Senka

Sumiko se mukom probijala kroz mračnu i vlažnu šumu, uprkos brojnim ogrebotinama koje je imala po licu, rukama i nogama. Bodljikavo žbunje se kačilo za njen najbolji i jedini kimono. Nije se obazirala na priče starijih, da nikada ne ulazi u taj deo šume, ako ne želi da je odnese senka. Istrajno je išla sve dalje i dalje, verujući da će ono što to traži biti u najtamnijim dubinama šume, negde na severu. Negde pred ponoć, izbila je na proplanak oivičen gustim drvećem. Iscrpljena, izranjavana, samo se srušila nemajući snage da napravi ni jedan korak.
Nakon nekog vremena ustala je uznemireno gledajući oko sebe. Činilo joj se da je neko posmatra, ali koliko god se osvrtala nije mogla nikoga da primeti.
Pogled joj privuklo komešanje mraka sa njene leve strane. Senka ispod drveća se zgusnula i uobličila u figuru, koja je klizila ka Sumiko.
Moć koja je izbijala iz kostimirane prilike Sumiko je podsećala na pritajenog tigra, spremnog da rastrgne sve oko sebe.
Zadržala je dah dok se senka približavala. Spustila je pogled.
„Molim te, pomozi mi. Ljudi poreznika Hagivare Gonširua su ubili i bacili tela mojih roditelja na ulicu zbog duga od činije pirinča. Ne dozovoljavaju mi da ih pristojno sahranim, već leže na zemlji da ih jedu psi“, glasan jecaj je prekinuo njene reči.
Tamna prilika je bez reči stala nasuprot Suimiko.
„Krici mojih predaka vape za osvetom, a ja sam suviše slaba da im omogućim miran počinak. Želim da gledam kako umiru. Nemam čime da ti platim, osim ovim.“
Razvezala je kimono i pustila ga da padne na vlažnu travu. Mesečina je obasjavala njeno mlado telo naježeno od hladnoće. Osećala je prodoran pogled na sebi i odvažno podigla glavu. Senci su oči bile sakrivene pod crnom maskom, ali Sumiko ih je osećala na sebi kao užarno ugljevlje.
„Sutra“, čuo se šapat i već sledećeg trenutka senka je nestala.
Kada se sutradan pred sumrak Sumiko vratila u selo, gorela je od uzbuđenja. Seljani bi je samo okrznuli pogledima punim tuge i saosećanja i nastavili da se bave svojim poslovima, znajući da je bolje ako se prave da ništa ne vide.
Rasterala je pse koji su kidali ostatke tela njenih roditelja.
Na nesreću primetili su je plaćenici Hagivare Gonširua. Uz grube povike i udarce, uhvatili su je za kosu, odvukli sa ulice i ubacili u obližnju kuću.
„Evo nam gejše, možemo da se zabavimo malo sa njom. A ako budemo dobre volje, možda joj i dozvolimo da se priključi roditeljima.“
Hagivara Gonširu je sa trojicom svojih ljudi sedeo za čabudai stolom. Sumiko je primetila da se na jednom tatamiju gde su posečeni njeni roditelji i dalje vide krvave mrlje. Lice joj je odražavalo mir, ali je iznutra ključala od besa i nemoći.
Do kasno u noć je bila prinuđena da služi mrske neprijatelje, trpeći njihove nasrtljive ruke, smrdljiv dah i pogane jezike.
„Sad je pravo vreme za još malo zabave.“, rekao je Hagivara, teturavo ustajući sa zabuton jastuka, dok su su mu oči pohotno gledale Sumiko.
Iznenada se začuše krici iz spoljnog dela kuće. Hagivarini ljudi su iako pijani u trenutku dohvatili svoje mačeve. Vrata je obavio gust dim iz koga je iskoračila senka. Sva četvorica su zapanjeno gledala u lelujavu priliku.
Dva zvižduka su zaparala vazduh.
Istog trenutka dvojica Hagivarinih ljudi su pali na tatami obliveni krvlju. Svakome je iz glave virila šestokraka metalna zvezda.
Senka se pokrenula i brzinom skoro neuhvatljivom ljudskom oku došla do sredine sobe. Jedan zamah od poda ka gore dai katane bio je dovoljan da raspoluti telo preostalog Hagivarinog čuvara, koji nije stigao čak ni da podigne mač. Krv je prsnula po šoji papirantim zidovima, stvarajući neobičnu sliku.
Senka je polako prilazila Hagivari.
Ovaj se kao crv uvijao po tatamiju.
„Molim te, poštedi mi život, mogu da ti dam novac, žene, šta god poželiš.“
Mač je zapevao svoju pesmu i Hagivarina glava se zakotrljala po tatamiju. Zaustavila se ispred Sumiko. Pogledala je u utvorene oči sa hladnim osmehom na uglu usana. Podigla je glavu sa koje je još uvek kapal krv, stavila je na kamidana oltar smešten na zapadnom zidu i zapalila štapiće.
„Ovaj dar će smiriti vapaje mojih predaka.“
Okrenula se ka senci koja je mirno posmatrala Sumiko, nakon što je obrisala mač o Hagivarin kimono.
„Spremna sam.“
Od tada je Sumiko nestala iz sveta i sećanja živih ljudi. Pričali su u narednim godinama da se šumama Seifi Utaki kreću dve senke, koje donose smrt i pravdu, onima koji imaju hrabrosti da ih potraže.
*****************************
slika MusicLoverMiko

16 thoughts on “Senka

          1. uvek mrnduljam nad eros/tanatos kombinaciji,kad je dobro upakovana.a jos kad je gotska senka smestena u kontetst azije. uhaj.lepota.prosto mi krivo sto je nisam ja napisala.danas sam je citala u redu od dva ipo sata u socijalnom na izradi novih zdravstvenih knjizica.ko ne bi gorko plakao???

          2. hahah, bio sam i ja danas u redu za knjižicu, ali sam odustao, otići ću ponovo ovih dana… 😀

          1. 😀 Pardon, nisam mislio da je Ninđa bolje napisan 😀 Lapsus 🙂 Tvoja priča je bolje napisana, a utjecaj Ninđe je prepoznatljiv 🙂

          2. Shvatio sam da si mi komplimentirao, ali moram malo da se femkam pre nego što prihvatim isti… 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *