Ulični svirač

Ulični svirač tužnih očiju je prstima prebirao po žicama ispucale gitare. Iz instrumenta su se širili setni tonovi, koji su se obavijali oko slušalaca. Svi su bili opčinjeni tugom koja je dopirala do njihovih ušiju. Mogli su da je osete, vide, a ne samo da čuju. Nisu bili retki ni oni koji su brisali suzne oči.

 

„Dobar je, zar ne, Ivane?“, upitao je visoki, koščati muškarac, naginjući se ka nižem sadrugu.

 

„Jeste, koliko god da se opirem, gađa mi svaku emociju, da ne znam bolje, rekao bih – dušu“, odgovorio je. „Opet, mi znamo bolje.“

 

„Da, mi znamo da duša ne postoji“, složio se visoki. „Slušam i ponovo sam zapanjen kako svira.“

 

„Sećam se kad je prvi put došao kod mene“, rekao je Ivan njišući se u laganom ritmu.

 

„Nezaboravno, zar ne?“

 

„Da, doveli su ga kod mene na kliniku prošle godine.“

 

„Doveli?“

 

„Da, preciznije bi bilo, doneli i dovukli. Pronađen je na ulici, obučen u zeleno. Skakutao je okolo bacao cveće i vikao da je vilenjak. Sve vreme je svirao frulicu“

 

„Kakvo je bilo tvoje mišljenje?“

 

„Šta da ti kažem? Preda mnom je bio mladić razbarušene kose, obučen u zelenu tuniku i pantalonice. Nosio je nekakve mokasine, iako nije baš bilo najtoplije. Sve vreme je ponavljao da je vilenjak i da je ne zadatku od Majke Prirode i da ga odmah pustim da ide.“

 

„Disocijativni poremećaj?“

 

„Da, to mi je bila osnovna dijagnoza, bilo je tu i mitomanije i Minhauzena i čega god hoćeš.“

 

„Terapija verovatno nije pomagala?“

 

„Ma kakvi. Nisam uspeo nikako da prodrem do njega. Nije odstupao od svojih deluzija. Skakutao je po kancelariji, otvarao prozor da oseti vazduh i sunce, odbijao je da promeni garderobu, tvrdeći da Majka Priroda neće dozvoliti da se on smrzne ili da mu se bilo šta desi. Preklinjao je da ga pustimo, da njegova duša traži slobodu. Naravno, nije ispuštao frulicu.“

 

„Niste mu branili?“

 

„Ne, činilo se da bi možda preko muzike uspeli da ga otvorimo. A i da budem iskren, voleli smo da ga slušamo kako svira. Svaka pesma je bila ispunjena radošću i srećom. Koliko god to čudno zvučalo, činilo se da je živnula cela klinika. I pacijenti i osoblje, svi smo osetili pozitivnu promenu. Uvek sam tvrdio da je muzika najbolji lek.“

 

„Drugačiji repertoar, nego danas?“

 

„Potpuno, dijametralno drugačiji. Muzika sreće, poleta, zanosa, optimizma, života…“

 

Neko vreme su se prepustili melanholiji uličnog svirača. Trgnuvši glavom, Ivan je nastavio:

 

„Pokušaji lečenja su trajali mesecima. Nema terapije koju nisam isprobao, od zvanične do nezvanične. I ništa. Sve vreme se ponašao kao razdragano dete. Već sam se pomirio sa time da se nikad neće promeniti i da će verovatno ostati zauvek kod nas. Što i nije loše na kraju krajeva, bar će mu život proći u sreći i veselju.“

 

„A onda se desilo?“

 

„Da, okliznuo se u kupatilu i udario glavom o pločice. I tada je, Petre, postao tvoja briga“, zaključio je Ivan.

 

Petar je klimnuo glavom.

 

„Kad god nekoga hitna doveze tokom noćnih dežurstava, retko kad je neka banalnost. Čim sam video mladića u zelenom, kome je rana na glavi obilno krvarila, bilo mi je jasno da nemamo mnogo vremena. Odmah je prebačen u operacionu salu. Tamo smo proveli celu noć“

 

Na nekoliko minuta ih je obuzela melanholična muzika uličnog svirača.

 

„Jedna od najtežih operacija mozga koje sam imao u životu“, nastavio je Petar. „Udarac je izazvao nagnječenje parijentelnog režnja mozga. Morao sam da odstranim mali komad, koji je bio bespovratno oštećen. Sate sam proveo vadeći komadiće lobanje iz moždanog tkiva. Kada smo sve završili, preostalo nam je samo čekanje.“

 

„Bio je u indukovanoj komi?“

 

„Jeste. Čekali smo da se probudi, operacije na mozgu nikad nisu ni rutinske ni jednostavne.“

 

„I? Šta je bilo kad se probudio?“

 

„Ništa, činilo se da su sve funkcije normalane, testovi nisu pokazivali ništa neobično. Bio je poprilično depresivan, ali depresija nije neoubičajena za post operativni period.“

 

„Da li se menjalo stanje?“

 

„Ne, kako su dani prolazili, bilo je sve gore. Po ceo dan je ćutao i izgubljeno gledao kroz prozor. U nekom trenutku je jedna od sestara donela gitaru, koja nam se vukla po odeljenju.“

 

„Reagovao je na instrument?“, pitao je Ivan.

 

„Jeste. I rezultate vidiš. I u bolnici je svirao iste melanholične melodije. Inače turobno raspoloženje je postalo još gore. Da budem iskren, jedva smo dočekali da završi oporavak i da napusti odeljenje.“

 

Prepustili su se letargičnim zvucima gitare. Kako su minuti prolazili, činilo im se da su im ramena sve teža od nagomilane tuge.

 

„Hajdemo“, sa uzdahom je rekao Ivan. „Jesi li čuo da su japanski naučnici utvrdili da je parijetalni režanj mozga možda zadužen za sreću?“

 

„Jesam“, promrmljao je hirurg. „A jesi li možda pomislio da je on stvarno bio…“

 

„Vilenjak? Jesam“, odgovorio je tužno psihijatar.

 

Nogu pred nogu otišli su u noć, praćeni melanholičnim melodijom.

 

******

 

Priča je nastala kao deo izazova Napisati priču na osnovu zadatih reči (Vilenjak, operacija mozga, kupatilo, ulični svirač)u FB grupi Magični svet knjiga.

2 thoughts on “Ulični svirač

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *