Parket

00:29:46
Ja, kome je glavna igračka bila akciona figura bez glave i jedne noge, stojim na na ovoj planeti i gledam beskrajne predele obojene u sve nijanse ljubičaste.
Prvo ljudsko biće na Ljubici. Čudno ime, zar ne? Kad sam već prvi na planeti, valjda mogu da dam ime po svojoj volji.
Srce mi je udaralo poput bubnja, ubrzano sam disao, iako to nije najpametnije u skafanderu sa ograničenim zalihama kiseonika. Moram da malo povedem računa, ostalo mi je još pola sata za istraživanje.
Posle toliko odricanja, uspona i padova, beskrajnih obuka, ali i uvlačenja kojekakvim likovima koji odlučuju o pilotima, bio sam potpuno sam na neistraženoj planeti. Ispunjenje sna skoro svakog dečaka na ovom svetu.
Krivo mi je što imam samo pola sata da uživam u okruženju, Moraću da kontrolišem disanje, ne bih li dobio neki trenutak više. Koliko god da nešto traje uvek želimo još samo malo vremena. Život nikad nije ono što mislimo da jeste.
Trudio sam se da najbolje što mogu iskoristim vreme koje mi je preostalo. Prikupljao sam uzorke, slikao, obeležavao, vršio merenja.
Na obukama su nam ko zna koliko puta ponovili da je uvek najvažnije držati mozak okupiranim. Dokolica samo vodi do pogrešnih misli, a to vodi ka nepromišljenosti i do još većih problema.
00:12:39
Pogledao sam na brojčanik, još samo trinaest minuta.
Uh, vreme prolazi neverovatno brzo.
Dok sam  pokušavao da ostanem fokusiran na posao, misli su mi odlutale. Pitao sam da li sam zatvorio prozore na kući. Da, znam to je glupo pitanje u ovoj situaciji. Bio sam jedino živo biće na planeti udaljenoj milione kilometara i mnogo godina od mog doma. Šta da radim? Mozak uvek ima svoje puteve. Evo, ubih se razmišljajući da li sam onog jutra pre četiri godine zatvorio mali prozor u dnevnoj sobi. Sećam se da sam noći pred poletanje spavao sa otvorenim prozorima. Bio sam silno uzbuđen, pa sam otvorio prozore ne bi li ušlo više vazduha. Znam da sam prilikom polaska proverio vodu, struju, plin i sve je bilo isključeno. Ali ne mogu da se setim da li sam zatvorio prozor.
Nije meni do prozora, šta me briga za prozor. Nego sam baš pred polazak renovirao kuću i postavio sam fantastičan parket od crvenog drveta sa nekog ostrva koje je neku godinu pre toga potopljeno. Jasna je stvar da je nakon toga, cena drveta otišla nebu pod oblake.  Koštalo je đavo i po da stigne do mene, ali sam uspeo da izvučem i neki popust. Uh, ako  ga nakvasi kiša , popada lišće ili još gore da se u moj predivni parket ne usele neki glodari ili termiti ili ko zna šta. Nepovratno će biti upropašćen. Neko će se začuditi zašto brinem o parketu, a ko zna kada ću se vratiti. U vreme kad sam renovirao kuću, bio sam tek tamo neki na listi za svemirsko putovanje. Nije bilo šanse da ikad stignem na red. Ali eto, život je pun preokreta i posle samo jednog ozbiljnog grupnog fasovanja dijareje, u pratnji sa težim oblikom gripa, stigli smo do toga da imenujem planete.
Možda bih mogao nekoga da pozovem, da proveri?
Isprobao sam komunikator. Ništa, naravno, čak ni šuštanje.
Prokleta bilo Ljubica i njena atmosfera kroz koju ne prolaze moji radio talasi. Verovatno je zato i bila neprimećena od strane naših naučnika i njihovih kompjutera i teleskopa. Misija je bila jednostavna. Trebao sam da putujem još pet godina udobno ušuškan u zamrzivaču, dok ne stignem do svog cilja Edensa, koji po svim izveštajima podseća na idealno naseljivu planetu.  Atmosfera i klima najverovatnije slične Zemljinoj iz vremena predindustrijske revolucije. Poznavajući nas, neće nam biti teško da i od tog rajskog mesta, napravimo isto što smo napravili i od matične planete. Na Edenu bih uspostavio koloniju, čekao druge kolonizatore i trudio se da živim što ispunjenije. Naravno, nije predviđeno da se ikad vratim kući. To mi se nije činilo kao problem, i tako nisam imao nikoga.
00:04:21
Dok razmišljam o planetama i prozorima, shvatio sam da vreme neumitno curi i da mi je ostalo još manje od pet minuta.
Hajde da ponovo sve proverim.
“Komunikator? Proverio”
“Sistem za održavanje života? Proverio”
“Prednji pogon? Proverio
“Zadnji pogon? Proverio”
“Potisnici. Proverio.”
Trajalo je tri minuta da proverim sve sisteme.
00:01:17
Stanje je, sasvim očekivano isto kao i pre pola sata. Ništa nije radilo, niti jedno parče elektronike. Jedini iole ispravan uređaj je skafander u kom sam bio.  Zarobljen sam na ljubičastoj planeti pod imenom Ljubica i, ne mogu nikako da pobegnem sa nje, ne mogu nikome da javim da sam sleteo živ i zdrav. Zdrav ću biti do kraja života, a živ još ceo jedan minut.
Voleo bih da mogu nekoga da zagrlim ili da razmenimo koju toplu reč.
Lepo kažu da je čovek sam i kad se rodi i kad umire.
Brojčanik na unutrašnjoj strani kacige je počeo da treperi i odbrojava preko malog zvučnika..
Prvi put se nisam radovao odbrojavanju.
Sedam…
Eh, kako bi mi legla jedna dobra pljeskavica…
Šest…
Zalivena kriglom hladnog piva…
Pet…
a onda cigareta i kafa…
Četiri…
Nisam stigao ni svima da kažem koliko mi znače
Tri…
Ljubica, odlično ime za planetu…
Dva…
uuh, morao bih možda do toaleta.
Jedan…
Da li sam zatvorio prozor?
Nula… 
Slika – nebulaweb

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *