Am Fear Llath Mor

Škotska me oduvek privlačila. Još od kada sam gledao Gorštaka i Hrabro srce, čežnja je bila jača. Na žalost nisam imao priliku da otputujem u tu brdovitu zemlju… Sve do nedavno…
Firma je nas nekoliko poslala na usavršavanje u Edinburg. Zahvaljujući blagodetima interneta, zaposleni su bili iz raznih krajeva sveta. U početku smo svi bili malo stegnuti, ali smo se polako zbližavali i pronalazili ljude, koji nam najviše prijaju. Prvih nekoliko dana smo imali beskrajna predavanja, ali je vikend obećavao. Pripremili su nam izlet u Ben Mekdi.
Jedva sam dočekao jutro polaska. Dan je bio sunčan, ni topao, ni hladan, idealan za šetnju po prirodi. Svi smo se ukrcali u autobus i avantura je mogla da započne.
Sedeo sam pored Lili, kovrdžave riđokose devojke, blistavog osmeha i očaravajućeg akcenta. Pošto je bila smeštena pored prozora, dok bismo pričali, pogled mi je bio usmeren na nju i na predivnu prirodu. Dve muve jednim udarcem.
Na predviđenu lokaciju smo stigli odlično raspoloženi. Kako i ne bi kad nismo na poslu? Tamo nas je čekao kršan momak u kiltu. Sve nas je osmotrio i prkosno rekao:
„Ako se bilo ko od vas pita da li nosim išta ispod kilta, odgovor je – ne.“
Osmehnuo sam se i taman hteo da pitam da li je tu suknju nasledio od mame. Shvatio sam da to ne bi bilo najpametnije. Bio je za nekoliko brojeva krupniji od mene. A i ta šala bi izgleda bila samo meni smešna, koleginice, pa čak i moja Lili, ali i neki od kolega, su ga vrlo pažljivo odmeravale. Tja, ceo život mi devojke otimaju alfa mužjaci, a onda te iste devojke dođu do mene da plaču.
Nena veze, bitno je da sam u Škotskoj i da gledam u čarobna smaragdna brda.
Dok smo pešaili kroz ustalasnau travu, punim plućima sam udisao bogati vazduh. Da budem iskren, često sam okolna brda upoređivao sa Lilinim reljefom koji se ocrtavao u njenoj košuilji ili farmerkama.
Pravili smo nekolko pauza, od kojih je jedna bila malo duža za ručak. Što smo više hodali, to se trava sve više povlačila, da bi ustupila mesto kamenju.
U poslepodnevnim časovima smo stigli na odredište, – Ben Mekdi, drugi najviši vrh u Škotskoj..
Već su nas čekali postavljeni šatori. Šta ti je ozbiljna firma, misli se o svemu.
Nakon dobrog oborka, u koji srećom nije bio uključen higis, zapalili smo logorsku vatru i uz piće i po neki džoint se prepustili neobaveznom ćaskanju.
Početna ukočenost je nestala, jer je i ostatak ekipe priželjkivao ovaj vikend, tako da su saputnici vrlo brzo izvukli konzerve sa pivom, propraćene sa nekim džointom. Nije potrajalo dugo, a već je atmosfera postala ekskurzijska. Uz vrlo važan dodatak, svi smo punoletni, i nema nastavnika da nas kontrolišu.
Kako je veče odmicalo, teme su bile sve mističnije, a mi sve opušteniji i pijaniji.
Osvetljavao sam telefonom pazeći kako gazim po kamenju. Samo mi još treba da se slomim negde u ovom kršu.
Nađoh mobilne toalete.
Ušao sam i zatvorio vrata.
Kada sam završio opet sam se osetio lako i poletno. Mogao bih da se šćućurim uz Lili i da ponovimo zabavu od sinoć. Možda će se buniti što sam hladan, ali ćemo se brzo zagrejati.
Zamišljen, nisam ni primetio da me okružila gusta magla.
Nema veze, tu je telefon, i šatori su na dvadeset metara od toaleta.
Nakon što sam prešao više od dvadeset metara, zaključio sam da sam verovatno krenuo u pogrešnom pravcu. Okrenuo sam se i uputio nazad ka toaletima.
Sad nisam ni njih mogao da nađem. Telefon je osvetljavao jedva nekoliko centimetare ispred mene.
Polako je počela da mi se spušta jeza niz kičmu.
Setio sam se svih onih priča od sinoć, a pogotovo priče o Am Fear Llath Mor.
Nervozno sam odmahnuo rukom i pomislio da su to sve budalaštine.
Pokušao sam da umirim disanje.
Osluškivao sam, ne bih li čuo zvuke iz kampa, sigurno se neko smeje ili vodi ljubav glasno.
Ništa.
Ponovo sam načuljio uši.
i onda sam čuo.
Koraci.
“Ovde sam”, povikao sam. Koraci su sve više približavali.
Nešto ipak nije bilo u redu.
Zašto pridošlica ćuti? Sigurno neko od kolega želi da se našali sa mnom.
Neće me uplašiti….
Čini mi se da su koraci teški i kao da neko vuče noge.
Možda ovo nije niko od kolega?
Onda sam video visoku senku, višu od mene bar za metar.
Uzmicao sam unazad, dok mi se sve vreme senka približavala.
Pokušao sam da viknem, ali glas nije izlazio.
Sapleo sam se o neki kamen i pao na leđa.
Gotovo je.
Senka je sve bliže.
Još samo korak i dohvatiće me svojim sivim rukama.
Glas je napokon prošao kroz moje grlo i zavrištao sam iz sveg glasa.
Sedeo sam u krevetu.
Ništa mi nije bilo jasno.
i dalje sam u Srbiji, nisam nigde otišao. Nema dobre međunarodne firme, samo robovski rad kod privatnika, nema Škotske i zelenih brda. Nema Lili, verovatno nikad neću biti sa takvom devojkom.
Nema ni Am Fear Llath Mor, pomislio sam sa olašanjem. Bar mi je zbog nečeg drago što je sve bio samo san.
Sa olakšanjem sam ponovo legao i pogledao ka prozoru.
Sa druge strane okna je bila gusta i neprozirna magla. Pogledao sam u prozor, magla i mrak , kroz nju se nazire visoka silueta.

 

Priča je nastala kao izazov u FB grupi „Magični svet knjiga

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *