Drugo carstvo 3

Drugo carstvo 1, 2
Beograd, 12.05. 2018.
Nakon što je Markus Morison prošao pasošku kontrolu, sakriven iza tamnih naočara, osmatrao je ljude koji su ga okruživali. Iako nije očekivao probleme već prilikom ulaska u Srbiju, nije smeo sebi da dozvoli luksuz neopreznosti. Činilo se da niko ne obraća neprirodnu pažnju na njega, ali to ništa nije značilo, jer bi samo neiskusni i nedovoljno obučeni pratilac, pogledom fiksirao svoju metu. Utešno je bilo što mu trenutno niko i ništa nije probudilo suvišnu sumnju.
Nije očekivao da će ga pratiti već na aerodromu, jer za njegov dolazak je znala još samo jedna osoba u koju je imao skoro beskrajno poverenje, ali čovek nikada nije mogao biti dovoljno oprezan… Zadatak koji je imao, bio je takav da je mogao da pretpostavi, da će već od trenutka kada ga je prihvatio, biti u životnoj opasnosti. Ali to su sve čari života koji je vodio poslednjih decenija.
Na prvi pogled, činilo se da se i Srbija izmenila od 2000. Nekada su se pustim aerodromom Nikola Tesla, šetali uglavnom  nabildovani i kratko ošišani momci u crnim kožnim jaknama, trenerkama, okićeni zlatom;  napirlitane i svetlucajuće,  nazovi zvezde, turbo-folk muzike; ljudi u teget odelima, koji su u koferima i torbama iznosili novac iz zemlje, kao i oni srećnici koji su uspeli da dobiju vizu i u koferu nosili samo diplomu. Sada je na sve strane bilo mnogo turista, pravih i lažnih poslovnih ljudi. Ali i mnogo mladih ljudi koji su negde putovali, a većina sa planom da se verovatno, više nikada ne vrate.
Koliko god da se nekad čini da su se stvari promenile na bolje, to je obično samo maska, spolja gladac, a iznutra jadac.
Dok se približavao izlazu sa aerodroma, pažnju mu je privukla mlada žena koja je trčala za dečakom od nekih jedanaest godina. Dovikivala je sinu da se zaustavi i smiri, što je na njega imalo suprotno dejstvo. Mališa se provlačio između ljudi i ne gledajući ispred sebe, udario u Markusa.
„Izvinite, nisam vas video“, promucao je dečkić, dok ga je Markus držao za nadlakticu.
„Nema problema, nadam se da se nisi jako udario. Drugi put nemoj tako da bežiš od majke.“
„Hvala vam što ste ga uhvatili, već sam se uplašila da će se povrediti“, rekla je kroz osmeh mlada žena „Izvinite molim vas, zbog njegovog ponašanja, ali strašno je nemiran. Znam da sam se vratila u Srbiju, kada prestanem da pazim na dete i počnem da pazim na kofere.“
„Da, to su lepote vaše zemlje. A kao što kažete: nema mirnog deteta i lepe babe, važno je samo da se nije povredio. Do viđenja.“
Čim je izašao iz aerodromske zgrade, primetio je da su se i taksisti promenili. Nekada se tu nalazila galerija likova; od odrpanaca, koji su vozili poluraspadnute nazovi automobile, do onih koji su imali najnovije modele vozila i izgledali kao bankari. Sada su automobili ispred ulaza u aerodrom, većinom bili novije proizvodnje sa čistim i urednim vozačima, manje-više. Navika, da putnicima gule kožu sa leđa, verovatno je ostala nepromenjena.
Ne prestajući da osmatra ljude oko sebe, Markus je prišao prvom slobodnom taksiju. Seo je na suvozačevo mesto, da bi mogao blagovremeno da reaguje. Znao je da to neće izazvati sumnju kod vozača, jer su u Srbiji mnogi voleli da se u taksiju voze na taj način. Tako  se sve pretvaralo u, na neki način, vožnju sa prijateljem. Još jedna od osobenosti srpskog mentaliteta, koju je veoma voleo.
Rekao je  taksisti da ga odveze do opštine Novi Beograd, jer je tuda prolazilo desetak linija autobusa javnog prevoza. Dok je razgovarao sa vozačem, Markus je u retrovizoru osmatrao saboraćaj koji se odvijao iza njih. Činilo se da ih, za sada, niko ne prati. Pitao se koliko će potrajati taj mir?
„I kažete da ste studirali u Beogradu? Vidi se da ste stranac, ali moram da priznam da srpski govorite fantastično.“
 „Hvala vam mnogo, vrlo ste ljubazni, ali je činjenica i da sam mnogo zaboravio. Poslednji put sam bio ovde posle bombardovanja, da li se nešto promenilo od 2000. na ovamo? Da li živite bar malo bolje?“
„Tja, šta da vam kažem, teško je“, započeo je taksista „Prvo su vladale demokarate, pa onda napredni, pa sad ovi. Svi su se izmenjali i sve nas više guraju u propast. Dosta toga se promenilo, mada većinom na gore. Plate su bedne kao i ranije, samo što se teže zarađuju, nema posla, a cene su nam evropske, čak i više ponekad. Ovi što nas vode samo gledaju šta će da ukradu, čak se i ne kriju, već to javno rade. Daleko od toga da mislim da nam je opozicija išta bolja, svi su oni na isti kalup. Na našu žalost izgleda, da nemamo pravog čoveka da nas povede, jer u svim strankama na istaknutim mestima se nalazi šljam. Često kažem, da smo petog oktobra, trebali da okačimo nekolicinu na bandere na sred Terazija, pa bi možda bili sada mirniji i gledali kako da pomognu i ovoj zemlji i narodu. Oni se stalno pravdaju time da je Sloba vladao celu deceniju, a ne govore da su skoro isti ljudi na vlasti već skoro dvadeset godina. Iako sam uvek bio protiv Slobe, sad mi on izgleda kao malo dete u odnosu na ove ajkule. Ma, bolje me ništa ne pitajte, mogao bih da vam pričam do sutra. Odmah sam se iznervirao. Da li bi vam smetalo da zapalim?“
Markus je odmahnuo glavom, „Samo izvolite, vaše zdravlje je u pitanju. Političari su verovatno isti u svakom delu planete. Ali kakvi god da su ovo vaši, bar su započeli sa približavanjem Srbije EU.“
„Evropa? Pih, Svi znamo da je prijem u EU samo politička igra, uvek postoji razlog zašto smo nepoželjni, Kosovo, Mladić, Karadžić ili nešto peto. Neće me niko ubediti da su Bugarska i Rumunija uređenije i stabilnije od Srbije, pa čak ni komšije Hrvati da budemo iskreni. Sumnjam da će nas ikada primiti u to društvo, a i šta bi oni sa nama? Ovako im je mnogo bolje, guraju nam kredite i od nas prave zemlju Trećeg sveta, tako nas čak i CNN reklamira, zemlja jeftine radne snage. Kada bi uspeli da uspostavimo malo reda u ovoj zemlji, nama Evropa ne bi ni trebala. A i bolje im je bez nas. Nas da prime, odmah bi započeo neki rat.“ Odvratio je taksista kroz smeh.
„Onda je to razlog što vas ne primaju, plaše se za svetski mir“, nasmejao se Markus.
„Šalu na stranu, ni sam ne znam. EU bi nam sa jedne strane donela malo reda a sa druge bi nam zavukli. Vidite i sami i Britanci su otišli iz tog društva, a koliko vidim i drugi se spremaju.  Ali ko pita malog čoveka šta on želi. Pa ni vaša vlada vas nije pitala da li želite rat u Iraku, Avganistanu, Siriji… Je l’ tako?“
„Ne, kao ni mnoge moje prijatelje, koji su ostali na ratištima širom sveta. Potpuno se slažem sa vama, ali kad već ne možemo da menjamo svet, moramo da se prilagođavamo svakoj novonastaloj situaciji.“
„Dokle više to prilagođavanje? A i teško čovek može da se prilagođava kada svaki dan razmišlja da li će sutra imati novaca da kupi hranu. A na žalost, kod nas je nestala srednja klasa i imamo samo bogate i ogromnu većinu onih koji su u većoj ili manjoj meri siromašni. Ne zamerite mi, ali 22 godine sam predavao u srednjoj školi, pa mi ostala navika da predajem. Već sam nekoliko godina na taksiju, šta ću, bolje išta nego ništa.“
„Uh, baš mi je žao zbog vas. Ali ako su svi lopovi, kome dozvoliti da vodi državu?“
„Ko bi ga znao… Možda nam ne bi bilo loše kada bi opet bili kraljevina. Svi ti kraljevi su vezani kao svinjska creva, pa se pomažu. Ali i prestolonaslednik nam je karikatura od čoveka, pa on još ni svoj jezik ne zna. Evo, vi govorite srpski odlično, za razliku od njega.“
„Onda ste u problemu, moraćete da nađete neku drugu kraljevsku lozu“, uzvratio je Piter kroz osmeh.
„Eh, kada bi bilo naslednika cara Dušana, on je bio naš najveći vladar, u njegovo vreme smo bili prava država. Tada su znali kako se postupa sa kriminalcima i drugim ološem.Uvedemo ponovo Dušanov zakonik i Bog da nas vidi. Da se narod ne svađa više oko četnika i partizana, već da se vratimo na početak, pa da krenemo polako napred.“
„Interesantno razmišljanje, samo kako bi ostatak građana Srbije reagovao na tako nešto? A kao i što sami kažete, vi se i dalje delite na četnike i partizane. A i ne znam da li se to uklapa u planove šefova iz EU, ipak je Dušan bio osvajač i simboliše ideju o velikoj Srbiji. A čini mi se da nije najbolji trenutak za tu priču, ako uzmete u obzir kako se odvija vaša borba za Kosovo, a i sa nedavnim suđenjima u Hagu.“
„Vidim da ste upoznati sa našom istorijom, a i sa onim što će tek biti naša istorija“, mrzovoljno je rekao taksista.
„Nisu mi se nikada dopadali zvanični izveštaji CNN-a, pa sam se potrudio da saznam nešto više o istoriji ovih prostora, a i kažem vam da sam živeo u Srbiji do 2000. Da budem iskren, zavoleo sam ovu nemirnu zemlju na brdovitom Balkanu. Sve me nekako podseća na Asteriksa.“
„Malo galsko selo okruženo Rimljanima? Pitanje je samo da li ćemo i koliko uspeti da odolevamo? Eh, kako u razgovoru vreme brzo prođe, stigli smo do Fontane. I nemojte samo da mislite na posao, provedite se malo, Beograd nudi zabavu za svaki ukus.“
Markus je platio vožnju, ušao u prvi autobus, promenio je zatim, još nekoliko autobusa dok nije bio potpuno siguran da ga niko ne prati, a onda je na kraju ušao u tramvaj broj 2, koji je kružio centrom grada po čuvenom krugu dvojke. Trudio da zauzme što udobniji položaj u prepunom tramvaju. Iako je u Beogradu živeo sa dužim ili kraćim prekidima šestnaest godina, i dalje nije mogao da se navikne na svakodnevne gužve u gradskom prevozu.
U Srbiju je prvi put došao čim je završio fakultet. Nakon završetka studija balkanske istorije, pitao se šta mu je sve to trebalo i da li će provesti ostatak života kao čovek bez upotrebljivog zanimanja. Ponuda Agencije da živi i radi na prostoru o kom je samo učio iz knjiga bila je ispunjenje sna. Zaposlio se kao niži službenik američke ambasade u Beogradu, ali je zapravo bio agent CIA. Sve je izgledalo tako primamljivo, tajne službe, avantura, novac, a verovatno i lepe žene. Ubrzo je shvatio da posao špijuna ni blizu nije tako zabavan, prokleti Džejms Bond, kod njega je sve drugačije. Nema neograničenog trošenja novca, zgodnih žena koje ti se same bacaju u naručje, predvidljivih neprijatelja. 007 nije gledao decu koja umiru od metaka, sadističke pripadnike svih zaraćenih nacija, čiji je jedini užitak bio da se na monstruozne načine poigravaju sa zarobljenicima. Kada bi običnio ljudi znali št aje sve učinjeno u njihovo ime tokom rata. Rat budi najgore zveri u ljudima. Markusu su se te slike vraćale iz noći u noć i sigurno ga nikada neće napustiti.
Proživeo je hiperinflaciju, ratove u bivšoj Jugoslaviji, ranjavanje, izbeglice, lažne i prave heroje, beskorisne pobede i lažne poraze, ali ono što ga je osvojilo od prvog trenutka bio je karakter ljudi. Sve ih je zavoleo i zapadnjake i istočnjake, i ne samo Srbe, već sve bivše Jugoslovene.Beskrajno ježalio zbog nesloge koja vlada na ovim prostorima, umesto  uživaju i da se druže, bivši Jugosloveni, gube vreme na međusobna optuživanja i raspaljivanje starih mržnji.
Davno je prošlo vreme kada je verovao da njegovi postupci pomažu da nastane neki bolji i pravedniji svet. Eh, iluzije mladosti… Možda će ovog puta nešto i uspeti da promeni, ako ne, onda će verovatno umreti pokušavajući, bar toliko im svima duguje.
Uprkos preporuci Lenglija, ostao je u Srbiji tokom NATO bombardovanja 1999. Želeo je da ličnim primerom pokaže da nisu svi Amerikanci isti i da su i oni samo pešaci koje neko drugi pomera po šahovskoj tabli. Milosrdni anđeo, apsurdan naziv bombardovanja SRJ. Markus je znao da su to ime  izmislili Miloševićevi savetnici i on se udomaćio među Srbima. Mnogi ne znaju da se operacija zvanično zvala Operacija Saveznička sila ili Operacija Plemeniti nakovanj, kod pripadnika oružanih snaga SAD. Opet, svako ime je besmisleno ako se uzme u obzir da je za 78 dana poginulo 1009 pripadnika Vojske Jugoslavije i srpske policije, oko 2500 civila, 89 dece. Da je izbačeno oko 350 000 kasetnih projektila, a da se ne spominje nepoznato veliki broj projektila obogaćenih osiromašenim uranijumom, koji će tek pokazati svoje pravo lice u godinama koje dolaze. Srbi su tu izvukli deblji kraj.
Ovaj zadatak će biti kruna njegove karijere i konačni izlaz, skoro tri decenije nameštaljki, intriga, stalnog rizkovanja života za interese ovog ili onog političara, i sada će napokon svemu doći kraj. Zaputio se ka jednom od hostela, tako će manje upadati u oči.
Ako vas zanima kako će se dalje odvijati ova priča, pogledajte ovde kako možete doći do vašeg primerka… 🙂

64 thoughts on “Drugo carstvo 3

  1. preksinoc sam bila na nekoj bezlicnoj promociji bezlicne proze bezlicnog frajera koji je piskarao po fejsu…jedino je prvi uveo IT u svoje anemicne i nebitne pricice. prvi put sam bila zlobna. bas jako.kako su svi bili puni hvale, do tokija. ih bre, kakvih ovde piščina par ima. brišem dupe srpskom knjizevnom scenom, beogradskom, stvarno. ovo je super. a sto možeš da pljuješ po našoj stvarnosti, tako kad si je smestio samo godinu ispred. nema granica

    1. uh, sad asm se naduvao kao balon… 😀 Ima pisaca koliko hoćeš. Pitanje je sledeće: da li mi želimo/imamo da platimo 1000-2000 evrića da nas štampaju. Šta posle sa tim knjigama ići po Srbiji i praviti promocije ili nešto slično. Nije samo stvar u novcu, nego treba i naći put do publike… 😀

      1. ima qr code uz svaku pisljivu bednu slinu od price. joj a udavaca na promociji.a fotkanja i uzdisanja.a pozerisanja.dizajn korica je svrs.bukvalno. ovo je drugo izdanje,uh.uh.

      2. p.s nema sanse da kesiram. pre neki dan citam gluposti jedne blogerke objavila i ona,pa na blogu napisala nesto ovako…nemogu ili nesmem. iju. ko me terao.lepo sam sebi rekla da necu ici na promocije

        1. To ti kažem, alii prolaz do velikih izdavač isto zahteva keširanje, tako da smo mi osuđeni na blog i na našu publiku od 20 ljudi. SA jedne srtane i to mi je ok, bar znamo da imamo 20 čitalaca… 😀

        1. Da nisam škrtica, ne bih imao… 😀 Dobro, ako stignem na njihov nivo, biće i proslva za vas 20-ak obožavtelja mojih pisanija… 😀 SAmo moraćeš da dođeš u BG, ne radim truneje… Jedino kada budem potpisivao knjige u Sarajevu, da te onda vodim na janjetinu… 😀

  2. Повратни пинг: Moje priče; Popović Nešo - Shonery

Оставите одговор на Shonery Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version