Adam i Eva

Letelica je lenjo plutala kroz svemir. 
„Dobro da smo uspeli da se ukrcamo“, rekla  je Eva.
“Možda bi pobegli i ranije, da nisi morala da sakupljaš sitnice”, odgovorio je Adam začikujući je.
“Možda su tebi sitnice, ali nikad ne znaš kad će nam biti od pomoći. Ko zna da li tamo ima začina, koje volim?”
“Žene”, progunđao je smeškajući se. “Što se mene tiče, samo ga ubaci u molekularni jelovator i biću zadovoljan.”
“Muškarci, ne umete da cenite finese vrhunskog kulinarstva”, odgovorila je. “Verovatno se više nikada nećemo vratiti?”
“Ne, a i nemam razloga. Svi su otišli, na našoj planeti više nema života.”
Oboje su sa sjajem u očima, gledali u ekran na kome je treperio prikaz crvene planete od koje su se sve više udaljavali. 
“Šteta. Bilo nam je lepo tamo.”
“Jeste”, složio se Adam. “Sami smo krivi. Iscrpli smo naš dom preko svih granica. Pošto smo mudriji, na ovom drugom svetu nećemo ponoviti istu grešku.”
“Naravno, ostavićemo stanovnicima u amanet da moraju da čuvaju svoju Planetu.”
”To neće biti suviš elako, pošto ne smemo da se mešamo u njihov razvoj.
Ćutali su neko vreme razmišljajući o turbnoj prošlosti i neizvesnoj budućnosti.
“Znamo li gde idemo?”, upitao je.
“Blizu. Ostajemo u našem sistemu. Naš prvi sused”, odvratila je Eva.
“Ali tu nema inteligentnog života, nema ničega. Samo voda i zelenilo.”
“Ali bar ima nekog života”, mirno je odgovorila.
“Neke ogromone zveri bez mozga. Sve ekspedicije su se vraćale i donosile isti izveštaj. Ništa ni sa čim. I u školi smo o toj planeti učili još u nižim razredima. Šteta što nam nisu dodelili neku zanimljiviju planetu”
“Možda će i ovde biti zanimljivo?”, rekla bi Eva sa nadom.
“Sigurno. Znaš da ne smemo na bilo koji način da utičemo na ekosistem”, odmahnuo je rukom.
“Znam. Najgore je što ćemo biti tako blizu naše kuće, a opet tako daleko.”
Utonuli su u tišinu. 
Dani i meseci su prolazili jednolično. Putnici su prihvatili svoju sudbinu. Iznova i iznova su proveravali opremu, proučavali činjenice o Planeti ka kojoj su se uputili. 
“Znaš šta mi najgore pada?”, upitao je Adam mešajući karte.
“Ne. Jednolična ishrana, skučenost, društvo,  to što ne znaš da igraš?”, zainteresovala se. 
“To što smo u ovoj letelici, koja nema hiper pogon, već  se vučemo kroz svemir. Da mi je da stignemo već jednom, pa da završimo sa tim. Onda nam samo preostaje da vidimo koja će nas zver pojesti.”
“Tebe siguino neće ni jedna. Svaka životinja zna da oseti otrovnu hranu.”
“Mnogo si mi ti duhovita.”
Posle bezbrnojnih kartraških rundi, došao je i dan dolaska. I Adam i Eva su zauzeli svoje pozicije za upravljačkim konzolama. Iznenada su zapištali mnogobrojni senzori.
“Imam dobru i lošu vest”, rekla je Eva mirno. 
“Koja je dobra?”, pitao je grčevito stežući stolicu.
“Stići ćemo mnogo brže nego što smo očekivali.”
“Da li smem da pitam koja je loša?”
“Zapravo, ima ih dve.”
“Naravno, nisam ni očekivao manje.”
“Otkazali su nam upravljački sistemi, pa ne mogu da kontrolišem letelicu, možda ću moći malo da nas usporim.”
“Divno. Da čujem i drugu, udri me dok ležim.”
“Baš tako. Nećemo udariti u vodu, već u tvrdo tlo.”
“To se ne čini dobrim.”
“Koliko znam letelice su projektovane da izdrže najteža iskušenja. Vrlo brzo ćemo videti da li je stvarno tako.”
Oboje su ćutali i napeto iščekivali trenutak ulaska u atmosferu plave planete. 
Letelica je velikom brzinom udarila u zemlju. 
Adam i Eva su neko vreme ležali u nesvesti. 
Adam se prvi povratio. Opipao je veliku čvorugu na čelu, Protersao je glavom. 
Živi smo, ko bi rekao… 
Prišao je polako onesvešćenoj Evi. Opipao joj je puls i zadovoljno se nasmešio.
“Evo, Evo, budi se.”
Eva se promeškoljila. 
“Preživeli smo”, nežno je rekao. Prišao je instrumentima. “To je bila dobra vest.”
“A loša?”, pitala je Eva.
“Silina kojom smo udarili u tlo izazvala je brojen potrese, aktivirala vulkane. Istovremeno, u atmosferi se već formira tamni oblak, koji će zakloniti sunce bar na godinu dana. Ukratko, dobar deo živog sveta smo pobili čim smo udarili u planetu, a ostatak će polako izumirati. Mi smo sigurni u letelici i imaćemo zaliha za bar deset sunčevih godina.
“Izgleda da nećemo moći da se izvučemo sa time da smo slučajno istrebili život na planeti i da nismo hteli da se mešamo?”, upitala je nelagodno se vrpoljeći.
“Teško, jedina sreća je što nema ko da nas obiđe da nas proveri.”
Neprijatna tišina se spustila na njih.
“Nešto sam mislio”, započeo je.
“A šta misliš da?”, pitala je.
Opet su zaćutali. Adam je Evi dao glavom znak da nastavi. 
“Da iskoristimo našu priručnu laboratoriju i da pomognemo životu da se razvije kad se sve smiri?”
“Ne može da škodi”, složio se. “Znaš i sama da će to biti dugačak proces i da će potrajati dok razvijemo iole inteligentan oblik života.”
“Znam, ali šta bi drugo radili? Igrali karte? Glupo je da stalno pobeđujem. Počećemo sada, pa će nastaviti naši klonovi. Letelica i tako ima praktično beskonačno napajanje. Mi ćemo samo u pravom trenutku,  zapaliti iskru inteligencije u njima, a dalje će sve biti na njihovim leđima.”
“Nije ti to loša ideja.Vreme je i tako sve što imamo.  Možemo i da im prenesmo mnoga znanja, ali ne možemo to da pohranimo u naše kompjutere.”
“A šta misliš da napravimo građevine, koje će biti povezane sa kretanjim nebeskih tela, sa ustrojstvom svemira, a da objašnjanja budu jednostavna, recimo slikovna?”, pitala je Eva.
“To bi moglo biti zabavno. Iako ne može da se koristi za međuplanetarne letove, može da iskoristimo letelicu za obilaske planete. Ne zaboravi, ako naiđe inspekcija, pravimo se blesavi. ”
Danima, dok se oko njih zemlja tresla.  bavili su se uređivanjem letelice. Nisu žuriili, znajući da je vreme na njihovoj strani. 
Eva je sela za svoj računar i počela brzo da kuca.
“Šta pišeš? Dnevnik?”
“Ne baš. Uvek sam želela da napišem roman fantastike. Slušaj početak:
U početku stvori Bog nebo i zemlju
A zemlja beše bez obličja i pusta i beše tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom.”
“Nešto mi se čini kao da opisuješ ono što se nama dešava”, ubacio se Adam.
Eva je nastavila da čita, ne obraćajući pažnju. 
“I reče Bog: Neka bude svetlost i bi svetlost.
I vide Bog svetlost da je dobra; i rastavi Bog svetlost od tame.
I svetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi.
Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode.”
“I bi vode da sva živa bića mogu da piju”, ponovo se ubacio Adam smejući se. “Ali voda će biti slana” 
“U redu, ne moraš odmah da me potkopavaš”, uvređeno je rekla Eva. 
“Izvini, stil ti je malo arhaičan, ali možda i bude zanimljivo”, pomirljivo će Adam. “A šta misliš o tome da pišemo zajedno u četiri ruke, svako po jedno poglavlje, pa posle pređemo sve?”
Kratko je razmislila i onda se složila.
“Važi. Možda bolje pišeš nego što igraš karte.“
„Možda bi mogli da ubacimo budućim naraštajima i neke zagonetke u tekst, čisto da im bude zanimljivije dok čitaju”, predložio je.
“Naravno, dogovorićemo se oko svega. Slušaj dalje…”
******
Ideja za priču i zahvalnost za istu, ide Davidu sinu mom…
Slika – Avantrend

4 thoughts on “Adam i Eva

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *