Utešna kazna

„Ovim je potvrđena odluka Visokog sudskog veća. Odmah pristupite izvršenju kazne.“
Udarac drvenog čekića o podlogu na stolu, odjeknuo je ogromnom prostorijom. Naravno, sudije u ljudskom obliku su zamenjene još pre skoro pola veka kompjuterima. Zvuk čekića je tu samo zbog tradicije. U isto vreme, prilepljeni uz svoje ekrane, brojni posmatrači su glasno uzdahnuli. Izricanje najteže kazne nije često, i uvek izaziva ogromnu pažnju. Naravno, zbog težine samog zločina, svi su očekivali da će i kazna biti primerena, ali najteža…
U sub-eta prostoru su odmah nastavljene rasprave o slučaju i kazni.
„Da li društvo u kome nema ratova već sto godina ima pravo da izriče ovakvu kaznu?“, pitali su se neki.
„Da, ali mi smo sada humano društvo, nekada bi ga obesili ili stavili na električnu stolicu ili na neki još gori način oduzeli život. Utešno je što se mi sada na odnosimo prema ljudskom životu na ovaj način.“, odgovarali bi drugi.
„Da li je stvarno ovakva kazna humanija?“, pitali bi se treći.
„Sigurno je pravednija.“, odgovarali bi četvrti. „Dok su ljudi bili sudije, presude su često bile nepravedne. Sada kada imamo KSS (kompjuterski sudski sistem), svaki prekršitelj zakona dobije jasno određenu i pravednu kaznu i na nju niko ne može uticati, ni novcem ni vezama, ni bilo kako drugačije. “
I tako, u nedogled. Svako je imao svoje mišljenje i iznosio ga je u beskrajni sub-eta prostor.
Za to vreme, osuđenik nije bio svestan brujanja sub-eta prostora, mučile su ga vlastite muke. Nadao se da će se možda provući sa blažom kaznom. Opet, bio je svestan, da je njegov zločin u današnjem društvu, jednostavno neoprostiv. Dvojica čuvara su ga bez reči pratili dugačkim belim hodnikom. Ni oni sami nisu znali kako da se ponašaju, pa su hodali suviše kruto, sve vreme nespretno držeći u rukama elektro-palice. Nije ni čudo, pošto je njihova dužnost uglavnom protoklarna i ovo je prvi zatvorenik kojeg su sprovodili u poslednje dve godine. Sitan kriminal još uvek nije potpuno iskorenjen, ali počinioci tih dela su procesuirani pred malim većem. Kada su stigli do kraja blještavo belog hodnika, vrata su klizula u stranu. Sva trojica su ćutke ušla u prostoriju ispunjenu brojnim monitorima.
Iz zvučnika se čuo bestelesni sintetizovani glas, za koga su čuvarima rekli da predstavlja glas glumca, koji je bio popularan u vreme njihovih prabaka – Morgana Frimena.
„Sudsko veće KSS donelo je odluku o vašoj kazni u skladu sa zločinom koji ste počinili. Izvršenju kazne će se pristupiti odmah. Molim vas uđite u prostoriju, koja se nalazi ispred vas.“
Ušli su u prostoriju veličine dvadesetak kvadrata, okupanu blještavom svetlošću, prekrivenu brojnim monitorima. Na sredini prostorije nalazila se metalna stolica i stočić na kome je bila uredno složena odeća.
„Molim vas, presvucite se.“
Poslušno je učinio šta mu je rečeno. Garderoba je bila iz ranije epohe. Izbledele pantalone – Levvic; ispucala obuća – Nikei; karirana košulja. Čini mu se da je čuo da su postojali brendovi pod nekim sličnim imenom, ali ko bi sada bio siguran.
Čim se osuđenik presvukao, glas je nastavio.
„Vašu staru garderobu predajte jednom čuvaru, a zatim sednite na stolicu.“
Osuđenik je poslušno učinio kako mu je rečeno. Jedan od stražara mu je kaiševima uvezao ruke za stolicu. Nakon toga stražari su napustili prostoriju i dalje sve posmatrali preko providnih panela.
„Osuđeni ste zbog povrede 36. člana Krivičnog Zemaljskog Zakonika. Kazna za ovo delo je progonstvo, bez prava na žalbu i pomilovanje.“
Osuđenik je ćutao, čvrsto stisnuvši vilicu.
„Bićete prognani u tadašnju Srbiju u godinu 1992. Sad ću vam učitati u mozak srpski jezik, sa blagim bosanskim akcentom, zajedno sa vašom biografijom, bićete otpušteni mašinski radnik, podstanar, bez stalnog radnog odnosa, razveden, bez dece.“
„Ali to je bila, ako se dobro sećam, jedina evropska zemlja tog perioda, uništena sankcijama, nemaštinom, ratovima, kriminalom. I danas je simbol beznađa.“, prvi put je sa dozom očaja progovorio osuđenik.
„Ne zaboravite nesposobne političare, nepotizam, svakodnevnu borbu za preživljavanje, korupciju, podelu na manjinu bogatih i ogromnu većinu siromašnih.“
„Ne vidim gde je humanost u toj kazni? Bolje da mi date injekciju kao nekada.“
„To bi možda bilo humanije, ali ne i pravednije. Ljudi su shvatili da nisu u stanju da donose pravedne presude, zato je stvoren KSS, koji savršeno precizno odmeri svaki zločin i na osnovu svih podataka odredi kaznu. Ali imaćete i zrno utehe.“
„Nije valjda?“, gorko je primetio osuđenik.
„Da, imaćete nadu, da će sve krenuti na bolje 1996/97, 2000., zatim 2017, za dalje vam neću govoriti…“
„Misliš da je to pravedno? Da li moj zločin stvarno povlači toliku nehumanost? Jednog dana će ljudi, ponovo…“
„Žao mi je što se tako osećate. Izvršenje kazne je neodložno i počinje – sada.“
Prostoriju je ispunio bljesak i sledećeg trenutka, stolica je bila prazna.
„Eto, i ovo je odrađeno, mada se pitam da li je ispravno?“, pitao se jedan od stražara.
„Nije ni moglo biti drugačije, znaš i sam šta je želeo da uradi. Da virusima obori ceo KSS! Vratio bi nas bar sto godina unazad. Da li želiš da ljudi ponovo odlučuju o sudbini drugih ljudi?“
slika – JamesDeMers

19 thoughts on “Utešna kazna

    1. Tek sam nedavno pogledao tu seriju i oduševio se… 🙂 Ko zna, možda u nekom trenutku u budućnosti uhvatim tu priču, pa od nje napravim nešto duže…

  1. Hah.
    Znači to li sam skrivio…
    Treba da dodaš još jedan pasus da su osuđeniku izbrisali pamćenje na budućnost, kako ne bi (ne daj bože) glumio proroka ili opelješio neke od kladionica.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *