Poludeli brojevi

Urke je sedeo je i gledao u ekrane, moleći se da je pogrešio. Ponovo je pustio program i napeto iščekivao rezultate. Znao je da program ne greši, on ga je i osmislio, ali tinjala je nada da je program nesavršen. Naravno da program radi savršeno. Rezultati su ponovo bili isti.
Mora pozvati šefa. Mića je dobar prema svojim radnicima, ali sigurno neće sa osmehom dočekati ovakvu vest u tri posle ponoći.
„Nadam se da nebo srušilo i da su se otvorila sva vrata pakla? Ne znam šta bi te drugo opravdalo što me sada zoveš!“, ljutitio je rekao glas sa druge strane.
Urke je ćutao, ne znajući kako da nastavi.
„Da nisi pijan ili naduvan ili ko zna šta?!“
Urke i dalje ne progovara. Reči ne nalaze pravi put.
„Budi srećan ako ne izgubiš samo posao kad se vratim u firmu.“
„Mićo, brojevi su u pitanju“, tiho je započeo Urke.
„Šta sa njima?“
„Promenili su se, drastično. Povećavaju se.“
„To su dobre vesti, nisi morao da me zbog toga zoveš u ovo doba“, odgovorio je Mića manje ljuto.
„Šefe, rastu, zapravo skaču, ali u drugu stranu.“
Nekoliko trenutaka je potrajala tišina dok je Mića razmišljao o dobijenoj informaciji.
„Jesi li siguran?“
„Naravno da jesam, proverio sam nekoliko puta. Ne bih te zvao da nisam siguran.“
Sa druge strane telefonske linije čula se tišina. Već se zapitao da li se možda prekinula veza. Začuo je glasan uzdah.
„Ne diraj ništa dolazim odmah.“
Urke se vrpoljo na stolici. Ustajo, da da bi odmah seo, pio vodu, kafu, grickao kekse. Šta god samo da ne mora da gleda u poludele brojeve na ekranima.
Mića je zadihan utrčao u kancelariju.
Urke se iznenadio brzinom šefovog dolaska. Sigurno je prekršio svaki saobraćajni propis i vozio nedozvoljenom brzinom, čak i za trke.
Gledao je u ekrane i nervozno se češkao po glavi sa koje je snežila perut.
„Uh, ovo nije dobro. Ovo nikako nije dobro. Koliko?“, upitao je na kraju.
Urke je ćutao.
„Koliko?!“, podviknuo je Mića besno.
„Po poslednjj proceni 12122020, i još uvek raste“, tiho je odgovorio Urke.
„Sve ti sveto… Takav pad nismo imali još od Velike krize..“
Gledali su jedan drugog znajući da su ovo poslednji mirni trenuci njihovog posla.
„Nema druge, moram da pozovem Gazdu“, započeo je Mića nesigurno. „Već neko vreme ne stojimo dobro, kvartalni i godišnji izveštaji su haos, ali ovo… Kud baš sad da se desi, taman sam razmišljao da promenim jahtu. Sada ima da lete i plate i glave.“
„Znam, šefe, ugasili smo.“
„I? Šta ih je odvuklo, šta misliš?“
„Teško je reći ovako na brzinu. Ali mislim da se sve skupilo i eksplodiralo – razvoj nauke, učenja o slobodi duše i izbora, privlačnost digitalne konkurencije. Svi samo bulje u ekrane, retko ko pogleda izvan ekrana, Tamo im je ceo svet i naša služba im je suvišna, a i zamara ih.“
„Proklet bio digtalni bog, sve mu njegovo, ostaćemo bez poslova zbog njega.“
„Znaš, čuo sam i da on zapošljava“, stidljivo je rekao Urke.
Mića se narogušio.
„To si preda mnom rekao sad i nikad više. Ovde si od početka i sad da ideš? Hajde, hajde, pregurali smo i veće krize.“
Urke ga je pogledao ispod oka, odmahujući glavom u neverici.
„Dobro, nije bilo ovako veliko, ali preguraćemo“, odgovorio je Mića poletno. „Zovi ih sve da hitno dođu u kanc. Počni da razmišljaš kako da saniramo štetu. A na meni je sad ono najteže.“
Obrisao je znojave dlanove, nekoliko puta brzo udahnuo i izdahnuo.
Zatim je u telefon ukucao brojeve, nekoliko minuta je razmišljao da li da pritisne zelenu slušalicu. Znao je da nema izbora, vest će se i tako raširiti poput šumskog požara.
„Gospode, Mihailo ovde. Izvinite na smetnji, nadam se da nije suvše rano… Opet stvarate? To je sjajno. Nego, imam loše vesti… Da… Baš loše… Ne, oprema funkcioniše i više nego odlično… Brojevi su otišli u nebo…. Ne nije dobra vest, otišli su u minus… Da… izgubili smo 21122020 duša. Nešto malo kod crnog, ali najviše kod digitalnog. … Znam, on je skorojević…. Jeste sve loži putem marketinga, a kad zaglave kod njega, bude pakao gori nego kod crnog. Ništavilo.“
Uprkos ozbiljnosti situacije, Urke se nasmejao nehotičnoj šefovoj šali.
Istovremeno, u Mićinoj ruci je eksplodirao telefon.
„Nije prošlo loše“, procedio je Urke.
„Da, mogao je da me spali kao onaj grm. Preživeo sam, a to je uvek ohrabrujuće.“

 


 

Slika – Liseykina

3 thoughts on “Poludeli brojevi

  1. čudotvorci prva sezona..to je taj humor.šteta što si na Balkanu. sjajno duhovitoo inteligentno bravo sretni praznici

Оставите одговор на sanjamatic Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *