeš, prijatelju, zbog ovoga. Odraćemo ti kožu sa leđa, zbog nanošenja teških telesnih povreda, uništavanja imovine, kao i zbog svih troškova izazvanih kašnjenjem koje ćemo imati zbog tebe.“
I dalje mi ništa nie bilo jasno.
„Čekajte, možda možemo i da ga iskoristimo.“, odvratio je unjkavi glas. „Ne znam kako ste došli ovde, ali imam dobar predlog za vas. Da li ste ikada razmišljali da budete glumac?“
„Glumac?“, zapitao sam, pogledao levo-desno oko sebe i onda mi se sve otvorilo pred očima.
Vukodlak je samo kostimiran mladić, gadno pretučen.
A aparat sa kojim sam ga udarao je zaparavo mašina za pravljenje dima i magle.
Nije ni čudo što mi je devojka poznata, kada je u pitanju Ivana Martinić, mlada nada našeg glumišta.
Uh, upao sam na filmski set u sred snimanja. Kako sam samo ispao glup. Naravno da sam sve vreme znao da ne postoje čudovišta.
„Vidite, iako smo drugačije zamislili film, vaše upadanje u toku snimanja je zapravo, vrlo dobro. Malo treba preraditi scenario i sve će biti fenomenalno.“, nastavio je da priča mladić dugačke brade ispletene u kikice, vlasnik unjkavog glasa. „A verovatno možemo da zaobiđemo i sve tužbe. Gospodine, ovaj film će ući u istoriju, a vi možete biti njegov deo.“
Gledali smo se netremice nekoliko trenutaka, a onda sam klimnuo ramenima.
„Što da ne? Šta treba da radim? Gde je moja prikolica?“
Prišao sam nesrećnom vukodlaku, koji se uvijao u bolovima.
„Izvini sine, nije bilo namerno.“
Odmah mi je bilo jasno da se folira, sigurno ga muči što niko neće znati da glumi u filmu koji će ući u istoriju.
Ne možemo svi biti zvezde.
slika – Unsplash

19 thoughts on “Šuma

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *