Pisac i đavo

pisac i đavo
Iako sam to mrzeo iz dna duše, danas sam morao da se dovedem u red. Brijanje i kupanje posle pauze od deset dana donelo je olakšanje mom telu, ali mozak je i dalje bio kao auto u praznom hodu, možeš da pritiskaš gas koliko hoćeš, ali se nigde neće pomeriti.

 

Dok sam stajao ispred ogledala u odrazu sam video svoj radni sto zatrpan izgužvanim listovima, opušcima, ostacima hrane, praznim bocama. Posmatrao me je kao ranjena zver. Zadrhtao sam od pomisli da mu više nikada neću prići. Dao bih sve na svetu, samo da listovi više ne budu sablasno beli. Mrzeo sam kompjutere i sve svoje radove sam pisao rukom. Nekako sam osećao da mi mašine ubijaju želju za pisanjem, mada sad nisam znao ni šta ću sa hartijom. Možda nije kasno da u poznim četrdesetim pronađem neko novo zanimanje…
Dok je sveštenik odrađivao svoj deo posla na komemoraciji Petru, razmišljao sam o svom prijatelju. Smrt ga je prihvatila dok je pisao, kako je on tvrdio, remek-delo. Ni sam nisam siguran da li sam mu baš bio potpuno iskren prijatelj. Pisci su kao tajni agenti na zadatku, uvek se plaše da sagovorniku  ne otkriju suviše o svom pisanju. Korisno je čuti tuđe tajne, ali svoje treba čuvati. Ali i zavideo sam mu. On je umro misleći da je na vrhuncu stvaralačkog uzleta. Ja ću umreti kao nepoznati pisac u pokušaju. Iako sam objavio šest  knjiga, sve zajedno prodate su u veoma skromnom tiražu.

 

Poznavao sam većinu lica koja su bila izgubljena u mislima i nisam imao želju da pričam ni sa kim. Pažnju mi je privukla zanosna brineta koja sigurno nije imala mnogo više od dvadeset godina.

 

Ko si ti, lepo biće? pomislio sam. Sigurno neka Petrova daleka rođaka, koja je  iz osećanja obaveze morala da dođe na pogreb matorca, koga je poslednji put videla u vreme pada berlinskog zida.

 

Njeno zanosno telo, mi se činilo u toj meri savršeno, kao da ne pripada ovom svetu. Bila je obučena sasvim formalno, dugačka crna haljina, zakopčana do grla. Ali iz nje je strast izbijala kao toplota sa Sunca. Niste ni morali da je gledate, osetili bi ste sve što treba. Da mi je neko ponudio nekoliko minuta uživanja sa njom, koliko bih i bio u stanju da izdržim, ili kroćenje mog divljeg radnog stola, bez razmišljanja bih prihvatio potonje. Onda bih u nekom budućem romanu, opširno opisivao, kako sam je, zahvaljujući iskustvu, nebrojeno puta dovodio do vrhunca. Ali znao sam da neću dobiti ni jednu ni drugu ponudu. U stanu će me i dalje čekati divlja zver žedna moje duhovne krvi, sve dok me ne pretvori u praznu ljušturu.

 

Već sam se spremao da krenem, kada sam primetio da me brineta posmatra i poziva klimanjem glave. Dok sam joj prilazio nešto mi je prostrujalo telom. Možda mi se i ispuni prva želja, ponadao sam se. Valjda ću se setiti kako treba zadovoljiti mlado telo.

 

„Dobar dan, gospođice, nisam siguran da se poznajemo. Vi ste Petrova rođaka?“

 

„Ne baš, više sam njegova prijateljica“, odgovorila je, zagonetno se osmehujući i pokazujući da bi mogla da reklamira ruž za usne i pastu za zube u isto vreme.

 

„Pokvarenjak matori, nikada mi se nije pohvalio da ima tako dražesnu prijateljicu.“

 

„Znate kako je sa vama piscima. Stalno se ponašate kao da ste tajni agenti na zadatku i nikada previše ne otkrivate svom sagovorniku.“

 

Reči su na mene delovale kao strujni udar. Ali ovo ne mora ništa posebno da znači.  Ko zna, možda sam to i rekao Petru, pa je on preneo ovoj tajanstvenoj lepotici.

 

„Zapravo, više sam mu bila konsultant“, rekla je osmehujući se. „Izvinite, htela sam da kažem savetnik, znam da mrzite upotrebu tuđica kada je to moguće izbeći“

 

„U pravu ste, stvarno ne volim tuđice. Nego, nije mi jasno kakav ste to savetnik bili? Bavite se književnom kritikom, teorijom književnosti? Izvinjavam se, ali nisam siguran da znam kako se zovete, a vidim da me vi poznajete?“

 

Seli smo na klupicu ispred spomenika nekog palog partizana. Pogledao sam oko sebe i primetio da je groblje potpuno opustelo.

 

Odgovorila je istim nežnim glasom: „Lucija Demijanovska. Drago mi je što sam vas upoznala.“

 

„Zanimljivo ime, bugarsko, makedonsko ili nečije treće?“

 

„Moje genetsko stablo vrlo  je šaroliko, tako da ni sama nisam sigurna. Želela sam da popričamo da bih vam ponudila svoje usluge. Savetodavne, naravno“, dodala je, kada je primetila vragolasti osmeh na mom zbunjenom licu.

 

„Nisam siguran da baš savim razumem. Želite da mi dajete savete o pisanju?“, upitao sam.

 

„Obaveštena sam da ste me tražili. Ovde  sam da Vam ponudim mogućnost izbora. Ili da postanete čitan i veoma bogat pisac za života ili da vas zapamte buduća pokolenja.“

 

Tako mlada, a već pukla kao balon, pomislio sam i glasno dodao. „A vi, kao, možete to da učinite?“

 

„Ne bih želela da vređam vašu pamet, ali me čudi da još niste pogodili. Zar niste čitali Fausta?“, mazno me upitala. „Možda izgledam mlada, ali već dugo hodam ovom dolinom plača i koliko mi je poznato još nisam pukla kao balon.“

 

„Hoćete da kažete da ste vi Đavo lično?“, upitao sam zbunjeno.

 

„Nemojte da i sebi i meni podižete vrednost. Valjda znate u kojoj i kakvoj zemlji živite, ipak bi to bila prevelika čast. Samo sam jedan od agenata.“

 

„Niži agent, pretpostavljam?“, upitao sam prilično uvređen. „To je moja sreća, čak i Đavo kod mene šalje nekog ko je šesnaesta zamena šesnaestom zameniku.“

 

„Nema potrebe da me vređate, bila sam veoma uspešan agent. Čak sam i jednom sedela na samo devetnaest mesta od Njega lično. Nego, desilo mi se da mi je protivnički tabor preoteo Džoanu Rouling, pa su me za kaznu poslali u ovo slepo crevo sveta.“

 

„To je nezgodno, žao mi je što ste tako loše prošli. Da li se stalno sukobljavate sa drugom stranom?“, brižno sam upitao.

 

„Vidite, oni su imali početnu prednost, pa to treba nadokanditi, ali trudimo se. Ne bih Vas zamarala statistikom, ali iz kvartala u kvartal sve bolje stojimo“, rekla je dok je skalanjala pramen kose sa očiju. Tek tada sam obratio pažnju na njih. Činilo mi se da su isto vreme i crne i zelene i plave i smeđe i žute, u njima sam video i radost i tugu.

 

„Osim one dve ponude, bogatstva i besmrtnosti, da li možda postoji još neka mogućnost?“, zapitao sam gotovo nečujno, Već sam naslućivao odgovor, koji me je plašio.

 

„Naravno da postoji i treća mogućnost“, nasmejala se i odmahnula glavom kao da sam, na žalost, umno zaostao. „Nisam htela da pričam o njoj, jer znam da vam ne odgovara.“

 

„Hajde, iznenadite me“, tvrdoglavo sam navaljivao.

 

„Dobro, možete u potpunosti da prestanete da pišete i da se bavite recimo, pravnom naukom, što ste koliko znam i diplomirali.“

 

Osećao sam se kao da mi je ovog trena izrekla smrtnu presudu koja ima odloženo dejstvo. Može, a i ne mora da se desi svakog trena….

 

Bila je potpuno u pravu, ta mogućnost nikako nije dolazila u obzir.

 

Treba li da vam predam svoju dušu?, pomislio sam.

 

„Zavisi“, odgovorila je poslovnim tonom, ali i dalje sa neodoljivim osmehom. „Ako želite mesto među velikanima književnosti, onda nam predajete svoju dušu, uvek nam trebaju veliki igrači. Sa druge strane, ako želite prolaznu slavu i bogatstvo, onda nam dajete, recimo, dvadeset i pet procenata od zarade. Znate, vremena su teška, troškovi su ogromni i svaka finansijska pomoć našoj organizaciji veoma je dobrodošla.“

 

„Jasno“, odgovorio sam. „To je, znači, načelo po kome sve dejstvuje. Sada verovatno treba da potpišem ugovor svojom krvlju?“

 

„Molim vas, nemojte biti smešni“ odgovorila je „To je laž koju je podmetnula konkurencija. Kao pravnik treba da znate da je ugovor sklopljen onog trenutka kada se uspostavi uzajamna saglasnost volja. Imate vremena do šest minuta pre ponoći da razmislite. Naša služba će istog trenutka, ako odlučite da sarađujemo, aktivirati vaš ugovor. Naravno, ja ću biti zadužena za vaš predmet i biću vam stalno na raspolaganju.“

 

„Dobro, odoh onda da razmislim.“ Ni sam ne znam zašto sam to rekao dok sam ustajao sa klupice starog partizana, ali mislio sam da nije pristojno da devojku odmah odbijem posle tolikog truda koji je uložila.

 

„Šta god da odlučite, želim vam sve najbolje, ali ipak, nadam se, da ćemo uspešno sarađivati. Baš sam uživala u razgovoru sa vama.“ Poljubila me je u obraz i uputila se ka drugoj strani groblja.

 

„Lucija!“, viknuo sam. „Nisam vas pitao šta je Petar odabrao?“

 

„To nije bitno, ali kolega koji je vodio taj predmet pre mene nije proverio Petrov zdravstveni karton, inače bi znao da ugovor neće biti ispunjen. Vi ne morate da brinete, čim sam dobila Vaš predmet, najpre sam to proverila. Doživećete duboku starost!“, dobacila je odlazeći. „Vidimo se, dragi gospodine!“

 

Sav ošamućen, uputio sam se ka stanu.

 

Pogledao sam radni sto, skupio hrabrost, pobacao sav krš na pod, zapalio cigaretu, izvukao prazan list papira i napisao prvu rečenicu:

 

Iako sam to mrzeo iz dna duše, danas sam morao da se dovedem u red.

21 thoughts on “Pisac i đavo

        1. Ima onaj stari vic:
          Žena gleda povrće na pijaci i kaže:
          Skup vam je bako, ovaj paradajz.
          A baba će na to:
          Nije ćero skup, nego si se ti loše udala::: 😀

          1. ma…ja sam težak idiot. meni super bio. jednostavna priča, izdaja, ljubav…vizuelno spektakularan. uživala. već mi dosta marvela. živeo blizard. samo treba ići u bioskop, šteta ga gledati piratski. poslednje xmenove sam gledala piratski, zevajući, a bas sam ih volela. ovo u bioskopu

          2. Odlično, to i očekujem od WoW, zabavu i razonodu. A što se tiče Marvela, nisu mi loši, sa užitkom sam gledao DeadPool… 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *