Pilot

Naše mesto je malo. Pedesetak kilometara od većeg grada, a do prestonice  ima mnogo više.
Živimo život miran i tih, bar koliko je to moguće u današnje vreme. Naravno, za nas mlade često suviše miran. Dugi niz godina nismo imali nikog sa kim bi mogli da se podičimo. Bilo je davno nekih pesnika i pisaca iz našeg mesta. Ko danas stigne da čita tamo neke knjige od pre sto i više godina? Previše smo čekali da se kod nas pojavi neko značajan.
I pojavio se.
Imamo Pilota. I to ne bilo kakvog, već pravog pilota Saveza Slobodnih Država i to jednog od najboljih letača.
Samo se pojavio u našem malom mestu. Kaže da su njegovi roditelji rodom odavde. Nismo mogli tačno da utvrdimo sa kim je u srodstvu. To nije ni važno, sad svako od nas oseća da je možda rodbinski vezan za Pilota. Svako od nas se osećao važnijim.
Najčešće nosi letački kombinezon, a preko toga  Top gan jaknu i nikad ne izlazi bez širokih Rej Ban naočara. Kada prođe ulicom, nema pogleda, koji se ne okrene za njim. Svaka devojka (i ne samo devojka) želi da bude sa njim, a svaki momak (i ne samo momak) bi dao sve bude kao on.
Uprkos tome što je jedan od deset najboljih pilota Saveza, veoma je skroman i ne voli da priča o svojim poduhvatima. Prilikom upoznavanju uvek koristi svoje pravo i neugledno ime – Marko Jovanović. Letačko ime pod kojim je stakao slavu – StilVings, koristi samo tokom letova.
Što se nas tiče, ne mora da priča uopšte.
Zahvaljujući zakonu koji propisuje da svaka vojna intervencija mora da se snima i emituje u realnom vremenu, svi mi, kao i milioni gledalaca, vrlo dobro znamo kakve letačke bravure izvodi naš Pilot.
Gledali smo njegove borbe, desetinama i stotinama puta i svaki put bi ostali zadivljeni. Retko ko je izvodio takvu letačku magiju.
Pokušavali su najhrabriji da se priključe pilotima Saveza, ali sa vrlo malo uspeha. Testiranja su veoma stroga i zahtevna. Uticaj, veze, novac, tu ne igraju ulogu, prolaze samo najkvalitetniji i najbolji. Na svakih hiljadu prijavljenih, u dalju selekciju obično ne prođe više od pet do deset budućih pilota. A tek od njih svaki stoti je dovoljno dobar da upravlja lovcima i bombarderima.
Nikad nije pušio, pio alkohol niti uzimao bilo kakvu supstanscu koja bi mu izazivala zavisnost ili umanjivala sposobnost rasuđivanja ili koncetrisanja. Često je govorio da mora biti potpuno spreman u svakom trenutku, jer nikad nije mogao znati kada će dobiti poziv da poleti.
Nemali broj puta, sedeo bi u društvu, kada bi mu stigla poruka da se pripremi za novu misiju.
Mirno bi ustao, pozdravio se sa svima i pošao ka svojoj kući.
Kad bi Marko ušao u svoju sobu, postajao bi StilVings.
Smanjio bi jačinu svetla, proverio da li su svi prozori dobro zatvoreni u ovoj hermetički izoliranoj prostoriji. Sve je to platila vojska.
Uključio bi svoj kompjuter, specijalno napravljen od strane Vojno-tehnološkog odseka Saveza i čitao detalje vezane za misiju.
Nekada razmišljam o ratovima koji su se nekad vodili i i pitam se, da li naš Pilot heroj razmišlja o tome. Na vojnike koje su ginuli ili ostajali invalidi…
Poslednjih petnaest godina Savez Slobodnih Država ne šalje ljudske vojnike u ratove. Brojne nerazvijenije i zaostalije zemlje žele da osvoje i unište Savez. Mnogi su poginuli u odbrani našeg Saveza. Naučnici su razvili softver uz pomoć kojeg je moguće upravljati letelicama iz daljine, na potpuno isti način , kao da se u njim nalazi živi pilot. To je izazvalo revoluciju u ratovanju. Više nije bilo neophodno gubiti vreme i resurse na obučavanje vojnika, već su svi resursi usmereni u razvoj tehnologije.
Piloti se regrutuju iz redova brojnih zaluđenika za letačke video igrice. Donja granica za regrutaciju bila je sedamnaest godina, mada vojska stalno pokušava da spusti tu granicu, na makar trinaest. Srećom, Skupština ne dozvoljava tu promenu i najniža granica za sada je sedamnaest godina. Biti pilot Saveza je stvar prestiža i donosi zavidan društveni status. Povrh svega, plate su izuzetno visoke u rangu sa najobrazovanijm građanima saveza. Takođe, piloti dobijaju i bonuse i brojne sponzorske ugovore. Nije ni čudo što mnogi momci i devojke žele da postanu Piloti.
Neki od igrača upravljaju androidnom pešadijom, a neki artiljerijom. Svi oni upravljaju svojim vozilom iz svog doma. U Savezu su jedino generali živi ljudi.
Neki psiholozi tvrde da je ovo humaniji način ratovanja, jer vojnici nemaju osećaj da ubijaju žive ljude, već likove iz ogledalo, pa samim tim nemaju posttrauatski stresni poremećaj. Opet, druga škola psihologa, tvrdi da baš zbog tog virtuelnog doživljaja, ti mladi ljudi (najčešće imaju između 17 i 22 godine) imaju potpuno odsusto empatije i brojne druge psiho-fizičke probleme.
Šta god psiholozi pričali, to nije sprečavalo stotine i hiljade klinaca da pokuša da osvoji mesto u borbenim jedinicama.
StilVings je pročitao detalje misije. Ovo će biti jedna od lakših, treba da uništi bazu pobunjenika u jednom selu na granici.
Spustio je vizir i uhvatio upravljačku palicu i uplovio u virtuelnu borbu sa stvarnim ishodom.
slika – ganfrancodebei
 
 
 
 
 
 
 
 
 

15 thoughts on “Pilot

    1. „Prežvakana tema više puta“, uglavnom im se nije dopalo. Navikao sam, obično tamo budem negde u sredini, ne znam ni sam kako sam pobedio u poslednja 2 kruga… 🙂 Završio sam kao treći od 3… 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *