Soba 23

Čuo sam razne neproverene priče, iskaze sumnjivih svedoka i uvek je to bio prijatelj prijateljevog kuma ili neka druga slična odrednica.
Morao sam da proverim, jednostavno me suviše kopkalo. Na kraju krajeva, ovakve priče se i očekuju od tvorca i jedinog istraživača, sajta Nadrealne prevare.  Zato sam otišao da se lično uverim.
Hotel Verona bio je donekle ofucano zdanje, mada su još uvek mogli da se nazru tragovi stare slave i veličanstvenosti.
Masivna ulazna vrata od debele hrastovine, bogato izrezbarena motivima lišća.
Ulazni hol obložen mermerom, donekle ispucalim, ali i dalje veličanstvenim. Crveni tepih, koji vodi ka prijavnici, izbledeo, istanjen od mnogh stopala koja su prešla preko njega, mestimično prošaran rupama. Slike na zidovima su se jedva nazirale ispod debelog sloja prašine i prljavštine.
Koliko se čini, putnici su retko posećivali ovo zdanje.
Za pultom je stajao vremešni muškarac. Davno je prošlo njegovo mladalačko vreme, ali to ga nije sprečavalo da mi se obrati sa puno poleta.
„Poštovani, gospodine, drago nam je da ste odlučili da posetite naš hotel. Daćemo sve od sebe da vaš ostanak bude što ugodniji.“
„Znate, ja želim tačno određenu sobu, sobu broj dvadeset i tri.“
Starac je prebledeo. Odmahnuo je glavom i coknuo usnama. Osmeh mu se zaledio, ali je i dalje bio profesionalno ljubazan.
„Bojim se da ne mogu da vam izađem u susret. Ali mogu da vam ponudim, izuzetno komfornu sobu sa predivnim pogledom na grad. A imamo i malo manje komfornu sobu, ali sa pogledom na planinske vrhove.“
shield-2914638_960_720„Ne, ne želim te druge sobe. Želim sobu broj dvadeset i tri“, nastavio sam uporno. „Spreman sam da platim koliko god da je neophodno.“
„Gospodine“, odvratio je starac ljubazno, ali odlučno. „Nije stvar u novcu, jednostavno ne možete da dobijete tu sobu, trenutno je renoviramo.“
Pokušavao sam i dalje, malo nudeći novac, malo preteći turističkom inspekcijom, ali je starac i dalje čvrsto stajao,  poput Leonidinog Spartanca.
Već sam počeo da očajavam. Da li je moguće da će me jedan starac zaustaviti? Proklinjao sam svoju brzopletost. Bolje da sam tražio bilo koju sobu, pa da tokom noći odem  u dvadest i tri. Međutim, neočekivno se pojavio spas u obliku mladića, zalizane kose, izgužvanog odela dva broja većeg, sa neizostavnim skupim telefonom u ruci.
„Ima li nekih problema?“, nadmeno je upitao.
Starac mu je uputio gadljiv pogled i veoma mirno odvratio.
„Gospodin upravo izlazi, pošto mu ne odgovra ni jedna od naših soba.“
„Nije tačno“, pobunio sam se. „Želim da iznajmim sobu dvadeset i tri. Spreman sam da platim koliko god treba.“
„Pokušao sam da objasnim gospodinu da ta soba nije slobodna i da se renovira, ali jednostavno ne odustaje“, odvratio je starac.
„Kakvo renoviranje, kakvi bakrači?“, odvratio je zalizani mladić. „Nije valjda opet ona priča o duhovima?“
Starac se jedva primetno trgnuo.
„Duh devojke, koju je u sobi ubio ljubomorni mladić? Devojka budno motri i ne dozvoljava muškarcima da provedu noć u sobi? Dovodi ih do ludila svojim pojavljivanjem, a neke od njih je oterala i u smrt?“, nastavio je mladić podsmešljivo. „A opet, žene su potpuno bezbedne, njima se čak ni ne ukazuje? Duhovi. Svašta. Kao prinudni upravnik ove ruine, nemam nameru da dozvolim širenje besmislica i budalaština. Nećeš bapskim pričama da mi rasteruješ i ovo malo gostiju.“
Starac je neodobravajuće promrmljao.
„Ali, direktore, znate i sami da…“
„Dosta je bilo. Imaš sreću što ne mogu da te otpustim narednih godinu dana zbog Zakona o radu, koji stiti vas beskorisne neradnike. Daj mi ključeve, lično ću odvesti gospodina u sobu. Gospodin, ako želi da plati, može da spava i u mojoj sobi. Pratite me.“
Nisam mogao da poverujem u sopstvenu sreću. Moći ću lično da opovrgnem ili potvrdim ovaj urbani mit.
Išao sam za privremenim upravnikom hotela, radoznalo razgledajući oko sebe. Znaci propadanja su bili više nego vidljivi, ali bi povremeno blesnuo po neki upečatljivi detealj, ovde lepa rezbarija, onde kristalni luster, tu ukrasna mesingana kvaka, tamo porcelanska vaza.
„Znate, ovaj hotel treba da se privatizuje i da se kompletno renovira. Da budem iskren, nema mnogo zaintersovanih, znate i sami kako su ljudi praznoverni. Te priče koje kolaju o hotelu, nisu baš dobre za posao.“
„Koje priče?“, upitao sam naivno.
„Nemojte sad, znam zašto ste došli, niste prvi, a verovatno ni poslednji. Ukleta soba. Kada razislim, vi nam čak činite uslugu, jer reklamirate hotel. Jedino što vas nema dovoljno hrabrih.“
„Mislite da sam hrabar? Da tu ima nečega?“
„Mislim da je to primitivno praznoverje“, odvratio je odmahujuċi rukom.
Zaćutali smo.
Nekoliko trenutaka kasnije stajali smo pred vratima sobe dvadeset i tri.
Prinudni upravnik je malo oklevao, a zatim ipak otključao vrata. Propustio me da uđem, ostao je u hodniku.
„Prijatnu noć vam želim“, rekao je i otišao suviše brzo za nekog ko ne veruje u paranormalno.
Uključio sam svetlo i ostao zapanjen.
Uopšte nisam očekivao da uketa soba ovako izgleda. Nije bilo paučine, pocepanih tapeta, sivila.U sobi je možda bilo malo hladnije, ali opet, napolju je bio hladan i kišovit novembar. Zapravo, bila je veoma prijatna za oko. Pastelne tapete, krevet prekriven cvetnom posteljinom. Svuda su bili poređani jastučići. Stočić iznad kojeg je stajalo ogledalo u ukrasnom ramu.
Razgledao sam sobu
room-918994_960_720
nekoliko minuta, mada nije imalo nešto da se vidi. Postavio sam kamere i uključio laptop, sad sam mogao samo da čekam.
Ispružio sam se preko kreveta, malo je bio kraći, ali dobro, preguraću jednu noć.
Sati su prolazili, ništa neobično se nije događalo. Vreme sam prekraćivao čitanjem najnovijeg izdanja knjige Reja Bredberija. Čiča je znao kako se piše.
Začulo se kucanje na vratima. Iznenađeno sam poskočio. Kada sam otvorio, ugledao sam starca sa recepcije.
„Gospodine, morate da napustite sobu dok nije kasno. Preklinjem vas da pođete sa mnom.“
Na njegovom licu se očitavao strah, ali neću da dozvolim da me uplaši tamo neki dekica.
Bez reči sam zatvorio vrata. Za svaki sluĉaj sam podigao i slušalicu na sobnom telefonu.
Sat, dva posle ponoći, počeo je da me hvata san. Za divno čudo, sa ulice se nije čuo nikakav zvuk, prozori odlično dihtuju iako su stari skoro ceo vek. Nisam navikao na ovakvu tišinu.
Čini mi se da sam zadremao samo na minut, ali je sigurno prošlo bar dvadesetak, pošto se ekran na laptopu isključio. Probudila me hladnoća, temperatura je osetno pala, iz usta su mi izlazili oblaci pare. Soba je bila u mraku. Ne sećam se da sam isključio svetlo
Zbunjeno sam se osvrtao oko sebe.
Pogled mi je privuklo ogledalo, činilo se kao da bledo isijava. Ispravio sam se u krevetu. Proverio sam da li su uključene kamere. Sve je bilo u redu. Ogledalo je zračilo sve jačom bledom svetlošću. Učinilo mi se kao da sam primetio neki pokret unutar ogledala. Okrenuo sam se oko sebe,nije bilo ničeg što bi izazvalo refleksiju.
Zapanjeno sam posmatrao blještavu površinu. Sa druge strane stakla, gledalo me žensko lice. Devojka, bledog lica, dugačke kose sa dubokom tugom u tamnim očima.
Gledala me iz ogledala.
Bio sam prikovan za krevet.
Mahnula je rukom, kao da me doziva. Pokušao sam da se oduprem porivu da ustanem, ali nisam mogao. Telo se pokrenulo, uprkos upozorenju mozga. Nevoljno sam ustao i prišao stolu, Seo u stolicu i zagledao se u ogledalo.
Nisam mogao da odvojim pogled od njenih crnih očiju. Bile su neprozirne poput dva beskrajna zdenca, ispunjena tugom.
A onda, onda je progovorila. Zapravo, nije pričala, samo me gledala, ali sam čuo njen glas u svojoj glavi.
Glas joj je bio mek i topao. Negde u pozadini, čuo sam kamen koji prelazi preko šmirgle. Naježio sam se od samog zvuka. Ali, nije mi njen neobičan glas utrerao strah u kosti. Ne, ono što me doista prestrašilo, bile su reći, koje je izgovarala.
Molio sam je da prestane, preklinjao, ali ona je samo nastavila da priča. Ne znam koliko je to trajalo, znam samo da nisam mogao da ustanem i da odem, iako sam to želeo više od svega. Sve vremena sam se tresao od bola, dok su mi niz lice lile suze. Posle ne znam ni sam koliko vremena, glas je zaćutao.  Disao sam brzo i plitko, još uvek ne verujući šta mi se događa. 
Gledala me donekle sažaljivo i pružila ruke ka meni. Zapanjen, gledao sam kako dve šake izlaze iz ogledala. Prislonila je dlanove na moje lice. Činilo mi se kao da sam uronio u tečni led. Tada sam izgubio svest.
Probudilo me drmusanje.
„Gospodine, probudite se.“
Trgnuo sam se i ispravio, stolica je zakrckala. Unezvereno sam podigao pogled. Iznad mene je stajao starac sa portirnice.
„Satima vas zovemo, baš smo se zabrinuli. Jeste li dobro? Da li da potržim doktora?“
Zbunjeno sam podigao pogled i zapenjeno zurio u svoj odraz. Lice je bilo moje, ali je bilo prošarano novim dubokim borama. A moja, nekada crna kosa, bila je bela poput snega. Gledalo me moje lice, ali starije bar dvadeset godina. Oči su bile iste, a opet drugačije. Možda, mudrije i iskusnije, ali sigurno tužnije.
„Razgovarali ste sa njom“, rekao je starac. „Ludi čoveče. Pokušao sam da vas zaustavim, ali niste želeli da slušate.“
Ćutao sam.
„Znam kako se osećate. I sa mnom je pričala pre tri godine. Kao i vi, želeo sam da ispitam legendu o sobi dvadeset i tri. Tek sam napunio trideset i šest godina i…“
“ Trideset i šest?“, iznenađeno sam ga prekinuo. „Ali, izgledate kao da imate …“
„Bar šezdeset“, tužno se osmehnuo i nastavio. „Isto tako sam žudeo za istinom. I dobio sam šta sam tražio.“
Zapanjeno sam slušao. I dalje nisam mogao da poverujem u njegove reči. Suznih očiju je gledao u ogledalo i pitao:
„Šta ti je rekla?“
Dugo sam ćutao. Mladi starsc je strpljivo čekao. A onda su reči potekle iz mene poput prolećne bujice.
„Pričala mi je dugo. Molio sam da prestane, ali naravno, nije se obazirala na moj preklinjanja. Bilo je užasno. Pričala je o sebi. Kako se zaljubiĺa u pogrešnog, pobegla zbog njega od kuće i kako ju je on iz bolesne, neogledalo ljubomore ubio baš ovde u ovoj sobi. U naletu besa, bacio ju je na ogledalo i zatim joj presekao grlo krhotinama ogledala.“
Recepcionar me mirno slušao klimajući glavom. Zastao sam malo, a onda sam polako nastavio priču.
„A onda je došao najgori deo. Rekla mi je da je bekrajna ženska tuga drži prikovanu za ovaj svet. Svaka žena će u ovoj sobi naći mir, a skoro svaki muškarac osvetu. Saznao sam sve o ponorima tuge u koji su upadale devojke, koje sam ostavljao ili one sa kojima nisam bio i koje su mene bile nesrećno zaljubljene. Pričala mi je o tuzi, koju je osećala zbog mojih pogrešnih izbora. Potom me suočila sa tugom i bolom svih žena iz moje porodice pokolenjima unazad. Na kraju mi je rekla – Nisi ti tako loš i pomazila me. Tada sam se onesvestio.“
Zaćutao sam, izgubljen u svojim mislima. Tišina se spustila između nas.
Recepcionar je progovorio prvi.
„Slično je bilo i sa mnom. Kada me prošao prvi šok, shvatio sam da moram da ostanem u hotelu i da pokušam da spasim od osvete bar nekog muškarca. Zapravo, bar nekog za koga pomislim da ima smisla da bude spašen. Za skotove i nasilnike me baš briga. Takvima nekad namerno dam baš sobu dvadeset i tri.“
Znao sam šta moram da učinim.
„Treba li vam moźda i vremešni nosač prtljaga?“
Stari mladi recepcionar se samo nasmešio.
Slike – Momentmal, octavioferro, Tama66, Free-photos,

18 thoughts on “Soba 23

  1. ja ne znam što nisam lajk ovu priču onda kad si je napisao. znam je. i ne znam što puštaš da ti uopšte komentarišu na fejsu …

    1. Znaš da sam demokratičan, komentari su dozvoljeni, kakvi god oni bili… I silno me nervira što nikako ne vidim način da sklonim ovo odobravanje komentara na WP…

      1. jedan je danas na račun teksta o korona virusu koji sam obesila,pa moja sneža subić šerovala na svoj nalog,neki vozač napisao…(ljudi laži blog,o njemu pričam)kako je bahat taj autor..mora da je u pitanju svetska zavera

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *