Štrumfastični pozdrav svima, kako onima koji dve i po godine čitate ove zapsie, tako i onima koji su ovde od skorije.
Poslovne noći mi prolaze u miru i zadovoljstvu, što ima svojih prednosti. No stres, no sikiriki. Poslednje dve subote nam je ponuđeno da radimo duže tri sata, što će teći deset, umesto sedam sati. Prihvatih, jer nije bilo previše naporno. Prvi put sam tražio da mi isplate lovu, a sad ču tražiti da mi upišu slobodne sate. U načelu, ne padaju mi teško treće smene. Ali bude nezgodno ako preskočim jutarnje spavanje. Dobro, činjenica je da je noćni san bolji od dnevnog, ali za sada guram. Zato u noćima između subote i nedelje spavam desetak sati da dopunim baterije. Na posao nemam nekakvih zamerki, što ste mogli da primetite, nije teško, niko mi ne skače po živcima, plata je u skladu sa očekivanjima (što će reći da nikad nismo zadovoljni).
Imali smo opet onaj sastanak radničkog saveta na kraju tromesečja. Već pretpostavljate, saznali smo da je proizvodnja stabilna, da nam materijali mahom stižu na vreme, da neki proizvodi imaju problema u proizvodnji, ali da to nije do nas, da je potražnja dobra, da ćemo narednih godina osvojiti nove tehnologije. Na kraju je direktor pitao da li neko ima pitanje i javio se jedan kolega da se raspita kakvo je stanje sa božićnim dodatkom. Diša je zaključio da je to dobro pitanje i da se o tome razmišljalo. Iako firma nije ostvarila željeni profit (kao što to obično biva), određenog bonusa će biti, ali se ne zna da li će u višem ili nižem iznosu od prošle godine.
Inače, tip koji je postavio to nezgodno pitanje je jedan Poljak, dobar lik. Meni do firme bukvalno treba šest, sedam minuta peške. A često se desi da on prolazi autom i pokupi me da mi skrati neki korak. Onoliko puta se desilo da kad pokušam da se otkucam na poslu, otkucam njega, umesto sebe. Brka nas mašina iz nekog razloga, a nije baš da ličimo.
Vidim da su ovijeh dana velika tema u Beogradu gradski autobusi i njihovo farbanje. U ovdašnjoj javnosti, autobusi su takođe bitna tema. Dablinski autobusi ne zahtevaju farbanje, glavne boje su žuta, zelena i crna (a izgleda da su menjali boju više puta, poslednji put početkom dvehiljaditih). Počinje nekakav pilot program gde će se u busevima voziti i nekakvi bezbednjaci, koji će paziti na anti-socijalno ponašanje. Cenim da su česte pritužbe na ponašanje obesnih tinejdžera. Džaba što su kamere u svakom autobusu, nema ništa bez prve fizičke pretnje.
Ima još nešto što povezuje Beograd i Dablin, a tiče se prevoza. Navodno je ista firma deo metro priče u oba grada, čak se čini da su iste godine i potpisali ugovore. Pretpostavljam da i ovde postoji registrovana firma sa nekim brojem zaposlenih, sa tom razlikom što je predviđeno da izgradnja započne sledeće godine i da će prva linija profunkcionisati u narednih nekoliko godina. Procenili su troškove na 11 milijardi.
Kad smo kod velikih novaca, izglasan je irski budžet za sledeću godinu. Naravno da se digla dževa ovde-onde i da ima nezadovoljnih. Ići će i minimalni radni sat na gore za osamdeset centi po satu. Iako ne radim za minimalac, pretpostavljam i da će moja firma pogurati plate za toliko. Jedna od stavki su i školske futrole za mobilne telefone, (pisao sam vam o njima), cirka devet meleona. To je izazvalo opšte gunđanje. U fazonu bolnice se raspadaju, nema kuća/stanova, a oni bacaju lovu na te futrolice. Šin Fejn se nameračio na vladu i kaže da je budžet populistički i da ne rešava ono što treba. U suficitu su onoliko, heh, to bi balkanski političari razbucali kao ništa. Ako vas zanimaju glavne budžetske stavke, imate ih OVDE.
Takođe, Irska je na velikim mukama. Apple mora da im isplati trinaest milijardi evrija, da,da, miljardi. Nije mi bilo najjasnije zašto Irska već deset godina (tad je bila sudska presuda) odbija da prihvate te novce. Igrom slučaja, baš sam danas odslušao epizodu kod Galeba o porezu, pa mi je malo jasnije (vrlo malo). Suština je u tome što izgleda da Irci imaju nisku poresku stopu pogotovo za strane kompanije, nešto oko 10-12%, što je daleko ispod proseka EU. A Apple je oporezivan po stopi od recimo 0,005% posto ili tako nešto. Teške su to muke, jadni Irci. Moraće svu tu lovu da prebace na ko zna šta, ima da se dele pare šakom i kapom. Treba smisliti neku prevaru.
Kad smo kod tih velikih biznisa, nisu neželjene milijarde jedine irske muka. Ovde su postavljeni i neki silni serveri, što je verovatno dobar biznis. Samim tim što su ovde mnoge IT firme. E sad, gde je zez? Ta čuda troše ogromne količine struje, a to se onda zamera i virtuelnim valutama. U tome je glavna caka, oni trenutno vuku skoro četvrtinu irske potrošnje, kao sva domaćinstva u zemlji. A predviđa se da će u naredne tri godine strujna potrošnja severa biti još i veća. A kako to nije u skladu sa načelima očuvanja okoliša, onda se neki pitaju da li ti serveri treba da se nalaze u Irskoj. Može biti zanimljiv podatak da Irska 40% svoje energije dobija od vetra. Naravno, i dalje se oslanja dobrim delom na uvoz struje. A kad pričamo o serverima, Holandija ima servere koji procesuiraju istu količinu podataka, ali da na njih odlazi samo pet posto ukupne potrošnje struje. Čudni su putevi internetski.
Pričao sam vam o bojazni da kriminal cveta u ruralnoj Irskoj. Nedavno su lokalci primetili neki sumnjivi crni auto i odmah su alarmirali muriju. To je čak stiglo i do novina, A o problematici sa kriminalcima u ovom okrugu, povela se priča čak i u parlamentu.
Ne znam koliko ste se udubljivali, ali je irski jedan veoma nezgodan jezik. Probao sam, poprilično ovlaš istini za volju, da uđem malo u isti, ali mi nije baš išlo za rukom. Iako je irski obavezan i u osnovnoj i u srednjoj, čak ni sami Irci ne govore često irski, a mnogi su ga skroz zaboravili. Mada ima krajeva gde se aktivno govori i od engleskog vam nema mnogo vajde. E sad, ima tih stremljenja da irski treba da zauzme mesto koje mu pripada, pogotovo u javnim službama. Odlučeno je da se krene sa promenama i da se ne desi da uđete u neku javnu ustanovu i da nema ko da vam reši problem, a vi samo pričate irski (ili ne želite da pričate engleski). u budućnosti će biti bar dvadeset posto ljudi, koji govore irski. Kad već pričam o jeziku, pojavio se nedavno i film, zasnovan na stvarnim ljudima (koji zapravo i glume u filmu) – Kneecap. Hip-hop ekipa iz Belfasta, odlučuje da snima pesme koje su na mešavini engleskog i irskog. Meni se lično nije dopao, ali verovatno nisam publika, niti me ta priča dubinski pogađa. To je verovatno uticaj toga što sam stranac. I naravno da me neće pogađati (u najdubljem smislu), kao i mnoge druge lokalne priče. na način na koji njih pogađa. Jednostavno nije deo mog identiteta. Mogu da saosećam i da probam da ih razumem, ali to jednostavno nije moja priča. No, tako je to kad si stranac/emigrant/kako god, u nekom društvu. Neke stvari, uz najbolju volju, prolaze mimo nas. Jasno je da ću imati dublji uvid u probleme u Srbiji/Hrvatskoj i shvatati više istorijski, ekonomski, socijalni i svaki druge kontekst, jer je to sve deo mog identiteta.
I dalje čekam datum za polaganje vožnje, još uvek ćute. Bole ih uši, imaju još mesec dana fore.
Znam da je nebom letela i ona kometa, koju su poslednji put videli neandretalci, ali nisam uspeo da zapazim istu. Videh da je jedna prijateljica u zavičaju uspela da uslika to čudo.
Sinoć sam iz nekog razloga imao želju da odem u pab, iako nisam išao onoliko unazad. Dok sam popio jedan Ginis (jer šta drugo?), malo sam šacovao fudbalsku utakmicu Irska-Grčka (Irci se nisu proslavili), što znači da opet počinje neka fudbalska agonija, neka liga ovoga ili onoga. Istovremeno sam uživao gledajući ekipe za bilijarskim stolom.
Eto, malo sm vas ugušio sa domaćim prilikama, jer kod mene nije bilo nekih specijalnih dešavanja. Javlja mi se da će sledeći izveštaj imati nekih ličnih zanimljivosti.
Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.
Pozdravlja vas vaš Nešo/Shonery/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy