Balkanac osvaja Irsku, godina III, 12.11-25.11.2024.

 

Nismo se čuli cele dve nedelje. Nadam se da ste svi u dobrom zdravlju i raspoloženju.

Prethodni period je bio miran, ne dosadan, ali dovoljno miran.

Posao  je bio baš laća. Da, znam, biće perioda kad neću pričati tako, ali sad je bilo skroz opušteno. Na liniji na kojoj radim je predviđeno da radi osmoro ljudi, tempo nije preterano naporan. Rekao bih da sam među sporijim ljudima, što me ne potresa, ne znam kako se ostali nose sa tom činjenicom. E sad, kad nema dovoljno ljudi, ili kad se pokvari neka od mašina, onda se ritam još više usporava. Tokom prethodne dve nedelje se to stalno dešavalo,  pa zato kažem da je bilo – no stres, no sikiriki. Pričao sam vam da smo imali silne radne subote (zapravo, tri sata produženja smena petak na subotu) i da sam mahom umesto para tražio dodatne slobodne sate? E, došlo je vreme da uberem plodove svog rada. U petak sam iskoristio tri sata skraćenja (i bio u kući već u dva, umesto u pet), a danas imam ceo slobodan dan, tako da ću na posao tek sutra. Baš jedan dobro produženi vikend. Ne bih imao ništa protiv da su radne nedelje češće takve. Realno, ne treba ići na posao duže od tri, četiri dana nedeljno. Dobro, oni koji žele milione, Ferarije i vile u Toskani, slobodno mogu da rade duže, niko im ne brani.  Super je što me sama šefovica podsetila da moram da iskoristim dane pre novogodišnje pauze. Mogao bih da nalazim neke zamerke preduzećetu, ali odnos prema ljudima (bar u mom slučaju) je sasvim korektan. Nekad nije loše ovo računanje radnog vremena na sat, pa koliko radiš toliko si plaćen. Možda se lakše vodi evidencija, pogotovo kad su u pitanju dodatni sati. Naravno, ima nas raznih i svako takvo radno vreme tumači na svoj način. Lično mi ne pada na pamet da dolazim deset. petnaest minuta ranije (a ima takvih slučajeva) da bih se pripremio za posao. Ukucam se bukvalno minut pre ponoći i čak i u samu ponoć i onda krećem sa šljakom. Jer što bih bilo kome poklanjao svoje vreme? Niko mi još uvek ni prigovara zbog toga, što će reći da firma verovatno dobro posluje, kade se ne bave takvim stvarima. Znate ono, kako je negde, radno vreme ti je od toliko, ali ti dođi petnaest minuta ranije da se pripremiš i petnaest minuta posle posla ostani da završiš papirologiju ili šta god. To je pola sata dnevno i dva i po sata nedeljno poklonjenog vremena. Da ne rešim dušu, verovatno je tako i u nekim irskim firmama (u zavisnosti od delatnosti), ali ovde je bar to postavljeno kako treba.

Ne sećam se da li sam vam spominjao da preduzeće ima nekakvu mesečnu lutriju gde petnaestak ljudi (proporcionalno po smenama) dobije neke novce (između pedeset i sto evrija). Nisam do sada ništa dobio, ali sam računao da napokon imam solidne šanse, jer sam u trećoj smeni, a u tu nas ima malo. E, cvrc. Sad je to ukinuto i uveli su neki novi sistem, gde će nagradu (u osetno većem iznosu) dobijati nekoliko l judi. Nije mi baš najjasnije kako su zamislili ceo taj projekat, ali dobro, videćemo. Možda to i nije loše, nisam dobio onaj mali iznos, ali ću ubosti ovaj ozbiljniji. E sad, ako se nagrade daju radnicima udarnicima, onda su mi šanse osetno manje. Bliže se polako žurke sa kolegama, jedna na nivou cele firme, druga samo za treću smenu. Iskreno, nisam ni sam siguran zašto sam se prijavio za obe. Vrlo je izgledno da će sve pretvoriti u nešto slavskog tipa, jedenje i pijenje, ali dobro sad. Kad već spominjem žurke, potvrđena je i ona balkanska žurka za dan žena sledeće godine, što bi isto moglo biti zabavno.

Primetio sam da se najavljuju neki novogodišnji sajmovi na kojima će se mahom prodavati predmeti iz kućne radinosti. Prvi je u nedelju, pa ću videti šta se nudi. Možda natrčim na nešto zanimljivo.

Već smo dobili gradsku rasvetu, tako da skoro pa potpuno spremno dočekujemo predstojeću godinu. Mislim da zvanično puštaju u rad 25.11. Ne znam kakvo je stanje u zavičaju, nisam se setio da pitam, nadam se da je okićeno na vreme (u septembru, oktobru)

Prošlog ponedeljka sam skoknuo do Dablina. Hteo sam da probam da nađem bilo koga iz viznog odeljenja da pokušam da popričamo na par minuta, da mi razjasne gde je zapela suprugina viza. Ne mogu da se dobiju nikakve informacije preko telefona i sve mora preko mejlova. A na mejlove takođe ne odgovaraju. Naravno, sve je prošlo, kako sam i očekivao. Dočekali su me portiri, rekli mi da nisam jedini koji se toga setio i da im svakodnevno dolazi onoliko ljudi. Na žalost, tu samo stiže pošta, u kancelarije nikoga ne primaju, a mnogi rade i od kuća. Heh, a mislili smo da je ekipa iz Državnog posla smisla kako rade javne službe.

Nakon neuspele akcije na javne službe, malo sam procunjao gradom Pošto je bio kišan dan, nije mi bilo previše do lutanja. Nisam primetio da je sam grad preterano ukrašen(moguće je da će se tek sada razmahati, jer još uvek ima više od mesec dana do Nove godine), ali su zato mnoge prodavnice u prazničnom fazonu. Ne kapiram gde žure toliko i ukrašavaju sve mesec i kusur dana. Možda sam prizor novogodišnjih dekoracija, podstiče kupovinu i trošenje para. Garant postoji i neko istraživanje na tu temu. Možda da pitam onu ekipu iz Promosapiens, čini se da oni barataju svim takvim podacima. Kako god  bilo, poprilično me iritira cela ta strka oko novogodišnjih praznika.

Sećate se filma „Veliki“ sa mlađahnim Tomom Henksom? Ima ona scena kad on nogama svira onaj veliki klavir. I video sam u jednoj prodavnici igračaka to čudo. Pitajte me da li sam odoleo da ne odsviram nekoliko nota (iako nemam veze sa sviranjem klavira).

Videh napokon i onaj portal, koji snima Njujork, čini mi se. Čudan trip, gledaš kako neki ljudi izgubljeni u svojim mislima, prolaze u nekom gradu udaljenom više hiljada kilometara. Jesmo li svi postali ovisni od voajerizma?

Izbori (koji će biti održani u petak) se i u prestonici reklamiraju kao i u provinciji, plakati na karton, pa na banderu. Pretpostavljam da kandidati imaju obavezu da poskidaju te kartone čim prođe izborna trka. Trenutna analitika kaže da obe vladajuće stranke, ali i Šin Fejn i nezavisni, imaju svi po oko 20% podrške u građanstvu. Biće zanimljivo videti kombinatoriku nakon izbora. Naišao sam na zanimljiv članak koji se bavi osnovnim problemima koje će čekati novu vladu, ako vas zanima, bačite pogled OVDE da ne bih prepričavao.

Prošlog vikenda je u mestu bila lokalna pripadnica Šina Fejna koja je pričala sa građanstvom. Nisam svraćao da ćaskamo, jer sam žurio na bus. Koliko sam video na društvenim mrežama, glavna stvar je bila da se u mesto ponovo uspostavi vatrogasna brigada, jer je najbliža na nekih 30 km.

Pao nam je i prvi sneg i temperatura se spustila na dva stepena. To je nešto što mi se ni malo ne dopada. Srećom, posle dva, tri hladna dana, živa je otišla opet na desetak stepeni (gore-dole). Najsmešnije je što se samo zabelelo i bila je kao poledica, kad su javili iz škole da se zbog lošeg vremena, nastava pomera sa devet na jedanaest. Urnebesno. U svakom slučaju, u stanu grejalice rade, plin ima da se kupi u prodavnici koja je ispod nas, tako da smo mirni. Nije baš temperatura kao sa centralnim grejanjem( koja mi potpuno prija), ali preguraće se do proleća. Šetam se po stanu kao Hju Hefner, sigurno ne zbog toga što sam okružen zečicama.

I dalje idem na kreativno pisanje, iako mi je nekad cimanje da se probudim posle dva sata spavanja, odem tamo i onda spavam opet. Žena koja vodi taj kurs je objavila zanimljivu zbirku pesama, gde uz svaku pesmu ide fotografija ili dve, pun kolor, dobar papir. 3000evara za 300 knjiga, MP cena je 20 evrija. Cifra za štampu je, jasno viša nego što bi bila u Srbiji, ali pretpostavljam da će relativno lako uspeti da izvuče lovu. Ima i tu jedna zanimljivost, a vezana je za knjižare. U Srbiji ne možete da prodajete knjigu u knjižarama, ako ne idete preko nekog pravnog lica. U Irskoj je izgleda ta oblast drugačije uređena, pa možete kao samizdat da ubacite svoje knjige u knjižare. Procenti koji ovi naplaćuju za prodaju  knjiga su isti kao u zavičaju. Ali je važno da postoji mogućnost da vaš proizvod(knjigu) stavite u javnu prodaju, pa kom opanci, kom ribok patike.

Kad smo kod pisanja, sad, u subotu sam učestvovao u online grupnom pisanju preko Zuma. Akcija je trajala 24 sata, ja sam odradio samo jedan sat (ima ljudi, koji su bili prisutni većinu sati). Ideja je bila da što više ljudi istovremeno pišu. Šta god žele. Jasno je da se to nikome ne pokazuje. Pisanje jeste samotinjski posao, kao i druge umetnosti, ali je bio zanimljiv osećaj, pisati u grupi od 250 ljudi iz celog sveta u potpunoj tišini. I onda vidiš koliko ljudi voli da piše i želi na taj način da se iskaže.

Od bioskopskih hitova sam odgledao samo „Gladijator 2“ i pokajao se što sam uopšte išao u bioskop, ali dobro, prevari se živ čovek.

Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.

Pozdravlja vas vaš Nešo/Shonery/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy

 

 

Оставите одговор