Drugo carstvo 5

Drugo carstvo 1, 2, 3, 4,
Jelena je mogla da se odrekne mnogo čega, obroka, sna, ali svakodnevno mačevanje ne bi propustila ni zbog čega na svetu, pa makar to bilo u sred noći. Bar pola sata dnevno i bila je spremna da se suoči sa svakakvim sranjem kojim ju je život gađao. Svakodnevno prolaženje kroz bodove, presije, batute, dintiranja i ostale pozicije, na nju je delovalo poput meditacije. Uvek joj je pomagalo da razbistri misli. Tokom puberteta, često je želela da odustane od mačevanja, ali je otac uvek uspevao da je nagovori da ode na još jedan trening. Zauvek će mu biti zahvalna što je bio uporniji i tvrdoglaviji od nje. Povremeno bi se setila svojih takmičarskih dana i nastupa za reprezentaciju. Ko zna da li bi sada drugačije živela da se nije povredila na onom takmičenju u Sofiji? Protivniku je pukao mač i čelična oštrica je pokidala butni mišić. Znala je da je mogućnost da se tako nešto desi jedan prema milion, ali eto, ona je bila ta jedna. Mesecima nakon povrede nadala se da će možda ipak moći da se vrati u formu.
Pitala bi se kako je pored toliko obaveza uspela da završi redovnu školu. Ali sada, pored sina Dušana, jedini ventil za opuštanje bilo je svakodnevno mačevanje, ali i jahanje kada bi uhvatila malo više vremena.
I baš kada je u podrumu svoje kuće na Senjaku završila sa zagrevanjem, začula je People are strange. Da li službeni telefon uvek mora da zazvoni kada nije na dužnosti? Marfi je stvarno neumoran, pomislila je gorko se osmehnuvši. Ne može biti ništa dobro, u to je bila sigurna. Udahnula je i podigla telefon.
„Šefe?“
„Šta god da radiš, prestani i dovlači dupe do Pravnog, eksplodirala je bomba u tramvaju, ekipe su vec tamo“, rekao je Goran, njen nadređeni i prekinuo vezu.
Bomba u tramvaju, mila majko, šta se ovde dešava? Da li je moguće?, pitala se dok se probijala kroz grad u svom BMW-u 325i iz 1987. godine. Čula je dispečerov glas.
„Osim naših službi, niko ne sme da priđe Pravnom u krugu od 100 metara, ponavljam niko, a to posebno važi za novinare. Sav saobraćaj da se i dalje usmerava na Ruzveltovu, 27.marta, Takovsku. Beogradsku mogu da koriste samo naša vozila. Takođe, i dalje su obustavljeni svi polasci autobusa, aviona, vozova.“
Na radiu Beograd su prekinuli muzički program i voditelj je uzbuđeno rekao:
„Izvinite zbog prekida programa, ali dobili smo zvanično saopštenje iz policije, pre dvadesetak minuta eksplodirala je bomba u tramvaju kod Pravnog fakulteta! Već smo dobili dojave i fotografije nekih naših slušalaca, ali ovo je zvanična potvrda. Izgleda da ima žrtava, ali još uvek nemamo bliže informacije. Policija apeluje na sve građane da se ne približavaju mestu zločina, kako zbog mogućnosti novih eksplozija, tako i zbog ometanja istrage. Potez između 27. Marta, Takovske, Njegoševe su zatvorene za saobraćaj. Javljaćemo se sa najnovijim informacijama, čim nešto saznamo. Izbegavajte taj deo grada u širokom luku i budite pametni, ko zna da možda negde nisu postavili još neku bombu…“
Jelena je u neverici slušala i dalje nije mogla da poveruje u ono što čuje.
Bomba?! Možda je i moguće, prokleti bolesnici, pomislila je. Danas svaka budala može da napravi bombu u kućnoj radinosti zahvaljujući globalnoj mreži. U kakvim smo svi problemima, prava je sreća, što se tako nešto ne dešava svakog dana širom Srbije. Srećom, pojedinci se veoma retko odlučuju na ovako drastične poteze, najverovatnije je u pitanju neka organizacija. Samo je pitanje, koja? Al kaida, Šiptari, neki anarhisti, Hrvati, ko zna, lista bi mogla biti podugačka. A možda je i neko od građana Srbije popustio pod pritiskom? Niko ne zna koliko naoružanja je ostalo posle ratova 90. Jedino se pitala zašto i kako baš sada. Po svim izveštajima Beograd je grad niskog rizika, bar što se tiče terorističkih napada. Izgleda da su srpske obaveštajne službe zatajile.
Na Slaviji je vladao potpuni kolaps, mada je to uobičajeno i kada nij evanredno stanje. Stigla je do policijskih barikada na uglu Njegoševe i Beogradske, nakon što je pokazala legitimaciju, parkirala je auto ispred picerije Orao i produžila pešice prema Pravnom fakultetu.
Dok se približavala najvećem mestu zločina koje je Beograd imao u novijoj istoriji, pokušavala je da se pripremi na prizor koji će videti. Stigla je do samog ugla Beogradske i Bulevara (za nju će to uvek biti Bulevar revolucije, a ne Kralja Aleksandra) kada ju je pogodio smrad. Težak i opor smrad, koji steže grlo i štipa oči, smrad izgorele plastike i ljudskih tela i ko zna čega sve još. Naslonila se na ogradu, pokušavajući da zadrži hranu u sebi. Nikada u životu nije osetila toliko snažan poriv za povraćanjem. Teškom mukom je uspela da povrati prisebnost. Bilo je gore nego što je zamišljala. Iako je godinama u policiji, sve ono što je videla na terenu, nije moglo da je pripremi za užasnu sliku ispred Pravnog fakulteta. Sve je više ličilo na snimke CNN-a sa bliskog Istoka. Zeleni tramvaj Švajcarac ležao je prepolovljen, oblak crnog gustog dima se dizao u nebo, jauci povređenih, raskomadana tela, krv. Primetila je mnoge krvave fleke. Užurbane ekipe Hitne pomoći, preskakle su delove tramvaja i automobila, da bi lakše prišle unesrećenima. Jedna za drugim, vozila hitne pomoći su odlazila niz Beogradsku ka Urgentnom centru, Gradskoj bolnici, VMA, a verovatno i ka privatnim klinikama. Vatrogasci su okružili krhotine i u pripravnosti su za slučaj da se vatra ponovo rasplamsa. Jedna ekipa vatrogasaca je specijanim makzama sekla ledan od automobila, ne bi li izvukli povređene. Forenzičari su već počeli sa prikupljanjem materijala. Jelena je znala da će ovo biti noćna mora za njih, imaće suviše uzoraka i analize će trajati ko zna koliko dugo. Policajci u uniformama se trude da održe bilo kakav privid reda i odbijaju radoznalce da priđu suviše blizu. To baš i nije lako, primetila je, pošto ljudi uglavnom imaju morbidnu sklonost da što bliže priđu mestu nesreće. Srećom civili nisu bili preblizu, ali su zato opseli sve okolne prozore. Klinci sve vreme drže mobilne telefone, verovatno uživo prenose događaj na Ju Tjubu. A bilo je i ozbiljnijih objektiva i kamera, novinare ne može zaustaviti ni policija. Novine će se sutra, a i danas, odlično prodavati, gorko je pomislila. A internet bruji i mnogi dežurni sveznajući kritičari za tastaturom su sigurno već rešili slučaj.
Provukla se ispod policijske trake i prišla Ivanu, jednom od kolega iz stanice.
„Šta je, za ime sveta, ovo?“
„Ne znam šta da ti kažem, pored svih naših vežbi i povremenih upozorenja, nikad nisam ni pomislio da se ovako nešto može dogoditi i u Beogradu. Upali smo u teška govna.“ Bacio je popušenu cigaretu, izvadio novu iz srebrne tabakere, odlomio filter i povukao dubok dim.
„Eksplozija se dogodila oko 8.35, prve ekipe iz Majke Jevrosime su stigle za desetak minuta, hitna pomoć i vatrogasci nedugo zatim.“
„Dobro je da su naši uspeli da se probiju tako brzo.“
„Da, naši iz krvnih delikata su došli među prvima, naravno, tu je i odeljenje za eksplozije i paljevine. Ali stigli su ili stižu i svi ostali – i BIA i VBA, žandarmerija, tu je i istražni sudija Petrović, a doći će i istražne sudije iz okružnog, svaki slobodan policajac je usmeren na ovu oblast. Požar je vrlo brzo lokalizovan, patrole su uspele da preusmere saobraćaj i obezbede koliko-toliko nesmetan prilaz ostalim ekipama. Trenutno imamo dvadeset i troje mrtvih, među kojima je i troje dece, i oko četrdeset povređenih.“
„Blagi bože, dvadest i troje… Nije kao u Madridu, ali opet… Neverovatno. Da li išta znamo? Da li se možda neko javio da se pohvali?“
„Na žalost, još uvek ne. Verovatno je bomba aktivirana negde na sredini tramvaja. Među poginulima, petoro je bilo u automobilima, koji su prolazili pored tramvaja. Predstoje nam burni dani i noći. To je za sada sve što znamo… Već je, pod vođstvom Paunovića, formiran krizni štab u prostorijama BIA i naređeno je da se tamo slivaju sve informacije“
„Paunović? On je samo premijerova podguzna muva, ne bi znao da razlikuje petradu od olovke“, odvratila je prezrivo frkćući.
„Naravno, ali po običaju, svaka služba će voditi zasebnu istragu, pri tome će se mešati političari, a onda će nastati haos.“ odvratio je uz sumoran osmeh
„Tu ne možemo ništa, na nama je da probamo što pre da razmrsimo ovaj užas koliko god možemo, a svi drugi neka rade po svojoj savesti. Vidim da su mediji uspeli da stignu u zadivljujućem broju, kako se samo brzo dovuku kada treba da snimaju nesreću,“ rekla je okrećući se oko sebe.
Ivan je potvrdio klimajući glavom.
„Izgleda da je u Metropolu neka od ovih fuksi-pevačica organizovala konferenciju za štampu, povodom izlaska njene prve knjige. Tako da su bili prisutni novinari iz svih kuća.“
„Još jedna turbo spisateljica? Blagi Bože, odakle li samo izviru?“
Ivan je samo slegnuo ramenima i ispustio još jedan dim. Jelena je duboko udahnula i ponovo pokušala da pogledom obuhvati prizor oko sebe. Jeza joj se spustila niz kičmu, i na trenutak ju je ispunila malodušnost. Možda je ovo preveliki zalogaj za sve njih? Ali posle samo nekoliko trenutaka ovladala je svojim uzdrmanim emocijama i prepustila se istrazi. Mora da proba da nađe bilo kakav smisao u ovom ludilu.
Ako vas zanima kako će se dalje odvijati ova priča, pogledajte ovde kako možete doći do vašeg primerka… 🙂
 
slika Skeeze

45 thoughts on “Drugo carstvo 5

      1. Trebaš naći nekog drugog da čita pre objavljivanja i ispravlja greške, ti čitaš ono što treba da piše, ne ono što piše i na primećuješ greške, koji i nije puno. Ja za to koristim ženu, tako da sve pravopisne i štamparske graške su njene. Odlično se ovo razvija, btw.

  1. Dok sam citala, gledala sam seriju jbt, obozacam kad mogu zamisliti sve ono sto napises, nigde nisi zapeo, svaka cast. Verujem da su slovne greske najmanji problem, cak neprimetan.
    Odlicno zaista!

  2. Повратни пинг: Moje priče; Popović Nešo - Shonery

Оставите одговор на Shonery Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *