Želja

Jovan je začuo prepoznatljiv zvuk udaraca u nešto tvrdo i šuplje. Sa dodatnim elanom je ašovom raskopavao prostor oko drevne kutije. Već je pomislio da ga je potraga dovela do još jednog ćorsokaka. Nakon što je potrošio decenije života, prolio mnogo znoja, obišao brojna zabačena mesta diljem planete, potrošio sav novac koji je imao, stigao je do kraja puta. Bar se nadao da je tako. Ko bi na početku potrage pretpostavio da će se sve završiti na najneverovatnijem mogućem mestu, ispod tri metra smeća na vinčanskoj deponiji. Pored nesnosnog smrada, morao je  da se bori i sa hordama ciganskih kopača po smeću. Ni u džunglama Amazona ili pustinji Sahare se nije osećao tako slabo i nemoćno.
Ruke su mu se tresle dok je podizao kutiju ukrašenu arabeskama i nepoznatim simbolima. Jedva se odupreo iskušenju da ne otvori kutiju istog trenutka. Duboko je udahnuo nekoliko puta i uz oklevanje stavio kutiju u ranac. Znao je da ga mnoge glave pažljivo posmatraju. Isto tako je znao da ga niko neće otvoreno napasti, sve dok se jasno vidi pištolj.
Od uzbuđenja je jedva stigao do kuće. Ne ispuštajući kutiju iz vida, ubacio je garderobu u nekoliko kesa, pa u smeće. Istuširao se nekoliko puta, sve dok mu koža nije zabridela i dok nije bio potpuno siguran da je isprao smrad sa sebe.  Razmišljao je da li i da kutiju podvrgne tretmanu vodom, ali je zaključio da je sadržina isuviše dragocena da bi rizikovao.
Nakon što je sebi sipao duplu šljivovovicu, pažljivo je posmatrao kutiju položenu na drveni sto.
Preko dvadeset godina je proveo tragajući i sad je na početku četrdesetih, van svake nade uspeo da ostvari svoj cilj.
Podigao je kutiju, razgledao je još malo i brzo je otvorio. Unutar kutije, nalazila se mala neugledna uljana lampa.
Jovanu se niz lice razlio osmeh. Zagledao je lampu sa svih strana i snažno protrljao.
Prodorni bljesak je privremeno oslepeo Jovana, dok je istovremeno gust dim ispunio prostoriju. Pred Jovanom je stajala lelujava prilika s turbanom na glavi.
„Ko god da si, hvala ti, što si me pustio i sklonio sa one užasne deponije. Biču ti večno zahvalan i…“
„Od hvala se ne živi, dragi moj duševni prijatelju, toga imam pun tavan…“
„Tako znači? Nema okolišanja? Dobro, imaš pravo na jednu želju.“
„Kako jednu?“, začudio se Jovan, „Koliko znam, uvek je bilo tri“
„Poznavalac, a? Bilo je tri“, odgovorio je duh mirno, „sve dok poslednji nije iskoristio želju da me sahrani na onoj deponiji. Proklet bio, trebaće mi vekovi da provetrim lampu. mnogo je smrdljiv ovaj savremeni čovek. Mom bivšem gospodaru se nije dopalo kako mu ispunjavam želje. Tja, kao da sam ja birao želje, a ne on sam. Nakon toga sam odlučio da ispunjavam jednu želju, pa da vidimo.“
„Tako znači?“, unervozio se Jovan, šetajući se po sobi. „Samo jedna. Moram dobro da razmislim.“
„Mogu da pomognem“, ponudio se duh dobrodušno.
„A, ne. Znam te dobro, ti samo gledaš da se oslobodiš obaveze. A ako ljudi nisu dovoljno precizni, želje se izvitopere u svoju suprotnost. Gledao sam onaj film sa ispunjavnjem želja.  Kad mu je đavolica ispunjavala želje. On poželeo da bude bogat, ona ga pretvorila u bogatog trgovca drogom koga su upravo došli da ubiju. Zatim je poželeo da bude poznat i bogat, a ona ga pretvorila u košarkaša prve lige, ali glupog kao noć. ili ono kad je čovek poželeo da bude okružen golim ženama, bio je pretvoren u tuš kabinu u ženskom kupatilu.“
Nekoliko minuta je vladala grobna tišina.
„Mogu li samo da…“, započeo je duh.
„Ne“ osorno je odgovorio Jovan. „Što mi manje budeš smetao, pre ću smisliti želju. Baš si me zeznuo, imao sam pripremljene tri želje…“
Duh je zaustio nešto da kaže, ali ga je Jovan prekinuo odmahujući glavom. Duh je slegnuo ramenima.
Vreme je prlazilo.
„Možda bogatstvo, ili moć, ili veština ili da nekako sve iskombinujem u jednu, ili seks i žene…“, mrmljao je Jovan stalno sebi u bradu.
Duh je pokušavo povremeno da ga prekine, ali Jovan bi samo odmahnuo rukom i duh bi opet zaćutao. Vremenom je sve ređe pokušavao da probije Jovanovo neprekidno nabrajanje potencijalnih želja.
Posle izvesnog vremena, Jovanu se ozarilo lice, uzeo je lampu i rekao; „Ja želim da…“
Nije stigao da završi rečenicu kada je srce prestalo da kuca.
„Ccc, četrdeset godina je mozgao šta da poželi, dok je život prolazio pored njega. Što neko meni ne ponudi jednu želju? Ja znam šta bih tražio“, pogledao je duh u ostarelog i mrtvog Jovana odmahujući glavom. „Vreme je da dočekam novog gazdu, možda će se ovog puta pojaviti neko ko zna šta hoće od života.“
Bljesak je ispunio sobu i pored Jovanovog beživotnog tela, ležala je neugledna uljana lampa.
 Slika – pexels

8 thoughts on “Želja

  1. Повратни пинг: Propuštena šansa - N. P. Shonery

Оставите одговор на Fantasy by Sofia Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *