Najveći ulozi

„Koliko?“
Pogledao sam krišom karte.
Šest, sedam i devet srce i kralj pik, dama tref… Baš i  nije neka ruka.
Ne menjajući izraz lica osmotrio sam protivnicu.
Sa ženama sam igrao relativno retko… Možda sa njih desetak ukupno. Bile one lepe, mlade, stare, ružne, nije činilo razliku. Kad se kockam, niko i ništa mi ne odvlači pažnju, Vidim samo karte i ništa više. Nakon partije? Hm, ne bih dalje, ipak sam čovek džentlmen.
Međutim, ovog puta je bilo drugačije. Mlada, lepa, zgodna… Ali oči… Imala je najneobičnije plave oči koje sam u životu video. Svetlucave poput dijamata, na momente providne kao planinski potok, a već u sledećem trenutku tamne poput okeana.
Sreća što nisam zaljubljiv, previše…
Možda bi bilo bolje da jesam, lakše bih se opravdao ako izgubim. Dobro je da se to neće desiti, bar se meni ne dešava. Dobro, retko, vrlo retko…
Partija je trajala satima. Novac je naizmenično išao malo njoj malo meni. Imao sam neki čudan osećaj da je ova ruka ključna.
Ponovo sam pogledao karte.
Ništa. Jedva naznaka potencijalne mogućnosti da bude nešto, ali to su nikakve šanse. A kad šanse nema, partije postaju zanimljivije. Vreme je da igram samo na osećaj, iskustvo i sreću, naravno
Tobože nezainteresovano sam gledao karte.
„Dobro, može dve“, rekao sam posmatrajući njene lepe oči. Malo je podigla obrvu. Na trenutak mi se učinilo da sam video crveni odbljesak u plavim očima. Svašta, mora da sam isuviše umoran.
Odbacio sam kralja i damu.
Pružila mi je jednu, a zatim i drugu kartu.
Pogledao sam je upitno.
Graciozno je slegnula ramenima i odgurnula sve svoje karte.
„Neću menjati jednu kartu, zameniću ih sve“, tiho je odgovorila. Ponovo mi se učinilo da vidim crveni odsjaj u njenim očima. Mirno je podelila sebi pet novih karata.
Neobičan potez… Da li je moguće da nema baš ništa? Čemu li može da se nada u pet potpuno novih karata? Izgleda da ipak nema dovoljno živaca i iskustva za prave partije. Možda će joj posle zatrebati uteha…
Pogledao sam prvu kartu,  podižući samo ćošak od stola.
Deset srce….
Srce mi je zaigralo-… Malo bolje od kombinacije od pre pet minuta…
Nasmešila se krajem usana.
Podigao sam još jednu kartu.
Toliko sam bio napet da sam se umalo glasno nasmejao.
Osam srce.
Neverovatno.
Fleš, imam drugu najjaču kombinaciju… Apsolutno nema šanse da izgubim.
Proučavao sam svoje karte još nekoliko trenutaka i namerno glumeći nesigurnost, uložio manju svotu novca.
„Pratim“, odgovorila je i osetno povećala ulog.
Uzdahnuo sam iznenađeno.
„Jesi li sigurna?“, upitao sam. Znam da nije moja stvar kako će ona igrati, ali nisam mogao da dozvolim da vlasnica tako lepih očiju izgubi gomilu novca zato što je neiskusna i naivna. Hiljadu puta sam zažalio śto sam kavaljer.
Namrštila se.
Nije bilo sumnje da su njene oči blještale crvenilom.
Nisam ni dobio priliku da kažem bilo šta o njenim očima, kad se ukočila i iznervirano mi rekla:
„Kad mi bude trebao savet oko igranja, pitaću nekog profesionalca, a ne amatera, koji još nije naučio da ne priča gluposti u sred partije.“
Lice mi je oblio skerletni sloj. Ćutke sam stavio traženi ulog.
Sad su joj oči sve vreme pulsirale crvenilom. Glas joj je ponovo bio baršunast.
„Da li možda želiš da igru učinimo zanimljivijom?“
„Šta imaš u vidu?“, upitao sam nadureno.
„Ulažem sve sa stola i dodajem još toliko.“
Iz torbice je izvukla ceo štos novčanica.
„Ali nemam toliko novca“, odgovorio sam.
„Ne mora sve biti plaćeno novcem“
„Ako misliš da ti platim, onako na šta pomišljam, to neće imati neku vrednost.“
„Glupavi čoveče, misliš da su seks i novac najvažniji? Zaboravljaš da je čovek satkan i od nečeg višeg.“
„Da nećeš da ti sam moju dušu?“, upitao sam podsmešljivo.
„Baš bi bilo nešto, kad bi duše postojale i kad bi njima moglo da se trguje“, odvratila je smejući se veselo. „Ali igre i zabave radi, prihvatiću ponuđenu dušu kao ulog.“
Promrmljao sam nešto neodređeno u znak pristanka i sa osmehom raširio karte znajući da imam nepobedivi fleš.
Neko vreme je gledala položene karte bez ikakve reakcije.
Već mi je postajalo neprijatno, pa sam krenuo da pokupim novac sa stola.
„Dobro, malo si se zaigrala, ali nećeš sledeći put. Izvini.“
Njen glas me presekao u sred pokreta.
„Ne, ja se tebi izvinjavam. Izvini što si pomislio da ne znam kako se igra. Dobro je što više nećeš ponoviti istu grešku. Istina je da je kroz moje ruke prošlo mnogo karata. Sve vreme sam znala šta imaš. Kako, pitaš se. Pa ja sam i delila karte.“
Rekavši to, otvorila je svoje karte okrenute licem ka stolu.
Bio sam zapanjen. Gledao sam u kraljevski fleš, najjaču kombinaciju u pokeru.
Zanemeo sam.
„Hvala na zanimljivoj partiji, ali i na duši. Uživaću u njoj.“
Istovremeno sam osetio neku neopisivu prazninu. Kao da sam izgubio nešto vredno, a da nisam ni znao da ga imam.
Jedino što sam mogao da vidim bile su njene crvene oči… Trgnuo sam se i shvatio da gledam u kompjuterski monitor. Lepotica žareće crvenih očiju mi se smeškala sa ekrana.
Hvala što igrate u đavoljem kazinu, kod nas su najveći ulozi…
Slika – Oliver Karanović
Priče je napisana zbog konkursa Reč u slici na FB grupi Čitajmo domaće.

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *